FURIOZAN START MINISTRA LUČIĆA: Kako se DNS „proslavio“ i van Republike Srpske
Ko kaže da Demokratskom narodnom savezu ne cvjetaju ruže? Nije sporno, ta stranka se jeste podijelila nakon posljednjih opštih izbora, krajem prošle godine je ostala bez dotadašnjeg predsjednika Marka Pavića, nedavno ih je napustio i prepoznatljivi šef banjalučkog odbora Milan Radović, a između svih tih kadrovskih potresa redali su se dezorijentisani potezi. Međutim, sve to postaje nebitno pred činjenicom da je DNS, nakon dvije decenije postojanja, konačno dostigao slavu van granica Republike Srpske.
Publika u RS, naravno, zna za njih, ali su u Srbiji i Hrvatskoj, a uglavnom i u Federaciji BiH, predstavljali savršenu nepoznanicu, čak i za pomne posmatrače političkih procesa na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, sada je tome došao kraj, pošto je zagrebački portal Index.hr, najčitaniji u Hrvatskoj i jedan od najposjećenijih u regionu, posvetio značajnu pažnju stranci čiji je lider odnedavno Nenad Nešić.
Čime je „malena stranka iz Prijedora“, kako ih, prilično potcijenjivački, opisuje ovaj uticajni medij, privukla njihovu pažnju? Imenovanjem Miloša Lučića na funkciju ministra za ljudska prava i izbjeglice u Savjetu ministara BiH i onim što se dešavalo prije, ali i poslije toga. Novi prvi čovjek tog resora postao je „atraktivan“ izvan okvira RS po nekoliko osnova. Prije svega, „zadivio“ je region obrazovanjem, odnosno podatkom da je ponavljao razred u srednjoj školi, a da mu je zatim bilo potrebno 12 godina da završi privatni fakultet.
Zatim je impresionirao zemlje u okruženju prvim personalnim rješenjima, kada je riječ o izboru najbližih saradnika. Prije svega, svi su ostali bez daha pred imenovanjem Mlađena Božovića za šefa njegovog kabineta. Jer, Božović je bio višemjesečni kandidat za ministarsku poziciju koja je na kraju pripala Lučiću, a nije prošao u Parlamentu BiH jer je bio sporan za SDA. Nezavisno od razloga koje je javno iznosila stranka Bakira Izetbegovića, ali i od motiva koji su bili tajno u opticaju, ovdje je zanimljiva pragmatična strana čitave sage.
Odnosno, Lučićeva, a nema sumnje i Nešićeva namjera, da ipak dohakaju „dušmanima“ tako što će Božovića u Savjet ministara uvesti na mala vrata, kad već nisu mogli na velika. Dakle, radi se o „finti“ kakva već dugo nije viđena u ovdašnjoj politici, mada je riječ o terenu koji odavno nije sa osobe sa slabim stomakom. Neki bi „foru“ sa Božovićem nazvali kafanskom i jeftinom, drugi, pak, efektnom i efikasnom. Kako god, to je bila samo najava da će iznenađenja biti još i da će novi, živopisni ministar nastaviti sa „rijaliti“ političkim stilom.
Ubrzo se ispostavilo da Lučićeve komične epizode tek slijede, jer je Index bio samo jedan od medija u kojima je odjeknulo drugo imenovanje u famoznom kabinetu ministra za ljudska prava. Radi se o Marini Ševkušić, koja je prije četiri ljeta bila druga pratilja na bh. izboru za „Mis planete Zemlje“. Nova senzacija je praćena fotografijama kojima je sugerisano javnosti da Marina više djeluje kao starleta, nego kao reprezentativni činovnik. Na prve otrovne strelice ispaljene u njenom pravcu, mlada dama je brzo reagovala, ističući da je njeno obrazovanje nesporno, te da je završila Fakultet političkih nauka na javnom univerzitetu u Sarajevu. Dodala je da je žrtva ženomrzaca, ali da je to nije pokolebalo u uvjerenju da je sposobna za tek dobijeni posao.
Prva stavka, moguće je, nije diskutabilna. Ako se prihvati njena tvrdnja da joj put do diplome nije bio karikaturalan kao u slučaju aktuelnog poslodavca Lučića, preostaje, ipak, da se odbace nebulozne teorije prema kojima svaka primjedba na račun osobe ženskog roda neminovno pripada arsenalu mizoginije. A najsporniji dio Marininog „kontranapada“ nije školovanje – o kojem se, doduše, sa velikom skepsom izražavaju upravo njene pojedine kolege sa studija – već potpuni izostanak relevantnog radnog iskustva. Bizarno je da prvo zaposlenje bilo kome, a ne samo Ševkušićevoj, bude – savjetnica ministra. Odnosno, drugi posao u životu, ako se uvaže neprovjerene tvrdnje da je u sektor ljudskih prava stigla iz Ministarstva inostranih poslova BiH, što je podjednako nebulozno kao početna stepenica u bilo čijoj profesionalnoj biografiji.
Dakle, niko ozbiljan ne zamjera ovoj mladoj ženi učešće na takmičenjima u ljepoti, niti bavljenje manekenstvom, jer to nije matrica koja po definiciji isključuje pamet. Ali, reference iz njenog CV, kakva je „projekt menadžer Akademije za usavršavanje Futura“, u iole uređenom društvu ne bi mogle da budu preporuka za fotelje u jednom ili dva ministarstva. Osim ako se kao uzor mladima, a i onim starijim, ne definiše Milo Đukanović, vjerovatno jedini čovjek na planeti koji je odmah po sticanju diplome dobio premijersku funkciju.
Međutim, sa DNS-om je, izgleda, sve moguće, pa i to da si danas u modnoj agenciji, a sutra u ulozi eksperta za ljudska prava. Ili, da si juče tek „brat kuma Nenada Nešića“, a sada član Savjeta ministara BiH. U ovoj partiji lideri se smjenjuju, izborni rezultati rastu i padaju, samo već godinama ostaje isti odgovor na čuveno pitanje iz znamenite internet pošalice: „Šta reći, kakvu poruku poslati“. Sugestija DNS-a upućena običnim smrtnicima odavno je jasna: „Riječ je riječ. S tim da se to ne odnosi na vas, već na naše kadrove, kojima ćemo obezbijediti obećane funkcije, makar se nebo srušilo“.
(banjaluka.net)
Oznake: Nenad Nešić
