Foreign Affairs: Kremlj svijetu izdao ultimatum. Ima tri glavna dijela

Tridesetog septembra, nakon niza namještenih referenduma održanih na okupiranoj teritoriji u Ukrajini, ruska vlada proglasila je da su četiri ukrajinske regije službeno postale dio Rusije. Do pripojenja je došlo tokom “djelimične” ruske mobilizacije, koja zapravo postaje sveobuhvatna, a mnoge je Ruse zgrozila i zabrinula. Ovim potezima rat u Ukrajini ušao je u novu etapu, u kojoj su ulozi drastično porasli, piše Foreign Affairs.

Ruski predsjednik Vladimir Putin izričito pokazuje da će učiniti sve što je potrebno za pobjedu, čak i uz rizik potkopavanja vlastitog režima. Slijepo vjerujući u vlastitu ispravnost, Putin bi mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ako događaji u Ukrajini nastave ometati njegove ambicije. Ključno je pitanje jesu li ruske elite i šire društvo spremni pratiti svog predsjednika na ovom putu u pakao ili je Putin, udvostručivši svoje katastrofalno kockanje u Ukrajini, samo utabao put vlastitom kraju, navodi se u tekstu.

Putinove kalkulacije

Ukrajinski protivnapad, pokrenut krajem avgusta, potpuno je promijenio Putinove kalkulacije o tome kako bi Rusija trebalo da se bori. Njegov prethodni plan, temeljen na ideji da se Kijev neće usuditi da izvede punu ofanzivu na ruske položaje, pretpostavljao je da Kremlj ima dovoljno vremena da se učvrsti na teritoriji koju je okupirao, dok će ukrajinska vlada, iscrpljena ratom i s privredom u ruševinama, morati prije ili kasnije kapitulirati.

Strateški dio Putinovog plana ostaje isti. Predviđa se da će Kijev pasti jer je njegova glavna svrha u ovom ratu još uvijek stati na kraj onome što smatra “antiruskim” geopolitičkim projektom kojim upravlja Zapad i obezbijediti dugoročnu rusku prisutnost na ukrajinskoj teritoriji. Međutim, taktika koju će Putin koristiti za postizanje ovog cilja temeljno je revidirana. Vojne prijetnje ruskim položajima u Ukrajini, temeljene na pogrešnim procjenama Kremlja, dosegnule su tačku u kojoj je Kremlj svijetu zapravo izdao ultimatum – ili će Rusija pobijediti u Ukrajini ili će pribjeći nuklearnoj eskalaciji.

Tri dijela ultimatuma

Ovaj ultimatum ima tri glavna dijela. Prvi je proglašavanje dijelova Ukrajine ruskim teritorijem. Aneksija četiri regije – Luganska, Donjecka, Hersona i Zaporižja – znači da je Rusija vještački transformisala svoj rat za uništenje Ukrajine kao nezavisne države u odbrambeni rat protiv stranih vojnih snaga. Aneksija je oblik protesta protiv uplitanja Zapada u ukrajinski sukob. Vojna pomoć Zapada Ukrajini opisuje se kao agresija na Rusiju.

Aneksijom ovih teritorija Putin šalje otvorenu poruku – nastavak pomoći Kijevu neizbježno će dovesti Zapad u direktan sukob s Rusijom, nešto što bi, kako on vjeruje, zapadne prijestonice željele izbjeći. Ovaj potez takođe odražava još jednu važnu promjenu u razumijevanju trenutne situacije u Kremlju. Prije kijevske protivofanzive Moskva nije vjerovala da pomoć Zapada može drastično promijeniti odnos snaga i stvoriti uslove u kojima bi Ukrajina vojno ugrozila Rusiju. Sada je upravo tako, piše Foreign Affairs.

Još jedna tačka Putinovog ultimatuma je nuklearna opcija, koja je sada ponovno na stolu. Nakon što je tokom ljeta ohladio svoju retoriku, Putin se vratio ovoj prijetnji kao načinu da utiče na zapadnu politiku prema Ukrajini. U aprilu, kada su se ruske snage povukle nakon neuspjelih ofanziva protiv Kijeva i Černihiva, Kremlj se okrenuo nuklearnoj ucjeni. Putin je rekao da je voljan dopustiti upotrebu nuklearnog oružja “ako je potrebno” i zapravo optužio Zapad za ruske neuspjehe. Međutim, do maja je ta retorika zamrla; Putin je zaključio da je Ukrajina, čak i uz pomoć Zapada, osuđena na poraz.

Ruska vojska se muči

S obzirom na to da se ruska vojska ponovno muči, komentatori i zvaničnici opet zagovaraju upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini. Ispunili su televizijske ekrane i društvene mreže zveckanjem nuklearnim oružjem. Prokremaljski segment Telegrama, ruske aplikacije za razmjenu informacija, vrvi stotinama objava koje opravdavaju legitimno pravo Moskve da koristi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini ili pokušavaju uvjeriti svijet da je Putin ozbiljno spreman posegnuti za nuklearnim oružjem u Ukrajini u slučaju dalje eskalacije.

Obilje objava koje insistiraju na tome da “on može”, “on mora” i “on hoće” nije samo dio namjerne kampanje zastrašivanja Zapada, već i demonstracija sve veće odlučnosti među najpredanijim, ambicioznijim proratnim elementima ruske elite i društva da se rat mora dobiti bez obzira na sve.

Bez obzira na to blefira li Putin, prijetnja upotrebe nuklearnog oružja stvara veća očekivanja među elitama o tome koliko je daleko Putin spreman ići i dramatično smanjuje prostor za manevrisanje u hipotetskoj budućoj političkoj trgovini u vezi s Ukrajinom. Da bi uklonio nuklearni adut sa stola, Putinu treba uspješno vojno napredovanje ruskih snaga u kombinaciji sa signalima iz Vašingtona da će Zapad smanjiti svoju ulogu u sukobu. Ako ovi zahtjevi ne budu ispunjeni – a sa sigurnošću se može reći da neće biti – Rusija će pribjeći nuklearnoj opciji. Takva je nova stvarnost koju Putin želi oblikovati zapravo uzimajući svijet za taoca.

Bijesni šovinisti

Podižući uloge svojom aneksijom ukrajinskih regija i pozivanjem na nuklearni rat, Putin je takođe obične Ruse uključio u rat. Njegova naredba o mobilizaciji iz septembra zatekla je Ruse nespremne. Tokom ljeta i u prvoj polovini septembra ankete su bilježile porast pozitivnog raspoloženja u ruskom društvu, rastući zamor od vojne retorike i pad interesa za rat u Ukrajini. Iako je proratni dio establišmenta, zajedno s vojskom, zahtijevao da Putin objavi mobilizaciju što prije, oni zvaničnici u predsjedničkoj administraciji koji nadziru unutrašnju politiku pokušali su minimizirati rat u svijesti javnosti, piše Foreign Affairs.

Nastojali su smiriti bijesne šoviniste koji su zagovarali da Moskva zauzme Kijev. Sada je mobilizacija nepovratno promijenila živote miliona ljudi. U posljednjoj anketi Levada centra među Rusima, 47 posto ispitanika reklo je da je zbog djelimične mobilizacije osjećalo “tjeskobu, strah i užas”, 23 posto ih je osjetilo “šok”, a 13 posto ih je osjetilo “bijes i ogorčenje”. Samo 23 posto je reklo da se osjeća “ponosno na Rusiju”. Čak i ako mobilizacija nije podstaknula masovne proteste, potkopala je povjerenje javnosti u državu i državne medije.

Drastična politička odluka

Osim pitanja kako će mobilizacija uticati na unutrašnje stvari, ova drastična politička odluka otkriva mnogo o Putinovim prioritetima. Predsjednik se usudio objaviti ono što se čini najnepopularnijom političkom odlukom u njegove 22 godine vladavine, bez obzira na to koliko će masovno novačenje izazvati bijes, ogorčenje i društvene napetosti te ugroziti domaću političku stabilnost. Ova odluka dovodi u pitanje dalju društvenu konsolidaciju između vlasti i običnih Rusa oko rata.

Donedavno je većina Rusa prihvatala dogovor koji je ponudio Kremlj: Putin će se boriti za “istorijsku pravdu” protiv ukrajinskih “nacista” oslanjajući se na “profesionalce” i dobrovoljce da odvrati strateške prijetnje koje Rusiji predstavlja uplitanje Zapada u Ukrajinu. Taj je cilj naišao na značajnu društvenu podršku, ali pod jednim važnim uslovom – da se Rusija bori bez izravnog uplitanja običnih Rusa, koji žive svoje živote više-manje uobičajeno od početka invazije.

Mobilizacija je srušila ovaj ugovor. Odabravši mobilizaciju uprkos predvidljivom gnjevu javnosti, Putin je pokazao, ako se radi o izboru između postizanja njegovih ciljeva u Ukrajini i umirivanja ruskog društva, da će se uvijek odlučiti za prvo žrtvujući podršku javnosti kod kuće za geopolitičku pobjedu u Ukrajini. To je u izričitoj suprotnosti s onima koji su sugerisali da bi strah od pada političke podrške među Rusima Putina spriječio u donošenju rizičnih odluka. On je odlučan da svoje kockanje u Ukrajini pretvori u pobjedu, bez obzira na cijenu.

Nuklearni ultimatum

Putinov nuklearni ultimatum i naredba o mobilizaciji izvršili su značajan pritisak i na rusko društvo i na sve nervoznije ruske elite, koje moraju odlučiti koji je gubitnički scenario manje tragičan – pratiti bijesnog vođu do kraja svijeta, izbjeći i Putina i odmazdu Zapada ili čekati da Rusija izgubi. To Putina stavlja u dosad najranjiviji položaj.

Njegovu opsjednutost Ukrajinom većina ruske elite nikada nije dijelila u istoj mjeri, a njegovu spremnost da žrtvuje hiljade ruskih života ne dijeli velik dio njegovog glasačkog tijela. Čini se da forsira scenario u kojem je on jedini koji ima kapacitet platiti koliko god treba, boriti se pod zastavom “sve ili ništa”. Predsjednikovo manično ponašanje nosi jasan i gorak okus samoubilačke ogorčenosti.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da ne može biti gore. U ovoj fazi, koliko god se činilo da je Putin stjeran u ćošak, on još uvijek vjeruje da može pobijediti. U njegovim očima mobilizacija bi trebalo da pomogne  ruskoj vojsci da istjera ukrajinske snage s novopripojenih teritorija i uvjeri Zapad da se povuče iz Ukrajine, ostavljajući Kijev osuđen na predaju i otvarajući priliku ruskoj vladi da uspostavi neki privid normalnog života u novim regijama.

Šta ako Putinu neće ići po planu?

Dakle, šta će se dogoditi ako situacija opet ne bude išla po planu? Šta će se dogoditi ako ruske snage ne uspiju poraziti Ukrajince, Zapad poveća svoju vojnu pomoć i demonstrativno ignoriše Putinovu ucjenu, a ljudi na novim teritorijima nastave pružati otpor svojim ruskim okupatorima napadajući visoke zvaničnike i administrativne zgrade u terorističkim napadima?

Tada će doći ključni trenutak u kojem će jedina opcija koju će Putin smatrati dostupnom biti ona nuklearna. Biće to i odlučujući trenutak za ruske elite koje se još uvijek ne usuđuju prihvatiti ovaj najgori mogući scenario, o kojem mnogi danas izbjegavaju razmišljati. Domaće političke okolnosti možda dosežu tačku u kojoj bi se visoki zvaničnici usudili odbiti poslušnost, govoriti glasnije i odlučnije se boriti jedni protiv drugih. Ukrajina bi mogla postati otrovna pilula za Putina, a pokušavajući je progutati, sam sebe osuđuje na poraz, piše Foreign Affairs, prenosi Index.