Eliezer Papo: Nada je prirodno ljudsko stanje, ovo sadašnje beznađe je neprirordno

Sovjetski Savez je sila koja je porazila Njemačku i njen nacizam. Neki bi čak išli tako daleko da tvrde da su Amerikanci i ušli u Evropu u Drugom svjetskom ratu s prvenstvenim ciljem da spriječe apsolutnu rusku pobjedu. Ruska Federacija nastavlja da sa ponosom njeguje antifašističke i antinacističke tradicije prethodnog sistema, i u tom smislu tamo se ne može govoriti o revizionizmu, posebno ne među političkim vođstvom. Prema tome, Putina se može prozivati ili optuživati za svašta, i neke od tih optužbi zasigurno „drže vodu“, ali bilo ko ko želi da zvuči iole suvislo morao bi optužbu za nacizam zamijeniti nečim vjerovatnijim i prikladnijim.

Rekao je ovo u intervjuu za portal Banjaluka.net profesor na Ben Gurion Univerzitetu Eliezer Papo.

–  U svemu ovome mi je, naravno, najžaljivije naroda u Ukrajini. Naroda koji nije glasao za konfrontaciju, i čija je izborna volja izigrana. Na izborima 2019. godine, radikalna nacionalistička antiruska i prozapadna Porošenkova politika je dobila jedva četvrtinu glasova. Zelenski je, i kao rusofon i kao čovjek djelimičnog jevrejskog porijekla, dakle kao neko ko nije ni ukrajinski ni ruski šovinista, djelovao kao osoba koja može objediniti i prozapadnjake i proruse u državi. Obećao je glasačima da ne samo da neće ići na radikalnu konfrontaciju s Rusima, kao Porošenko, nego da će podići iz mrtvih saradnju sa Ruskom federacijom. Kako je i zašto Zelenski prekršio svoja vlastita predizborna obećanja, kazaće istorija. Valjda! U međuvremenu strada izigrani narod – istakao je Papo.

Neki to smatraju agresijom, Rusi kažu da je u pitanju specijalna vojna operacija.

PAPO: Ja lično sam protiv svih vojnih intervencija, bez obzira na to da li se radi o intervenciji u Iraku, Afganistanu, Siriji, Libiji ili Ukrajini. Istovremeno znamo kako su krajem šezdesetih Sjedinjene Američke Države reagovale na sovjetsku inicijativu postavljanja raketnih baza na batsku i prijateljsku socijalističku Kubu. Ne mislim da su ovi koji su tobože zaprepašteni ruskom reakcijom stvarno zaprepašteni ruskom reakcijom, jedino mogu da budu zaprepašteni činjenicom da je ista VEĆ moguća, jer koliko juče to nije bilo tako.

Jednom ste rekli da „priča koju slušamo iz Brisela nije ništa drugačija od one koju smo mogli čuti iz usta Adolfa Hitlera“. Mislite li da se danas ta izjava očitava bolje nego ranije? Kako gledate uopšte na ukidanje Dostojevskog, Tolstoja, histeriju prema svemu što je rusko, ukidanje privatne svojine…?

PAPO: U Jugoslaviji se svojevaktile pričao jedan lijep vic. Uđe Milka Planinc u tramvaj. Mujo je odvali šakom, a Suljo otkine tramvajsku stolicu i počne je tuć’ po glavi. Bezbeli, uhapse ih i privedu. Pita istražitelj Muju šta je bilo. Kaže Mujo: Ma otkud ja znam ko je žena, stala mi na kurje oko i ja je mahinalno spuc'o šakom. Kaže istražitelj Sulji: A, vi? Kaže Suljo: Ja mislio počelo je… E tako je i sadašnje antirusko raspoloženje javnog mnijenja u Evropskoj uniji omogućilo raznoraznim poraženim snagama iz Drugog svjetskog rata da ižive svoje frustracije, bilo rušenjem sovjetskih spomenika po Latviji, bilo pozivanjem na brisanje svega ruskog. Ogromna većina evropskih država je bila u savezništvu s njemačkim rajhom. Mnoge su Rusi oslobodili od njih samih. Te snage nisu nikada iščezle, samo su se pritajile i čekaju pogodne trenutke. Ovo je jedan od njih.

U Ukrajini dejstvuje i bataljon „Azov“ koji otvoreno baštini nacističke tekovine, a Evropa im pruža podršku. Vaš komentar na to?

PAPO: Nit’ sam iznenadjen, nit sam uvredjen. Ima tu svega, od pragmatizma (prijatelji vaših američkih prijatelja su i vaši prijatelji, kao i neprijatelji vaših ruskih neprijatelja) do tihog revizionizma (po onoj narodnoj Tiha voda brijeg roni). Nismo se čestito ni uhavizali, a kreatori javnog diskursa su predjenuli imena kako Danu pobjede u Prvom svjetskom ratu (koji je postao Dan primirja, opet po onoj narodnoj Mir, mir, mir; niko nije kriv) tako Danu pobjede u Drugom svjetskom ratu (ovaj potonji je postao Dan Evrope, a poruka je ista, jer Evropa je vele uspostavljena na ekvidistanci od nacizma i komunizma). Uostalom, nije li Angela Merkel došla kao podrška na predizborni skup HDZ, i tamo držala govor o opasnostima nacionalizma… Svaki komentar je suvišan…

Kako komentarišete to što se olako za državnike i politike koristi kvalifikacija da su u pitanju nacisti i fašisti? Da li je to posljedica površnog analiziranja te dvije ideologije, to što smo se bavili ličnostima tih ideologija, a ne samom ideologijom?

PAPO: Devalvacija etiketa! To je kao što su u srednjem vijeku na svakog ko se usprotivi centralnim crkvenim vlastima ispaljivali cijeli cjelcati bururet etiketa: babun, pataren, bogumil i slično, pa se danas jadni istoričari satraše tražeći po BiH materijalne dokaze prisustva svih ovih „jeresi“ an ženeral i svake ponaosob…  U kulturi u kojoj je kelner koji vam je donio kapućino bez pjene „fašista“, a tramvajdžija koji vam zalupi harmonika vrata pred nosom „nacista“, zapravo niko nije fašista i niko nije nacista, uključujući naravno i same fašiste i naciste, i to kako ove nove (koji se rjeđe usuđuju da se sami tako deklarišu, nego se radije igraju „skrivača“), tako i one stare (koji nisu znali da će biti pobijeđeni i kakve će im sve identitetske muke imati potomci). To je kao u onoj narodnoj priči o dječaku i vuku. Ako vičete vuk i kad vuka nema ni od korova, nemojte se čuditi ako vam ne budu vjerovali kad povičete vuk kad vuk stvarno bane.

HAZAK UVARUH DODIKU, HAZAKIM UVRUHIM PREDSJEDNIŠTVU BiH

Koliko je značajno to što je na inicijativu Milorada Dodika Predsjedništvo BiH usvojilo inicijativu da u BiH bude prihvaćena definicija antisemitizma Međunarodne alijanse za sjećanje na Holokaust? Da li će to doprinijeti većoj svijesti i smanjiti eventualne rehabilitacije ili pojavljivanje takvih ideologija?

PAPO: Radi se o vrlo značajnoj inicijativi i krajnje dobrodošlom odazivu na istu. U vavilonskom Talmudu (traktat Bava batra ili Leđna kapija, 12 b) stoji napisano sljedeće: Veli Ribi Johanan: “Otkako je uništen Hram, prorokovanje je oduzeto prorocima i predato budalama i djeci“. Odavno već nisam dijete, a nadam se da još nisam pobudalio, tako da ni po jednom osnovu ne mogu da prorokujem šta će biti u budućnosti. Ali to i nije bitno… Mi nećemo biti pitani za budućnost, nego za sadašnjost, jer smo nju svojim rukama stvarali; u kakvu će budućnost naši posljedovatelji pretvoriti sadašnjost koju im ostavljamo, to će na njihovu dušu – a ne našu. U islamskoj tradiciji pojavljuje se jedan prelijep israilijat (predanje vezano za drevne izraelske proroke), a koji bi (u mojoj parafrazi) glasio ovako nekako: Kada je onovremeni glavešina globalizma, Nemrud (lanetullah alejhi weale alihi, kletva Božija na nj i njegov rod), bacio Ibrahima a. s. u vatru, poradi uvijek uznemiravajućeg monoteizma, jedan mrav je ponio kap vode na mrvici jednog lista, koliko već može stati na list, i koliko već može povući mrav… Kada ga gavran upita: “Đe si to ti krenuo s tim?”, mrav mu odgovori: “Kreno, brate, da gasim vatru pod Božijim poslanikom Ibrahimom!”. Gavran se nasmija pa reče: “S tom tolišnom kapi?”, na šta mu mrav skrušeno odgovri: “Ako ništa, nek se zna na čijoj sam strani!”. Od mrava naučite se priči! Hazak uvaruh (hebrejski uzvik podrške) g. Dodiku na inicijativi i hazakim uvruhim cjelokupnom predsjedništvu na podržavanju iste.

KO GOD ZATAŠKAVA ZLOČINE, SAMO UKAZUJE NA KONTINUITET ZLOČINAČKOG UMA U LJUDIMA

Kako gledate na pismo hrvatskih biskupa koje su uputili SPC, a u kojem su, između ostalog, rekli da logor Jastrebarsko nije bio logor, nego prihvatilište?

Ko god zataškava zločine, samo ukazuje na kontinuitet zločinačkog uma u ljudima, institucijama i društvima…

Ne znam koliko ste upratili, ali nedavna Vaša izjava da „ni Srbi nisu imali nikakva veća prava u Jugoslaviji zbog Jasenovca, pa ne mogu ni Bošnjaci u BiH zbog Srebrenice“, naišla je s jedne strane na osudu od strane Bošnjaka, dok je za Srbe neprihvatljivo da izjednačavate Srebrenicu i Jasenovac. Možete li za javnost šire objasniti šta ste time mislili?

RaMbaM (uvriježena hebrejska skraćenica imena Rabenu Moše ben Majmon, naš učitelj Mojsije, sin Majmonov), na “Istoku” (uključujući i Magreb, što znači zapad) poznatiji kao Musa aben Majmun aben ‘Abd-Allah, ili kratko: Abu ‘Imran – a na zapadu (na slovenskom: заход), po patronimiku, Majmonides, najčuveniji je jevrejski kodifikator svih vremena. Njegova kodifikacija sveukupnog jevrejskog prava, pod naslovom Mišne Tora (Vezir Tore) obezbijedila mu je toliku slavu da je do dana današnjeg živa narodna replika na stih iz Pete Knjige Mojsijeve 34:10, kojim Tora proklamuje jedinstvenost fenomena Mojsije, riječima: Velo kam navi od be-Jisrael, ke-Moše od be-Jisrael (Ali ne usta više prorok u Izrailju kao Mojsije), na šta narod replicira riječima: Mi-Moše, ad Moše, lo kam ke-Moše (Od Mojsija, pa do Mojsija ne usta niko poput Mojsija). Ova narodna replika na biblijski stih ima i svoju malo zakukuljeniju-zamumuljeniju rabinsku varijantu: Mi-Moše Rabenu, ad Rabenu Moše, lo kam ke-Moše (Od Mojsija našeg Učitelja, do našeg Učitelja Mojsija ne usta niko poput Mojsija). U oba slučaja radi se o istom stavu: do RaMBaMa nije u se u jevrejskom narodu rodio niko ko bi se po kvalitetu svoje proročke, kako zakonorazumjevateljne tako metafizičke, vizije mogao mjeriti sa Mojsijem. Sa naglaskom na riječi DO.

Eh sad, taj i takav RaMBaM veli da se još nije rodio autor koji je uspio da obezbjedi da ga svi shvate onako kako je naumio, a ne onako kako su oni naumili. U prilog toj tvrdnji on navodi čuveni biblijski stih (koji je istovremeno i osnova jevrejskog Vjeruju do današnjeg dana) Čuj Izraelu, Gospod, naš Bog, Gospod je jedan (Peta Knjiga Mojsijeva 6:1), kojim je Autor and autorima, sam Gospod Bog, proklamovao vlastito jedinstvo, kako u smislu unikatnosti vrste (vrsta: bog) i broja (postoji samo jedan pripadnik te vrste), tako u smislu nedjeljive objedinjenosti. Da parafraziram sa judeo-arapskog: Ako Gospod Bog nije uspio da „iskomunicira“ šta je mislio, bez da neki baš iz tog stiha izvedu Trojstvo (Gospod, naš Bog, Gospod = 3 = 1), ko si ti tamo neki Eliezere Papo pa da te svi shvate, bez da navedu tvoju vodu na svoj mlin.

Ukratko, dobronamjernim neshvatiocima halal, zlonamjernim istigfar, a ostalim afedersun na duljenju. A sad, konačno, za sabur-sahibije, i odgovor na vaše pitanje: Nisam izjednačavao Srebrenicu i Jasenovac, niti ću. Jesam izjednačavao političku upotrebu i jednog i drugog, i uvijek ću. A, kao što rekoh, ko god zataškava zločine, samo ukazuje na kontinuitet zločinačkog uma u ljudima, institucijama i društvima…

Generalno, kako gledate na odnos naroda na Balkanu prema sopstvenim, ali i prema tuđim stradanjima? Čini se da jedni ili podcjenjuju ili precjenjuju svoja, a tuđa se najčešće omalovažavaju. Ima li nade da se nešto promjeni?

PAPO: Jedan Jevrejin se četrdeset godina molio Bogu da dobije na lutriji. Svako veče, svako jutro i svako poslijepodne. Četrdeset godina. Na prvi dan četrdeset i prve godine otvore se nebesa i začuje se glas koji veli: Kupi srećku! Dakle, sad za sad… nade nema… Ali čim neko počne ozbiljno na tome da radi, biće je… bezbeli… Na tovare… Nada je prirodno ljudsko stanje… Ovo sadašnje beznađe je neprirodno…Uzgred, ne mislim da je etnoautizam (nesposobnost uviđanja tuđih stradanja, posebno onih koje kolektivno napravimo drugim kolektivima) neka balkanska posebnost. I Belgijanci radije drže predavanja Izraelcima o palestinskim ljudskim pravima, nego što uklanjanju statue vlastitih protohitlera, poput oca svih genocida, belgijskog kralja Leopolda, čija statua još uvijek „krasi“ glavni grad Belgije, a samim tim i glavni grad Evropske unije.

Možemo li onda reći da je licemjerna priča Zapada o suočavanju sa prošlošću, poštovanju drugih?

PAPO: I Britanci se radije bave Bućom, nego li čitavim kontinentima koje su depopulizovali. Gdje god su španski kolonizatori uspostavili svoje kolonije, domoroci su još uvijek apsolutna većina (izuzetak je Argentina), a gdje god su bile uspostavljene britanske kolonije – tu domorodaca više nema, ni za herbara. Da mi ne bi sada neko prigovorio kako se radi o stvarima iz daleke prošlosti, da podsjetim na nedavnu invaziju na Irak, za koju smo svi (unatoč mega-laži o oružju za masovno uništenje) znali da je zločinačka i bespravna, a nedavno je i sam Toni Bler priznao da je znao da se radi o lažiranoj informaciji. I šta? Ništa! Poj'o vuk magarca! Umjesto da zbog toga završi u Hagu, dotični sad vjerovatno misli da je smo do priznanja trebali da mu se divimo samo „do daske“, a sad nakon priznanja valjda dvostruko, trostruko, ako ne i stostruko, jer on je priznao, kakva moralna i ljudska veličina…

Objesim ja mačku o rep takva javna priznanja, i takva pokajanja. Kada sam 2019., zadnji put bio u Britanskom muzeju htio sam da još jednom vidim Tutankamona. „Preorem“ cijelo staro-egipatsko odjeljenje, nigdje ga. Na kraju priđem kustosici i upitam je gdje da ga tražim, na šta me ona zabezeknuto pogleda i ukori riječima: „Well, Sir, Tutankamon je bio ukraden iz Egipta, zar ne mislite da je bilo vrijeme da se vrati kući?“. „Bezbeli da mislim“ – odgovorih – „kad pakujete i šaljete kućama i ostatak muzeja“? Bila je zaprepašćena mojom drskošću i nezahvalnošću. Umjesto da doživim moralni orgazam pred povratkom 0.1 posto opljačkanog, ja se koncentrišem na 99.9 posto. Baš sam sitničav i kapriciozan, da ne kažem namćor i temerut. Lijepo te ljudi opljačkaju, i lijepo se “pokaju“ i vrate ti mrvice tvog vlastitog, a ti uporno odbijaš da se pokloniš njihovom čojstvu, junaštvu i nadasve jednom ljudskom poštenju.

SEKULARNO DRLJANJE

I sami ste jednom reagovali na izjavu aktiviste iz Crne Gore Saše Zekovića koji je rekao da se „Crnogorcima sprema konačno rješenje“. Tada ste rekli da „izraz sekularna država nije nastala od imena Sekule Drljevića“.

Interesantna je ta pojava da samo crnogorski revizionizam uvijek nekako prolazi ispod radara. Kolika bi se dževa s pravom nadigla da se u zvaničnoj hrvatskoj himni pojavljuju strofe iz pera Ante Pavelića ili Mile Budaka? Istovremeno, kao da nikome ne smeta činjenica da je od onolikih verzija pjesme „Oj junaštva svijetla zoro“ za tekst crnogorske državne himne proglašena upravo verzija koja sadrži dvije strofe iz pera Sekule Drljevića, notornog crnogorskog fašiste i kvislinga. Da stvar bude gora, najmanje jedna od tih strofa nije preuzeta iz verzije koju je Drljević objavio 1937. godine (Dok seljačkoj našoj misli…), dok još nije bio kompromitovan, nego iz verzije koju je objavio 1944. godine (Dok lovćenskoj našoj misli…), u Zagrebu, kao štićenik zločinačke Nezavisne države Hrvatske.

Ta formulacija, po kojoj je ustoličenje mitropolita Joanikija „konačno rješenje crnogorskog pitanja“ je jedna od odvratnijih ciničnih zloupotreba Holokausta na našim prostorima u protekloj deceniji. Koristeći sintagmu „konačno rješenje“, svima poznatu iz njemačko-treće-rajhovskog nacionalnog projekta „konačno rješenje jevrejskog pitanja“, za koje tačno znamo kako je izgledalo, da njome opiše jedan unutar-crkveni proces: prebacivanje jednog vladike sa jedne eparhije na drugu, unutar jedne te iste crkve (SPC) i jedne te iste države (Crna Gora), je potpuna negacija Holokausta i svega što se u njemu desilo, s posebnim osvrtom na šest miliona žrtava njemačko-treće-rajhovskog nacionalnog projekta konačnog rješenja jevrejskog pitanja. Kako je to premještanje jednog vladike sa budimljansko-nikšićke na crnogorsko-primorsku eparhiju (mitroplija je vrsta eparhije, koliko se ja u to razumijem) konačno rješenje crnogorskog pitanja? Ko je tu organizovao Aušvic, poljski ili balkanski (=Jasenovac), svejedno… i za koga? Gdje su mrtvi? Ako metaforu prenesemo iz Crne Gore natrag u Treći rajh, ispada da je ono što se u Trećem rajhu desilo Jevrejima tek puka podrška njemačke vlade prebacivanju nadrabina Berlina na mjesto nadrabina Bavarske, unatoč protivljenju neke jevrejske NGO, koju (uzgred budu rečeno) druge jevrejske zajednice baš nešto i ne vide kao legitimnu jevrejsku vjersku zajednicu. Nije to samo negacija Holokausta, nego i parodizacija istog. Da se vratim na prethodnu metaforu, kao što kelner koji vam je donio kapućino bez pjene nije stvarno fašista, kao što tramvajdžija koji vam je zaklopio tramvajska harmonika vrata pred nosom nije stvarno nacista, tako ni konačno rješenje i Holokaust ne mogu biti sinonimi ili metafore za pojave koje želite da osudite. Ne obesmišljavajmo jezik, sutra se nećemo imati čime sporazumjeti!

(Aleksandar Stojanović)