Episkop banjalučki Jefrem: Četrdeset pet godina arhijerejske službe
PIŠE: Dario Drinić, teolog i istoričar
Istražujući izvore građe za zakašnjele biografije krajiškog sveštenstva, našao sam lijepu bilješku o životu i misiji jedne sijede starine – prote Miladina Ćirića iz Podgradaca kod Gradiške. NJegov tih i skroman život, posvećen Crkvi i narodu bio je nadahnuće nepoznatom autoru, da, možda i bez znanja onoga koga se prikaz načelno ticao – ostavi pisano svjedočanstvo i tako učini metaniju pred decenijskim trudom jednog skromnog krajiškog trudbenika. Autor, od čijeg nas teksta dijeli skoro devet decenija, je mudro rekapitulirao svoju priču, zabilježivši: „Zar ovaj sedi pastir nije zaslužio da se ovoliki plemeniti pothvati istaknu, ne radi lične reklame jer ta njemu ne treba i jer za jeftinim efektima nikad nije žudeo, već radi onih mnogih koji bi se trebali ugledati u ovog sedog starinu – u ovog nacionalnog i kulturno-prosvetnog podvižnika?!“ Kada sam prvi put pročitao ovaj zapis, na pomisao mi je dolazila ličnost Episkopa banjalučkog g. Jefrema, neuhvatljivog i neumornog pregaoca koji u životnu bilježnicu upisuje 45 godina visoke arhijerejske službe. Neće ovaj tekst visokom jubilaru „ni dodati-ni oduzeti“, ali red je da se bar ponešto šapne u pero i preda hartiji na trajnije pamćenje.
NJegovo Preosveštenstvo Episkop banjalučki g. Jefrem, u svijetu Mile Milutinović, je rođen 15. aprila, ratne 1944. godine, od čestitih težačkih roditelja Đurđa i Mileve (rođ. Mikan) u mnogodjetnoj porodici, u kući u kojoj se znao red i poredak, u kući onih patrijarhalnih ideala kojima je Bosanska Krajina uvijek disala i u njima nalazila stvaralački i vaskrsenjski potencijal. Uzrastao je u domu koji je čuvao težačko dostojanstvo, nacionalni ponos i njegovao osjećaj da jedino neprekidan i temeljan rad s pouzdanjem u volju i silu Božju, daje čvrste i neoborive rezultate. U roditeljskom domu stekao je svijest i izgradio odnos prema svijetu, pregalaštvu, podvigu, pa i prema svetinji uopšte. Vladika je u porodičnom domu, u kome je, kao po onom sjećanju Svetog Nikolaja Žičkog, domaćin bio ikona Hristova, slavska pjesma svojevrsna vječna Liturgija, težačka muka, svakodnevno golgotsko uspinjanje, zavolio silom Duha Svetoga, ono što je jedina utjeha ovom propadljivom svijetu, Hrista raspetoga i vaskrsloga, te odlučio da prihvati i primi k srcu NJegov priziv. Nesumnjivu ulogu u raspoloženju i duhovnom stanju Vladičinog užeg zavičaja, pa i u domu Milutinovića imala je markantna figura sveštenika Dušana Kondića, viteza otačke vjere koji je u gotovo nemogućim okolnostima sačuvao duhovni žar, koji se osobito razgorio u duši i srcu čovjeka o kome pišemo, našavši onu pradavnu iskru u kamenu.
Nisu to bila laka ni jednostavna vremena. Godine su to kada su počesto i Srbi rušili ono što ni ustaše nisu stigle. Bile su to godine kada su se u nekim područjima Bosanske Krajine preprodavala i preostala crkvena zvona. Godine prekidanja osveštanih tradicija zarad propadljivih „vrijednosti“, koje je, a svjedoci smo i sami, razvejao vjetar nevremena. U takvim prilikama se živjelo i svako je birao „kome će se privoljeti carstvu“. No upravo u tom vremenu diskontinuiteta i kontrasta, rasla je i jačala jedna djetinja duša, te se prihvatila krme na barci nauke Božje ljubavi i istine.
Na put slova i knjige se pošlo od rodnih Busnova, preko Sanskog Mosta, drevne Krke u Dalmaciji, za koju je i do naših dana Vladika ostao vezan, da bi se kruna i punoća našla u svetoj Rusiji – u Moskovskoj duhovnoj akademiji, gdje je naš Arhijerej 1975. godine, tada jeromonah, odbranio rad na temu „Učenje Svetog Vasilija Velikog o monaštvu“ koji je odmah preporučen za štampanje. Polovinom 1964. godine sadanji Vladika odlazi u manastir Raču, u Eparhiju žičku, gdje postaje iskušenik, a monaški postrig prima u svojoj Krajini, u manastiru Liplje, 9. jula 1967. godine. U čin jerođakona rukopoložio ga je Episkop banjalučki dr Andrej (Frušić) 14. januara 1968. godine u Sa bornom hramu Svete Trojice u Banjaluci, a u čin sveštenomonaha na Trojice, 14. juna 1970. godine. Dostojanstvom sinđela odlikovan je 1975- godine, kada prelazi u Dalmaciju u svezu klira Eparhije dalmatinske, te biva pričislen bratstvu manastira Krke. Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, 2. septembra 1975. godine, sinđel Jefrem je postavljen za suplenta Bogoslovije Sveta Tri Jerarha, ali je, osim primarnog naznačenja obavljao i dužnost vaspitača – kao i službu v. d. paroha kistanjskog.
Cjelokupan podvig i stvaralačko strijemljenje nadahnuto na nepomućenom izvoru Vode Žive bilo je prepoznato i od visokih crkvenih vlasti, te je mladi profesor od Svetog Arhijerejskog Sabora 1. juna 1978. godine izabran za vikarnog Episkopa moravičkog. Hirotoniju su 17. septembra, u Sabornoj crkvi u Beogradu obavili Patrijarh srpski German i episkopi žički Stefan i dalmatinski Nikolaj. Poslije dvije godine, tačnije 19. maja 1980. godine, izabran je za Episkopa banjalučkog, a ustoličen 1. juna iste godine od izaslanika Svetog Arhijerejskog Sinoda, Episkopa sremskog dr Andreja (Frušića), u prisustvu sedam otačastvenih arhijereja.
Od tog juna, one prelomne godine koja je svakako označila i prekretnicu u jugoslovenskom društvu, Vladika je krenuo u ozbiljan, temeljan i predan rad koji traje do u naše dane. Nije to bio ni jednosta van, ni lak posao,– ali koračalo se smjelo i muški – ne gledajući ni lijevo ni desno – nego samo u cilj do kojeg je trebalo stići. Uzdajući se samo i jedino u silu i volju Božju. Da nije sve bilo tako svileno, kao što se u pripovijestima obično govori, svjedoči i slučaj iz jed- nog krajiškog sela, gdje je mladi Vladika obilazeći razvaline porušene crkve, na čijim su temeljima mještani podigli spomenik revoluciji i žrtvama fašističkog terora, bio dočekan, u najmanju ruku ne onako kako potkozarsko-pounski kraj dočekuje dobronamjernike, te upozoren „da je sa Crkvom završeno“. No kako vrijeme omekšava i kamen, a kamoli ljudska srca, desilo se da je u decenijskom hodu Vladika i u ovom mjestu Hristovom ljubavlju i trpljenjem pobijedio, te je poslije dvadesetak godina crkveno zvono pjevalo i sa ovog ranjenog crkvišta. Kao mlad Arhijerej prve godine visoke službe je iskoristio da obiđe teren Eparhije koja se u to vrijeme protezala do rubova dične Krajine – do Bihaća. Gledajući ruine i zgarišta, decenijska stabla koja su razjedala ostatke crkava, po vlastitom svjedočenju došao je do ruba fizičke bolesti. Međutim, ništa ga nije pokolebalo da bude vjeran i predan onom prizivu kojeg je još na busnovskom Spasovištu kao dječak čuo. Kao da su mu te ranjene crkve dale snagu i volju, smjelost i viziju da se upusti u borbu i da za svoju Eparhiju učini ono što u njenoj povjesnici nije učinio niko. Podržan od sveštenstva, kome je bio i ostao primjer za djelo i misiju, ali i od svih ljudi kojima je na srcu bilo dobro, trudio se, da se, gdje god je to bilo moguće vojuje i revnuje muški, te da tamo gdje je mogao načiniti dva koraka – zakorači i treći. A Bog je dao da u mnogim mjestima mučeničke i krvlju zalivene Eparhije iznikne „oltar pravi – na kamen krvavi“. U vrijeme između 1980. i 2000. godine, koga je duboko odredilo ratno stanje, pa i poratna stabili- zacija prilika, Vladika je osveštao 52 nova paro- hijska i filijalna hrama, 21 je generalno obnovljen – a osnovano je i 56 temelja za nove crkve širom prostrane Episkopije. U istom periodu sveštenstvo pod njegovim omoforom podiže 12 parohijskih domova, 1 manastirski konak, 14 sala za narod, a sa vitih zvonika oglasilo se i 31 novo zvono. Najznačajniji poduhvat u dvodecenijskom hodu bio je početak obnove Sabornog hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci, porušenog 1941. godine, u čemu se nazrela skora pobjeda Pravoslavlja. U velike i slojevite poslove spada svakako i obnova Episkopskog dvora, podignutog još za prvog Mitropolita banjalučkog Evgenija (Leticu).
Pored materijalne obnove, Vladika se starao da o ukupnom duhovnom životu i svešteničkom kadru – koga je uz očinsku podršku usmjeravao da predvođen njim korača u istom stroju na korist i napredak Crkve, tako da je u ovo – nestabilno vrijeme, na području Eparhije osnovao 43 nove parohije, od kojih samo u gradu na Vrbasu 23. Ako uzmemo u obzir da je grad Banjaluka 1936. godine imala samo dvije parohije, to dovoljno svjedoči od zamahu da se ražeže usnuli duhovni žar. Do 2000. godine rukopoložena su 53 nova sveštenika, a obavljeno je i 9 monašenja. U tom, dvodecenijskom periodu na bogoslovska učilišta upućeno je 235 đaka i 106 mladića na bogoslovske fakultete u Otadžbini i rasijanju. U periodu između 2000. i 2005. godine osveštano je 50 novih parohijskih i filijalnih hramova, dok su sazdani i osvećeni temelji za 66 novih. U tih pet godina rukopoloženo je 28 sveštenoslužitelja, a zamonašena su dva monaha. U bogoslovije je poslano 45 kandidata, a za upis bogoslovskih fakulteta Vladika je podijelio 89 arhijerejskih blagoslova. U deceniji između 2005. i 2015. godine osvećeno je 140 novih, dok su postavljeni i osveštani temelji za 94 nova parohijska i filijalna hrama. Između 2005. i 2015. godine u bogoslovije je poslano 77 đaka, a fakultet je po njegovom blagoslovu upisalo 100 kandidata, dok ih je u predmetnom periodu diplomiralo 124, a 27 završilo master studije. Doktorske studije su između 2005. i 2015. okončala dvojica kandidata. Rukopoložena su 94 nova sveštenoslužitelja, zamonašeno je 12 monaha i monahinja. Može se slobodno tvrditi da je između 2000. i 2015. godine na parohijske i filijalne crkve podignuto preko 200 novih zvona, koja su sa vitih krajiških tornjeva pjevala i pozivala svoju vjernu djecu1. Izuzetan graditeljski uzlet nakon 2000. godine pratila je izgradnja desetina parohijskih domova, podobnih potrebama i vremenu u kome žive naše generacije; te crkvenih sala neophodnih za ukupnu punoću duhovnog života Eparhije. Kruna graditeljskih poduhvata predstavlja izgradnja i obnova drevnih manastira koji su od Turaka ili Austrijanaca opustjeli. Osim temeljne obnove četiri aktivna manastira Gomionice, Moštanice, Liplja i Krupe, Vladika je kao svojevrsnu misiju doživio i rekonstrukciju manastira na istorijskim manastirištima. Tako je obnovljeno drevno Stuplje sa pratećim kompleksom, Osovica – „Mali Hilandar“ u gori Motajici, manastir Miloševac kod Prijedora – izuzetan graditeljski kompleks dostojan i mnogo većih pomjesnih Crkava, a užurbano se djela i na gradnji manastira Karanovca kod Gradiške, koji se nalazi na izuzetnom mjestu uz rječicu Lubinu. Dakle, monaško opštežiće je u odnosu na početna tri manastira oživjelo ili će uskoro biti obnovljeno u ukupno pet novih.2 Posebno bih istakao temeljenu i stručnu obnovu crkava brvnara, kojim je naša Eparhija osobito blagoslovena, jer ih se do našeg vremena sačuvalo 12. (Uglavnom potiču iz XVIII i XIX vijeka.) Ti vidljivi dragulji vjere naših predaka, obnavljani su temeljno i u saradnji sa stručnjacima iz različitih institucija Republike Srpske. No ništa bez Vladike, koji je bdio nad svim ovim poduhvatima – kao dobar otac i pastir – što osobito svjedoče i fotografije, koje se čuvaju u nadležnim republičkim institucijama. No da ne ostanemo zarobljeni u povjesnici, važno je pribilježiti da se i sada s istom snagom djela. Posebnu ljubav Vladika pokazuje prema gradnji srpsko-ruskog hrama u Banjaluci, koji će sa svojim lukovičastim kubetima biti trajni znak ljubavi srpskog i ruskog naroda. Niska hramovnih bisera upotpunjava se intenzivno i od 2015. godine naovamo, s ništa manje pregalačkog žara. Danas su crkveno-opštinske uprave, središta namjesništava i parohijskih uprava naše Eparhije, potpuno uređene i sa svim uslovima, spremne da odgovore na nove izazove. Svjedoče to osobito hramovi i hramovne porte u Dubici, Gradišci, Srpcu, Pr njavoru, Čelincu, Kneževu, Laktašima, ali i drugim mjestima.
Nije manje važno i vrijedno da se zabilježi da je Vladičina uloga u uvođenju i odbrani vjeronauke u osnovne i srednje škole bila ako ne inicijalna a ono temeljna, jer je Preosvećeni bio i ostao osnov za dobre i konstruktivne naume, ali i brana od određenih nasrtaja na ovu instituciju kojom se Republika Srpska, za razliku od drugih srpskih zemalja, može podičiti. Vjeronauka je u Republici Srpskoj redovan i obavezan predmet u osnovnim i srednjim školama.
Svi ovi decenijski poduhvati nisu umorili duh visprene starine, nego kao da mu daju novu snagu, da neumorno radi na korist svoje Eparhije, kao po onom psalamskom stihu: „Obnavlja se kao u orla mladost moja“. Vladika Jefrem je vezan za svoj dom, svoj kraj, svoj prag i povjerenu mu pastvu. Vladika zna reći: „Nema se kuda hodati dok ima posla kod kuće!“ Zato ćete ga vrlo rijetko sresti bilo gdje, osim u NJegovoj duhovnoj gradini i rodnom vinogradu. Kroz lični i neposredan odnos, koji se u manjoj ili većoj mjeri ima sa Preosvećenim, nepodjeljen je stav da bez obzira na visok osjećaj poštovanja, u njegovom prisustvu preovladava duh jednostavnosti, razumijevanja, otačke ljubavi i brige, kako za pojedinca – tako i za društvo u cjelini. Vladiku svako može ponešto upitati, zamoliti, za svakog je, zahvaljujući decenijskom iskustvu savjetodavno, ali i na druge načine pristupačan. Za sve jednako i bez razlike. Od otroka do starca, osobito pred Večernje, kada po svom utvrđenom običaju provodi kratko vrijeme predaha u šetnji po Svetotrojičnoj porti, svojevrsnom perivoju grada na Vrbasu, kojoj posvećuje svu svoju ljubav i pažnju.
NJegovo Preosveštenstvo Episkop banjalučki g. Jefrem ogledalo je ponosa, sile i snage koju je naša Crkva imala uvijek i njegova ličnost i življenje jeste putokaz za utvrđen i siguran put kojim treba ići. Teško je ovakvu markantnu duhovnu i nacionalnu figuru Srpske Crkve smjestiti u omanji tekstualni prikaz, ali možda je najbolje zaključiti da će nam tek budućnost otkriti ono što možda sada i ne vidimo. Završio bih ovu skromnu i svedenu bilješku riječima čuvenog nacionalnog radnika Grigorija Božovića, posvećenim našem bosanskokrajiškom sveštenstvu, koje kao da, u svojoj protežnosti do naših dana najbolje sabiraju ličnost našeg Vladike u svega par redova: „Na prvom mestu, uopšte uzevši, on je narodni sveštenik i najbliži vernima od svih naših pravoslavnih sveštenika. Na sredini je između opevanoga, u priči sačuvanoga, našega starog pope i onoga idealnog, kakvoga bi savremenost htela i želela. Što je još važnije, on je u kontinuitetu sa starim dobrim predanjima zagazio u novo doba… Duboko je nacionalan pre svega, a zatim teži da školom i obrazovanjem da pravi i lepši smisao onoj srpskoj veri koju i on prvo prima, kao i njegova pastva, kao i njegova oporita Bosna.“ Zaista, jeste tako. Stoga, dolgodenstvuj Vladiko – dolgodenstvuj Oče i Učitelju!
(spc.rs)
Oznake: vladika Jefrem
