FEMINISTIČKA TURA Upoznajte Banjaluku ženskim srcem i umom

Od čuvenih legendi, vrsnih umjetnica, arhitektinja važnih zdanja u gradu, upravnica Više djevojačke škole, narodnih heroina i doktorki, do Banjaluke kakvu danas znamo i volimo.

Sve te žene krojile su svojim radom i znanjem istoriju grada na Vrbasu, pa ipak, vremenom je njihov trud zapostavljen u javnosti. Takva nepravda prema brojnim Banjalučankama mogla bi biti ispravljena „Feminističkom turom kroz grad“, poučnim projektom koji su pripremili članovi Helsinškog parlamenta građana u saradnji s domaćim stručnjacima.

Naša ekipa imala je priliku da obiđe 6 ključnih tačaka u centru grada i posluša priče, život i borbu više od 30 žena, koje su na razne načine bile povezane s Banjalukom i njenim razvojem.

Legenda o Safikadi

Priča o vječnoj ljubavi, jedna je od najpoznatijih legendi i ujedno jedan od najstarijih pomena žena u gradu na Vrbasu. Priča o Safikadi ima nekoliko verzija. Po jednoj, ona je bila Turkinja zaljubljena u vojnika Omera, koji je poginuo na ratištu i ovu priču stavlja u period između 16. i 18. vijeka. Drugi kažu da je izabranik njenog srca bio austrijski vojnik zbog čega se Safikadina porodica protivila toj ljubavi. Safikada je zbog neostvarene ljubavi dotrčala ispred topa na Kastelu, koji je pucnjem označavao podne, i stradala. Njeno tijelo palo je na mjesto gdje se danas nalazi spomen ploča, a mladi pale svijeće za vječnu ljubav.

Da li je Safikada sahranjena na tom mjestu niko sa sigurnošću ne može reći. Činjenica je da je 1987. utvrđeno da u ovom spomen grobu postoji ljudski kostur koji potiče sa kraja 16. vijeka, ali više detalja nema.

Tu su još i priče o lijepoj Šećernazi i mujezinu Nazifu, koji su okončali život zbog neshvaćene ljubavi, te legenda o hajdučici Mari, koja se zajedno sa Simom Vuksanom odmetnula u hajduke više Banjaluke. Prisjetili smo se Šemse-kadune, jedne od prvih žena o kojima postoje pisani tragovi i prve zadužbinarke u ovim krajevima, koja je dala novac da se izgradi most na Vrbasu.

Nakon obilaska Safikadinog groba zaputili smo se prema centru grada, gdje ćete poslušati priču o Milki Kočić, supruzi narodnog tribuna Petra Kočića, koja se smatra njegovim najvećim saborcem. Kada su se vjenčali, otišli su u Beograd, a stanarinu su plaćali dukatima sa Milkine ogrlice.

Petar je bio politički aktivan, zatvaran, a kada je umro Milka je zatražila od Ministarstva vjera da se njen suprug prizna kao zaslužan građanin i borac za istinu.

“Koko Šanel” 

U Gospodskoj ulici početkom 20. vijeka svoju radnju je imala i vrsna krojačica Ravijojla Jovetić, sa istančanim osjećajem za modu. Ravka je preko noći postala popularna u gradu kada je tadašnja banica Nadežda Lazarević od nje naručila haljinu za bal. Svi su počeli da se raspituju za Ravku, koja je prozvana banjalučkom Koko Šanel. Ne samo da je njen salon bio jedan od najprestižnijih tog vremena, raritet je uopšte bio da jedna mlada žena vodi svoj biznis, a nažalost ta slika nije ni danas mnogo bolja. Ravka je posao nastavila u Beogradu, a Banjalučanke su nastavile tradiciju da obavezno svrate u njen salon, prilikom svake posjete ovom gradu.

Naša tura nastavlja put do čuvenog zdanja Banskog dvora, iza čijeg idejnog rješenja stoje i dvije arhitektkinje – Jovanka Bončić Katerinić i Anđelija Pavlović. Jovanka je prva žena arhitekta u istoriji Njemačke koja je stekla diplomu inženjera. Koliko je značajna potvrđuje i činjenica da jedna nagrada koju dodjeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu, nose njeno ime. U Banskom dvoru stolovale su mnoge banice, o čijem radu se ne zna mnogo. Desanka Milosavljević, supruga prvog bana Tise, bila je pokroviteljica humanitarnog Svetosavskog bala, koji se od tada redovno organizovao. Svojim radom istakle su se i Mara Malagurski Đorđević i Nadežda Lazarević.

Zaobići ne možemo ni Palatu Republike ispred koje se nalaze biste Krajišnika u narodnoj nošnji. Što je izuzetno važno, prikazuju oba pola ravnopravno. Figura žene sa srpom metaforično predstavlja domaćinsto, a muškarca s kantarom u ruci – trgovinu.

Opismenjavanje žena

Na mjestu nekadašnjeg kina “Kozara”, koje je sada prilično zapostavljeno, prvobitno je bila Viša djevojačka škola, od koje je navodno sačuvan samo jedan zid. Kada se državna škola, treća po redu, otvorila u BiH, počinje ozbiljnije sistematsko obrazovanje žena. Svojim radom posebno su se istakle dvije upravnice – Jagoda Truhelka i Jelica Belić Bernadžikovska.

Jagoda je predavala srpsko-hrvatski jezik i geometrijsko crtanje, napisala je brojne knjige i romane u kojima u prvi plan stavlja ženu, nezavisnu, samosvjesnu, koja sama odlučuje o svom životu. Jelica je bila na mjestu upravnice samo godinu dana, ali je ostavila neizbrisiv trag. Govorila je čak 9 jezika i objavila više od 800 članaka i 30-ak knjiga. Pisala je o temama koje su i u to vrijeme bile vrlo napredne, usklađivanjem porodičnog i poslovnog života zaposlenih žena, o prostituciji širom Evrope. Ostaće upamćena jer je napravila prvu sistematizaciju narodnih vezova sa ovih prostora i organizovala nekoliko izložbi.

Zaboraviti ne smijemo ni prvu školovanu učiteljicu Anku Drakulić, koja je u Banjaluku stigla na poziv bogatog trgovca da obučava njegove kćerke. Anka je u gradu na Vrbasu radila narednih 35 godina. Sjećamo je se ne samo po svojoj predanosti da radi na opismenjavanju stanovništva, već i kao prve žene koja je u Banjaluci imala klavir.

Naša naredna stanica je Narodno pozorište RS, gdje su svoje umijeće iskazale brojne glumice. Milica – Carka Jovanović pripadala je prvoj grupi glumaca,  Ljubica – Dada Jovanović u banjalučkom pozorištu je provela 10-ak godina, zatim Nada Pani poznata po ulozi u filmu “Sjećaš li se Doli Bel”, a jedan kratak period na daskama je igrala i čuvena Ružica Sokić.

Dolazimo do Trga palih boraca i bista narodnih heroina Vahide Maglajlić i Rade Vranješević, čija imena među rijetkima nisu pala u zaborav.