Evrovizacija Srebrenice

Gotova je još jedna međunarodna predstava koja je završena glasanjem. I nakon ovog u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija ostao je isti gorak ukus kao poslije onog evrovizijskog – konfuzan način glasanja, bezbroj pitanja i osjećaj nepravde.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Baš kao što je pobjeda švajcarskog pjevača (ili pjevačice, ili pjevačke grupe, štagod) Nema rezultat glasova žirija čiji kriterijumi nisu nikome jasni, i protivni su onome što je publika željela, tako je usvojena rezolucija o genocidu u Srebrenici.

Sa sistemom glasanja koji omogućava da je većina ono što nije većina po matematičkim pravilima, Generalna skupština UN usvojila je dokument koji pojedinci smatraju pobjedom. Bez obzira što za dokument većina država nije glasala ili su bili suzdržani i protiv.

Kako je manje od 50% glasova proglašeno većinom? Istom analogijom kojom je i zločin u Srebrenici proglašen genocidom. Kad je sa 3.500 povećano na 8.000 žrtava, šta je onda da 84 pretvore u većinu od 194?

Ovakvim dokumentom zaokružen je krug besmisla koji je počeo idejom genocida na prostoru jedne opštine, a koji je logičan taman koliko i mogućnost da se pomračenje sunca može desiti na prostoru samo jedne mjesne zajednice.

Prije svega, važno je reći da sam dokument nema nikakvu pravnu snagu, jer rezolucije Generalne skupštine nisu obavezujuće ni za jednu njenu članicu. Međutim, ova rezolucija nema ni političku snagu, jer za nju nije glasala većina država. Ovo je prva rezolucija koja se bavi pitanjem genocida, a koja nije usvojena jednoglasno. I to dovoljno govori. Holokaust i genocid u Ruandi niko nije mogao dovesti u pitanje.

Posebno su bili interesantni stavovi brojnih država koje su mahom ponavljale da ovako skrojen dokument neće doprinijeti pomirenju. Iako su se oslanjali na islamske zemlje, dobar dio njih nije podržao rezoluciju i to dovoljno govori o poziciji muslimana u BiH među islamskim zemljama. Dobar dio njih ih smatra “američkim muslimanima”. A kako će se to odraziti na Bošnjake s obzirom na to da je izvjesno da će jednog dana utihnuti zapadno sponzorstvo? Pa, neka vrijeme pokaže.

S druge strane, ovakvo nasilno guranje pitanja poput Srebrenice otvoriće Pandorinu kutiju, pa se stvara opasnost da dobijemo hiperprodukciju rezolucija koje će u konačnici dovesti do poptunog obesmišljavanja pojma i definicije genocid.

Na to su ukazali i predstavnici Nikaragve, Venecuele, Namibije i brojnih drugih, koji su vrlo glasno ukazali na licemjerstvo Zapada, prije svih SAD i Njemačke, da su baš oni insistirali na ovome dok o genocidima koje su sami činili upadljivo ćute.

Šta rezolucija znači za Srbe? Nesporno je da će se ovaj dokument pokušati koristiti za osporavanje statusa Republike Srpske, baš kao što se to čini sa Državom Izrael. Isto to tijelo rezolucijom je cionizam proglasilo za rasizam, što neki koriste kao argument da je “Izrael rasistička tvorevina”. Dakle, neki će sada ovu rezoluciju koristiti u prilog narativa da je “Republika Srpska genocidna tvorevina”. Tako da, Srbi treba da uče na primjeru Izraela i da se ne obaziru na pamflete koje usvaja Generalna skupština UN.

Nažalost, sva priča se pretvorila u marketing jednog ambasadora, jednog direktora Memorijalnog centra i nekoliko žena iz jednog udruženja. Postavlja se pitanje šta ima da se slavi, kakva je pobjeda kad su toliki ljudi stradali? Koga su to pobijedili? Da li im je ovaj papir vratio najmilije?