Magazin 26.10.2017.

(FOTO) Razmjene banjalučkih studenata: Pročitajte iskustvo naše studentkinje u Rusiji

ČITANJE: 12 minute

Razmjene studenata sve su aktuelnije i sve je više programa i servisa koji studentima omogućavaju da u toku studija posjete neku od zemalja u svijetu. Na ovaj način zainteresovanima se nudi, osim prilike za profesionalno usavršavanje, i prilika da za malo novca upoznaju druge kulture, sakupe neprocjenjiva iskustva, šire vidike, te upoznaju i svijet, ali i sebe. 

Upravo jedna takva prilika pružila se proljetos studentkinji Željki Dokman. Ona je u to vrijeme bila student četvrte godine Odsjeka za ruski i srpski jezik i književnost, a završetak fakulteta željela je da obilježi upravo posjetom Rusiji, zemlji o kojoj je godinama unazad sanjala.

Sa još tri studentkinje, Željka je otišla u Mosku na jednomjesečnu razmjenu studenata na Institut za ruski jezik “A. S. Puškin”. Njena iskustva i zapažanja sa pomenute razmjene portal Banjaluka.net vam prenosi u cjelosti.

“Kad vam neko pomene Moskvu prvo što vam padne na pamet je prelijepi Crveni trg, snijeg, votka i nevjerovatna arhitektura od koje zastaje dah. Sve to zaista jeste prelijepo, ali Moskva ima i drugu stranu. Nažalost, ja sam upoznala i onu lošiju stranu boravka u Rusiji.

Kada sam zajedno sa još tri koleginice izabrana da u Moskvi provedem mjesec dana na studentskoj razmjeni, mojoj sreći nije bilo kraja. Rusija i Moskva su sve ono čemu se divim cijeli život, o čemu maštam i gdje želim da se skrasim jednog dana.

Ali, kako to obično biva, okolnosti se poklope tako da ti u lice prospu svu realnost i razbiju sve iluzije.

Propusti s vizama

Kada sam sa koleginicama stigla na aerodrom Domodjedovo, prva sam prošla carinsku kontrolu i otišla po kofer. Moje koleginice je dočekalo pitanje: „Koji je razlog vaše posjete?“. Uzbuđene i ponosne na svoja postignuća, odgovorile su da su došle na studentsku razmjenu i u tom trenutku počinje sve ono o čemu nismo ni pomišljali.

Ispostavilo se da iako imamo bezvizni režim, u ovakvom slučaju nam je potrebna viza. Djevojke su odmah proslijedili u migracioni odjel, zatvorili u jednu prostoriju koju slobodno možemo nazvati ćelijom, držali ih unutra od 14 časova popodne do 10 časova ujutru, bez hrane i vode!!!

Sljedećeg dana u 10 časova ujutru su ih vratili za Zagreb i to njihovim povratnim kartama. Za tih skoro 24 časa provedenih u aerodromskoj ćeliji, one nisu znale kakva ih sudbina čeka, da li će ih pustiti ili zadržati. Uz sve to, morale su da plate kaznu od 2000 rubalja (oko 70 KM) zbog toga što su ušle u zemlju bez vize. Da napomenem da nam niko ni sa našeg fakulteta ni sa Instituta u Moskvi nije rekao da su nam potrebne vize.

Dok su moje koleginice proživljavale sve ovo, ja o tome nisam ništa znala. Otišla sam po kofer, stajala i čekala ih, njih nije bilo. Pomislila sam da su možda prošle nekim drugim putem, pa sam otišla do informacija i zamolila radnicu da ih pozove na razglas da bismo se okupile. Odgovor je bio da im to nije praksa i da ne rade takve stvari. U redu, pomislih, povezaću se na internet i pozvati ih. Dok pokušavam da se povežem shvatam još jednu bolnu činjenicu – potrebno je da imate ruski broj da biste mogli da se povežete na sve bežične mreže u Rusiji. Predsjednik Putin definitivno ne voli strance. Na kraju krajeva, šta oni ima da se povezuju na internet u Rusiji?!

Pogledam malo oko sebe, vidim simpatičan mladić, priđem mu i zamolim ga da pošaljem poruku drugaricama i objasnim situaciju. Blijedo me pogleda i odbije. Da skratim priču, neki Azijat mi je podijelio internet, pa sam uspjela da se čujem i sa profesorima iz Banjaluke i sa Rusima sa Instituta i klupko je počelo da se razmotava.

Institut je po mene poslao šofera uz izjavu da će ostale koleginice morati da koriste metro ili taksi, jer, zaboga, ne mogu oni dva puta nekoga da šalju.
Kada su me ostavili u Institutu i kada je dobra teta s one strane pulta odlučila da me smjesti u sobu, ispostavilo se da je soba u koju je trebalo da budemo smještene nas četiri, odjednom zauzeta i da ću ja, ipak morati da prespavam u sobi sa nekom nepoznatom djevojkom. Objasnili su da će to biti samo tu noć dok djevojke ne puste sa aerodroma i dok se naša soba ne oslobodi. Ta noć je trajala mjesec dana.

Moja nova cimerka, Daša, prvo nije željela da me primi u sobu uz obrazloženje: „Tako je i prošla rekla da ostaje samo jednu noć, pa je ostala mjesec dana“ (Izgleda da Daši baš ne ide u životu sa cimerkama). Kada vas neko tako dočeka, svih tih mjesec dana se osjećate kao uljez u vlastitoj sobi, iako obje imamo jednaka prava na tu sobu.

Sljedeće jutro pamtim po saznanju da su moje koleginice, ipak, vraćene kući i po ne tako lijepom susretu sa Rusima.

Susretljivost prolaznika je nepoznanica

Budući da nisam imala rubalja, odlučila sam da prošetam oko Instituta i pronađem mjenjačnicu ili banku. Naravno, išla sam samo pravolinijski da se ne izgubim. Ni banku ni mjenjačnicu nisam pronašla, a koga god bih pitala znaju li ima li negdje u blizini jedno od to dvoje, svi su odgovarali da ne znaju i nastavljali svojim putem. U svom pohodu na mjenjačnicu nailazim na čovjeka ispred zgrade, razgovara sa, pretpostavljam, svojom ženom. Odlučim da ih pitam, jer, ipak, ljudi tu žive, trebalo bi da poznaju svoje naselje. Prvo pitanje koje mi čovjek postavlja je: „Šta mijenjaš, dolare?“. Odgovaram mu da mijenjam evre, a on ni pet ni šest nego koliko para imam kod sebe, jer, eto, on je dovoljno dobar, promijeniće mi on. Naravno, odgovaram da imam samo 20 evra, na šta on odgovara podsmjehom i nudi se da me ipak on odveze u najbližu mjenjačnicu.

Zahvaljujem se i odlazim i prvi put plačem u Moskvi od straha, bijesa i nemoći. U 11 časova ujutru na sred ulice Rus je imao namjeru da me opljačka, samo da sam bila dovoljno naivna. U tom trenutku već polako umiru u mojim očima kao braća Rusi i rađaju se više kao maćeha.

Nakon nekoliko dana i smirivanja cijele situacije, otkrila sam da Daša i ja imamo i druge cimere, bubašvabe. One su toliko odomaćene u studentskom domu da mi je čak bilo pomalo žao kada su “čike u bijelom odijelu i sa maskama” došle da izvrše genocid nad bubašvabama. Ispostavilo se da su ipak preživjele. Ne znam ni zašto su mislili da će ih istrijebiti, ako je poznato da mogu da prežive nuklearne katastrofe. Pored bubašvaba, studentskim domom se širi nesnosan miris azijske kuhinje, budući da svaki od 14 spratova ima kuhinju i da su Azijati osim u Kini, najbrojni i u ovom domu. Ako slučajno prođete pored kuhinje, miris vam se uvuče i u odjeću i u kosu i tako hodate gradom kao pokretni azijski restoran.

A grad je hladan iako je april, snijeg i kiša se stalno smjenjuju, a vjetar šiba sa svih strana. Zimska jakna vam je malo, šal i kapa ne pomažu i svaki dan tugujete za onim aprilskim suncem i gušteranjem po klupama banjalučkog kampusa.
Pored svih ovih nedaća, ispostavilo se da su Rusi, barem oni koje sam ja srela na ulici, jako nedruželjubiv, hladan i zatvoren narod. Iako vladam jezikom odbijali su da mi objasne gdje se šta nalazi kada ih pitam, prolazili pored mene ni ne zastajkujući da ih upitam šta imam, a jedan čovjek je čak na moje pitanje: „Da li je slobodno da sjednem?“, ustao sa klupe i otišao.

Pored ovih situacija koje su me veoma pogađale, ima tamo stvari koje me veoma iznenađuju. Na primjer, Rusi hodaju ulicom i puše, a opuške bacaju gdje stignu. U Rusiji je na snazi zabrana pušenja u zatvorenim prostorima, ali su im zato ulice prepune opušaka.

Moskva spoj nestvarnog bogatstva i isto takvog siromaštva

Ako slučajno odete malo izvan Moskve (pritom mislim na uži centar grada), naići ćete na raskopane ulice, blato, prljavštinu i siromaštvo. Zapravo, nerijetko i u samom srcu Moskve. Putujući u Podmoskovlje i u glavi vrteći “Если б знали вы как мне дороги Подмосковные вечера”, sve više sam shvatala da su sav sjaj i ljepota zgurani u centralni dio.

Kada izađete iz Moskve više ne vidite ni kuće ni zgrade nego barake i to onakve kakve možemo vidjeti u romskim naseljima.

U Podsmoskovlju sam provela Uskrs kod drugarice Arine i njene porodice. To je bilo zaista prelijepo iskustvo, jer pored domaće hrane, koja za razliku od one u menzi i po ekspres-restoranima, ima nekakav ukus, tu sam spoznala da je priča o Rusima i votki zaista istinita. Oni bukvalno na svakih 5 minuta drže zdravicu i nazdravljaju. Nije to puko podizanje čaša kao kod nas, oni zaista drže zdravice i to svako od prisutnih za stolom. Nekako se poklopilo da mi je taj dan bio i rođendan, pa su se zdravice množile.

Sreća je što nas je bilo petnaestak, ne znam šta bi se desilo sa mnom i gdje bih završila da nas je bilo više. Kada je došao red na mene da držim zdravicu, zamolili su me da govorim na srpskom, a oni će pokušati da razumiju. Razumijeli su me, da li zbog votke ili zbog bliskosti jezika, ko će znati.

Najzanimljivija pitanja koja su mi Arinini baka i djeda postavljali bila su: „Šta jedete vi tamo?“ i „Voze li se kod vas bicikli?“. Najviše ih je iznenadila činjenica da mi između ostalog kiselimo i mrkvu u turšiji, a nisu uzeli u obzir da oni kisele gljive (koje su, uzgred, odlične). Dok sam bila s njima, najviše me razočarala činjenica da su stereotipi o Rusima lažni i da oni zapravo nemaju medvjeda kao domaću životinju. Kada sam im ispričala razlog svoje tuge, pokazali su mi medvjeđe krzno na zidu jedne sobe i bilo mi je malo lakše.

Ruska banja u skoro svakom dvorištu

Ako ste nekada bili u sauni i mislite da je tamo nepodnošljivo, vrijeme je da odete u Rusiju i posjetite rusku banju. Moji domaćini su sasvim slučajno imali jednu u svom dvorištu, kao svaka prava ruska domaćinska kuća. Kada prebrodite činjenicu da se skidate goli pred hrpom gotovo nepoznatih žena, bude mnogo lakše. Barem prve 3 sekunde dok ne osjetite šta znači 100 ˚C. Dobra stvar je što zaboravite na sram zbog ogoljenosti dok se borite za vazduh i za život. Druga dobra stvar je što vam koža bude zaista kao bebina nakon tretmana mazanja medom i lupanja po sebi nekakvim biljem. Naravno, pod uslovom da izdržite makar 10 minuta.

Nakon svega, mogu reći da mi je taj vikend, pored prelijepih uspomena, donio i kakav takav oporavak kućnog budžeta, budući da Moskva guta pare. Sve je skupo. Zapravo, za naše uslove, sve je preskupo puta tri.

Obrok u menzi oko 15 KM

Jedan obrok u studentskoj menzi, na primjer, porcija riže, komad mesa ili nekakav saft i kao luksuz salata, košta otprilike 10-15 KM, zavisi od vrste mesa koju uzimate. Da napomenem da je to studentska menza, zamislite cijene po mjestima za koja moj budžet ni ne zna. Parče kolača, u toj istoj menzi košta oko 7-10 KM. Mada, vjerujte mi da vrijedi, jer Rusi prave najbolje kolače na svijetu.

Ostala hrana im je veoma bljutava za nekoga ko dolazi iz kulture vegete i „šta je ručak bez mesa“. Ono što je za nas vegeta, za njih je mirođija. Stavljaju je u sve! Čak i na picu. A ja ne volim mirođiju, tako da sam utjehu pronašla u sušiju. Dakle, od ruske kuhinje mi se najviše svidjela azijska.

Ono što me veoma iznenadilo i potreslo – oni nemaju pekare na svakom ćošku! I ne možeš da kupiš burek kad ti padne na pamet, niti bilo šta drugo. Istina, u marketima imaju pekarski odjel, mnogo vrsta hljeba, mnogo vrsta peciva, ali to pecivo je slatko, sa raznim vrstama nadjeva. Za kulturu bureka, još jedan promašaj.

Zanimljivo iskustvo je svakako bilo korištenje metroa. Kada se prvi put nađete ispod zemlje, sve izgleda zastrašujuće. Srećom, Rusi su sve to lijepo oslikali, nakinđurili, pa ne razmišljaš o tome da si pod zemljom dok se diviš umjetnosti.

Ono što treba izbjegavati je dolazak u metro kada je najveća gužva, a to je otprilike uvijek. Ako ste ikada bili na koncertu u kome ste na početku stajali na jednom mjestu, a na kraju koncerta se našli na drugom usljed kretanja mase, tako ćete se osjećati i u moskovskom metrou. Ono što je važno da znate: u kom god pravcu išli, vozeći se na pokretnim stepenicama, stanite sa desne strane.

Lijeva ostaje slobodna za one kojima su pokretne stepenice prespore, a oni žure, pa uglavnom dok se vozite na svaku sekundu neko protrči pored vas. Ja sam i to pravilo saznala na ružniji način, uz govor neprimjeren ovom tekstu.

Ipak, kada se naviknete na sve ovo i ako vam odgovara život sto na sat, Moskva je prelijep grad. Grad kao grad je ispunio sva moja očekivanja. Rusi nisu. 
Rusi su se još jednom pokazali kao loši domaćini, ponovo na aerodromu Domodjedovo, ovaj put kada sam odlazila.

Ponovo hladan tuš na aerodromu

Na samom ulazu sam prošla kontrolu i rečeno je da mogu nositi upaljače u koferu. Prošla sam i drugi skener, niko ništa nije rekao za upaljače. Kada sam stigla kući, dočekalo me je iznenađenje – nasilno otvoren kofer, otuđeni upaljači i uredno obavještenje o tome da su upaljači oduzeti. Pritom su otvorene i čokolade (?) koje sam nosila kao poklon.

Sa ove vremenske distance, sve bih ponovo, ali malo pametnije i sa što manje kontakta sa Rusima. Voljela bih samo one koje sam voljela i do sada i koji su mi pomagali dok sam tamo bila sama. Ne bih voljela cijelu naciju kao do sada, jer koliko god se mi busali u prsa da su nam Rusi braća, oni nam nisu nimalo slični. I što rekao Bajaga: „Nije votka rakija!“

(Ž. Dokman, Banjaluka.net)