(FOTO) Stara elektrana u Banjaluci: Čekajući da se upale sijalice
Otkad nema visećeg mosta kod Vitaminke – a tome ima, evo, već dvije godine – stanovnike Česme koji vole da pješače, ili nemaju drugo prevozno sredstvo, put često vodi kroz Delibašino selo pored Banjalučke pivare i stare hidrocentrale.
To je ona uneređena zgrada s desne strane rijeke koja privlači pažnju jer je neobična za ovo vrijeme i pored koje se vikendima uveče parkira gomila automobila zbog obližnje kafane i pivnice.
Zgradu su sagradili Trapisti, monaški katolički red, 1899. godine i prema nekim podacima to je najstarija hidro-elektrana na Balkanu.
Trapisti, čijim se imenom često i cijelo Delibašino selo naziva, stigli su na ovu obalu trideset godina ranije kada je Franjo Pfaner iz Bregenca, očigledno čovjek od akcije, kupio komad zemlje od bogatog srpskog trgovca Tome Radulovića.
Nakon godina i decenija borbe sa prirodom i turskim vlastima, tu je nikao samostan sa imanjem i ekonomijom za primjer. Proizvodili su Trapisti svašta, a mi ćemo im u svakom slučaju do kraja svijeta ostati zahvalni jer su tu gdje se slatinski obronci spuštaju ka rijeci, skuvali prvo banjalučko pivo, koje će kasnije dobiti naziv „Nektar”. (Na jednom drugom mjestu u Evropi Trapisti su napravili i cijenjeno pivo ”La Trappe”, koje možete kupiti marketima u Banjaluci)
„Prema planu preduzeća “Schuckert” trebalo je na Vrbasu sagraditi hidroelektranu i tako dobiti dovoljnu količinu jeftinije električne energije. Trapisti su u tu svrhu sagradili novu zgradu na Vrbasu i tokom ljeta 1899. započeli s gradnjom drvene brane kojom su pregradili Vrbas. Posao je brzo i dobro napredovao i već novembra te godine firma “Fahndrich” iz Medlinga, nedaleko od Beča, postavila je turbine jačine 60 KS“, piše u istorijatu samostana, o kojem više možete pročitati na njihovom sajtu.
Kažu da je zahvaljujući svjetlu samostan Marija Zvijezda sa svojim pogonima u Delibašinom selu je u noći nalikovao na grad iz bajke – „obilje svjetlosti usred noći budilo je u Banjalučanima želju da se i oni koriste produktima civilizacije” (A. Ravlić).
Poslije će struja obasjati i Željezničku stanicu u Predgrađu, pa i kuće nekih uglednijih građana.Uslijedile su brojne molbe građana Banjaluke za osvjetljenjem njihovih kuća, ali, kako piše „ nije im bilo moguće udovoljiti zbog nedovoljne snage postojeće turbine.“
Uskoro se nabavljaju nove jače turbine od 300 KS i novi vodovi za prenos električne energije pa je zahvaljujući tome električna energija stigla i u grad.
Brana kod elektrane je na početku bila drvena, sve dok je jedna velika poplava, možda nalik na onu od prije dvije godine, nije srušila. Nova, betonska brana, čiji ostaci su i dan danas tamo, završena je 1914. godine.
Za vrijeme SFRJ elektrana je predata domaćoj elektroprivredi i bila je u funkciji u prvoj polovini prošlog vijeka.
Odavno postoji ideja da se hidroelektrana pretvori u muzej, ali prepreke na tom putu su vlasništvo, novac, ali vjerovatno i iznad svega – volja i ideja. Potrebno je da neko napravi prvi korak.
Vrbas i njegova desna obala tu prave jednu od najljepših „ambijentalnih cjelina“ na području grada. Između Česme, Mađira i Delibašinog sela pruža se Trapiska šuma koja se završava na mjestu gdje tijeka teče kroz ruševine stare brane.
Sve to je neuređeno i prepušteno vremenu. Osim dične pivare, naravno. Stara zgrada elektrane je oronula. Unutra su zahrđali ostaci turbina, ostaci pivskih flaša, smokija i izlučevina.
Zamislimo: šetate uređenim stazama šume između visokih četinara dok dosadni turisti fotografišu vjereverice, svratite u staru hidrocentralu koja je muzej elektroprivrede i prostor za umjetničke izložbe, a na kraju popijete lokalno pivo uz domaću hranu u pivnici preko puta.
Od ovog svega, za sada, moguće je samo ovo posljednje.
(mojKontakt)
Na festivalu u Kanu biće prikazan film hrvatskog režisera o zločinu Srba nad Bošnjacima
