Svijet 30.07.2023.

Erdogan, NATO i novi savezi

ČITANJE: 4 minute

Nedavno smo bili svedoci novih izbora u Turskoj i eventualne promene državnog vrha te zemlje. Međutim, to se ipak nije dogodilo. U nedelju, 28. maja ove godine, građani Turske su u drugom krugu predsedničkih izbora birali između Erdogana i Kiričdaroglua.

PIŠE: Ivan Vučković

Obojica kandidata su imala svoje biračko telo a na pobedu je svakako uticala i dobra izlaznost (koja je generalno običaj u Turskoj), koja je odgovarala Erdoganu.

Sa druge strane, Kiričdaroglu je veoma iskusan političar i jasno je pokušao da se približi ruralnim biračima i tradicionalnim vernicima izjavama kako on jeste „najveći turski nacionalista” i da građani zbog toga ne treba da brinu.

Takođe, mnogi građani su želeli i žele da Turska ekonomija ojača te su glas dali Kiričdarogluu.

Sa druge strane, Erdogan već 20 godina vodi zemlju i njegovi su koreni duboko u svim porama naroda.

Kao vernik, Erdogan već ima podršku muslimana širom zemlje, a dodatne poene je dobio kada je pre par godina Aja Sofiju, iz Ataturkovog muzeja, vratio u status džamije.

Pored toga, iako je lider države u sklopu NATO-a, protivraketni odbrambeni sistem je ugovorio i kupio od Ruske Federacije, a Rusiju je odabrao i za izgradnju prvog turskog nuklearnog reaktora.

Uoči izbora u prvom krugu dodatno je nastojao da ojača svoje političke stavove kod nacionalističkih i konzervativnih glasača optužujući Zapad da radi protiv njega i Turske.

„Moj narod će sprečiti ovu zaveru”, govorio je.

Tehnički, najveći problem Kiričdaroglua bio je nedostatak od 2,5 miliona glasova iz prvog kruga, a pritom je morao da zadrži sve prvobitne glasače.

Kiričdaroglu je takođe trebao da uspostavi jasnu ravnotežu između turskog i kurdskog nacionalizma tako da omogući slobode za Kurde a bez opcije da ugrozi nacionalno jedinstvo. Tu se očigledno nije najbolje snašao, a nisu mu pomogli ni predstavnici kurdskog pokreta u zemlji, niti je jasno dobio podršku (zabranjene) Kurdistanske radničke partije (PKK) u severnom Iraku, a protiv koje se Erdogan otvoreno borio (mada, ovde je situacija izuzetno složena).

Na kraju, Kiričdapoglu je zadobio određene simpatije obećanjem da će rešiti izbegličku krizu, zabraniti prodaju nekretnina u Turskoj strancima i omogućiti nove domove za stradale u zemljotresu. Međutim, to nije bilo dovoljno.

Atmosfera većine u Turskoj je bila takva da su birači pokazali da u okviru rata u Ukrajini i globalne krize sa energentima, nije vreme za promene.

Erdogan je o(p)stao i vodiće Tursku i u narednim godinama.

Prvi izazov koji je već prisutan jeste saglasnost da Švedska pristupi Severnoatlantskom savezu odnosno NATO-u.

U svojoj suštini, NATO ima dve osnovne namene – ukloniti sporove oko eventualnih potraživanja dela teritorija u okviru zemalja članica, ali i obezbediti ekonomsku (najšire političku) stabilnost zemalja članica u sklopu određenih ugovora, garancija i sl.

Švedska je (praktično u vreme trajanja izbora u Turskoj) aplicirala za članstvo u Severnoatlantski savez te tako i zvanično istupila iz okvira vojne neutralnosti.

Na Balkanu i u ovom delu Evrope smo ostali mi (Srbija) kao vojno neutralni te oko Srbije i šire nema nijedne zemlje koja je zadržala (makar i formalno) vojnu neutralnost.

I baš u maju ove godine, njegova ekselencija, ambasador Sjedinjenih Američkih Država Kristofer Hil više je puta naglasio kako Srbiji jeste mesto u NATO-u odnosno da je pravi put Srbije isključivo put ’ka Zapadu’.

Finska je početkom aprila i zvanično pristupila NATO-u a time otvorila vrata Švedskoj koja sa ovom zemljom ima isprepletane a neraskidive istorijsko-političke veze.

Sada, kada je Turska dala zeleno svetlo Švedskoj, može se smatrati da je taj proces završen.

Švedsko društvo više nikada neće biti isto a promeniće se i odnosi Turske i Rusije.

Ukrajina već zahteva da i sama postane članica, Moskva upozorava da se „ne igraju”, a Kina pametno sagledava prostor svog delanja i za sve to vreme jača (videti moj tekst „Kada se Kina probudi”).

Turska i Švedska su imale niz problema i međusobnih optužbi a Erdogan je jasno govorio da neće podržati Švedsku za pristup NATO-u sve dok oni podržavaju i kriju grupe koje je Ankara označila kao terorističke.

Ostaje da vidimo zbog čega se Erdogan predomislio i šta ga je tačno navelo da Švedskoj da zeleno svetlo.

Svakako globalna stabilnost više neće biti ista, a Evropa koju poznajemo u mnogim segmentima više i ne postoji.