(FOTO) Od tjelohraniteljke do odžačarke!

San da postane članica jedne od najelitnijih obavještajnih jedinica na svijetu, izraelskog Mosada, dvadesetpetogodišnja Dajana Đurić iz brčanskog naselja Meraje zamijenila je dimnjacima u BiH, koje svakodnevno čisti sa svojim ocem Jadrankom!

Ova simpatična mlada djevojka kroz smijeh kaže da je posao odžačara podjednako težak i opasan, pa joj stoga nije mnogo žao što je njena djevojačka želja ostala neostvarena.

I dok mnoge njene vršnjakinje razmišljaju o tome gdje otići na ljetovanje ili zimovanje, kada će izaći u provod s drugaricama ili kako će zaraditi novac bez mnogo truda, Dajanu jedino brine kako da unaprijedi porodični biznis i prilagodi ga novim tehnologijama i potrebama tržišta.

Prvi susret s dimnjakom, kaže ona, imala je već sa šest godina, kada je počela da se penje sa ocem po brčanskim krovovima. Već tada je zavoljela ovaj posao, jer joj niko nije prigovarao što trčkara okolo prljava, niti je iko obraćao pažnju na to kako je obučena.

– Uzela bih čađ iz dimnjaka i namazala se svuda po licu ili bih se igrala u toj prljavštini. Bilo mi je zabavno, kao i svakom djetetu tog uzrasta kada napravi neku nepodopštinu. Kroz tu igru zavoljela sam dimnjačarstvo, iako nisam ni slutila da bih jednog dana mogla time profesionalno da se bavim. Tada sam imala sasvim druge planove za sebe – prisjeća se Dajana.

Po završetku osnovne škole, upisala je Srednju ekološku školu u Brčkom i stekla zvanje ekološkog tehničara, a uporedo s tim u Beogradu je završila zanat za odžačara. Ni tada nije razmišljala da će joj čišćenje dimnjaka biti profesija. Školu za odžačare je, kaže Dajana, završila samo zato što je njen otac bio vlasnik preduzeća “Eko-dimnjačar” u Brčkom, pa je smatrala da će po završetku te škole moći da unaprijedi porodični posao.

U dilemi zbog Londona

Međutim, u to vrijeme Dajana je mnogo čitala o Mosadu i potajno sanjala da postane dio te elitne obavještajne jedinice. Pred kraj srednje škole njena želja da se pridruži Mosadu postala je toliko velika da je počela da traga za informacijama kako da im se pridruži. U međuvremenu je saznala da u Londonu može da se upiše u jednu izraelsku školu u kojoj polaznike obučavaju za tjelohranitelje.

– Odlučila sam da se upišem u tu školu i postanem tjelohraniteljka. Razgovarala sam sa ocem o tome i on mi je rekao da nema ništa protiv, ali je dodao da dobro razmislim šta želim u životu i šta mi je prioritet. Pitao me je: “Da li misliš da jednog dana postaneš majka?” Poslije našeg razgovora otišla sam da spavam i dugo sam razmišljala o tome da li da odem u London ili ne. Na kraju sam shvatila svu težinu tog posla. Postalo mi je jasno čega bi sve trebalo da se odreknem, pa sam odlučila da ostanem u BiH i upišem fakultet. Upisala sam se na Univerzitet za poslovne studije u Banjaluci, smjer ekološki tehničar, koji sam u međuvremenu takođe završila i stekla diplomu ekološkog inženjera – priča Dajana.

Ona dodaje da je po završetku fakulteta odradila pripravnički staž u Vladi Brčko distrikta, te da je, kao i većina svršenih studenata, očekivala da će veoma lako naći posao u struci i početi samostalno da zarađuje za hljeb. Međutim, ubrzo je shvatila da do posla uopšte nije tako lako doći i da u BiH malo ko brine o zaštiti okoline. Nakon što je u više navrata bezuspješno konkurisala za niz poslova na području Brčkog, Dajana je odlučila da se pridruži porodičnom biznisu.

Zasukala rukave

– Imala sam izbor da sjedim u kući i džabalebarim u iščekivanju posla ili da zasučem rukave i pomognem ocu. Kako sam od malih nogu navikla da radim, nije mi dugo trebalo da odlučim šta ću. Obukla sam uniformu i pridružila se ocu u čiščenju čađi u zapušenim dimnjacima.

Taj posao mi nije bio nimalo stran, jer sam se od djetinjstva igrala sa čađi i raznim četkama, te učila koja za šta služi. Sa osam ili devet godina prvi put sam očistila dimnjak na jednoj kući i dobro sam znala koji je alat potreban za to, ili za čišćenje centralne peći. Vještine koje sam stekla radeći kao dijete sa ocem Jadrankom sada sam samo upotpunila diplomom dimnjačara – ističe Dajana.

Naša sagovornica kaže da mnogi njeni vršnjaci s prezirom gledaju na taj posao, jer ga smatraju prljavim, ali ona na to ne gleda tako već kao na izvor zarade. Dajana kaže da osobe koje nikada nisu bile gladne ne mogu da znaju šta znači nemati.

– Svi roditelji žele da im djeca sjede u fotelji i drže olovke, ali to nije realno. Ne mogu svi da sjede u fotelji. Mene je otac odmalena učio kako da zaradim hljeb i da se ne stidim nijednog posla. Bolje se okrenuti u krevetu dva puta umoran nego jednom gladan. To je ono čemu su me roditelji uvijek učili – kaže Dajana.

Ističe da joj je otac odmalena ponavljao rečenicu koju je njemu ponavljala njegova baka: “Nemoj, sine, da te sunce ogrije pod jorganom.” To je i Dajanu naučilo da svako jutro ustaje u cik zore i počne da obavlja svoje dužnosti, bilo da je riječ o kućnim poslovima ili nekim drugim.

Na visini od 30 metara

Dajana ističe da se posao dimnjačara, kao i mnogi drugi, s vremenom promijenio, pa tako oni više ne moraju isključivo da se pentraju po krovovima kao ranije, već dimnjake mogu da čiste i iz kuće. Naša sagovornica kaže da je dimnjačarstvo nauka, te da odžačar nije samo osoba koja ima kuglu i četku, već mu je potrebno znanje i vještina da posao obavi kako treba.

Život odžačara, kaže Dajana, nije nimalo lagan. Svako jutro ustaje u pola šest, pije kafu i već od pola sedam čisti prve dimnjake. Radni dan joj završava oko 22 časa, ali ni to nije uvijek sigurno, jer ponekad imaju i hitne intervencije noću ili vikendom.

– Jednostavno, nema nam odmora. Raditi se mora. U jednom danu i po nekoliko puta se popnem na krov ukoliko to mušterija traži. Nije mi nikakav problem da čistim dimnjake koji su visoki i do 30 metara – objašnjava Dajana, dodajući da ne zna koliko je dimnjaka očistila do sada, ali da je sigurno riječ o nekoliko hiljada.

Radeći posao dimnjačara, Dajana kaže da je nailazila na razne situacije, od kojih su neke bile komične, a neke neugodne. Ističe da mnogi građani, kada je vide u dimnjačarskoj uniformi, čađavu u licu i s kapom na glavi, obično misle da je riječ o dječaku, pa je tako imala i ljubavne ponude od djevojaka koje nisu ni slutile da pričaju sa osobom istog pola. Jedna od njih išla je toliko daleko da je insistirala da joj Dajana da svoj broj telefona, a kada joj je ova dala broj uz opasku “djevojko draga, ja sam žensko”, dotična dama je pobjegla od sramote i više se nije pojavljivala.

Susretala se s predrasudama!

Osim što je jedina dimnjačarka u BiH, Dajana Đurić je jedina visokoobrazovana Romkinja u Brčkom. Iako visokoobrazovana i zaposlena, Dajana kaže da često nailazi na predrasude okoline zbog svog romskog porijekla. Osim što joj se dešavalo da je odbiju za posao jer je Romkinja, čak je i na emotivnom planu imala isti problem.

– Bila sam u vezi s jednim momkom, a kada je njegova porodica saznala da sam Romkinja, poludjeli su. Rekli su mu: “Šta radiš sa Cigankom, da li si normalan?” Na kraju je naša veza pukla, jer sam bila nepodobna za tu porodicu – kaže Dajana.

Ona dodaje da se, pored svih problema na koje nailazi,nikada neće stidjeti svog porijekla.

Niko se više ne hvata za dugme!

Stara izreka da dimnjačari donose sreću odavno je, prema Dajaninom kazivanju, izgubila značenje među građanima BiH. Prema riječima naše sagovornice, građani više uopšte ne trče za odžačarima da ih dotaknu, niti se hvataju za dugme i požele želju kada prođu pored njih, kao što se to nekada činilo. Za razliku od većine građana, Dajana smatra da dimnjačari ipak donose sreću.

– Čišćenjem dimnjaka iz njega izvlačimo mrak i gluvoću, pri čemu u kuću puštamo toplotu. Kada je dimnjak čist, vatra dobro gori i kuća je topla – priča Dajana.

Ona kaže da su Italijani, za razliku od građana BiH, ludi od sreće kada vide dimnjačare. Dodaje da se lično uvjerila kako Italijani trče za dimnjačarima da ih dotaknu, uhvate za dugme ili im čupaju dlake iz četki, kao suvenir, u nadi da će im to donijeti sreću.

(Press)