GLUMAC ZLATAN VIDOVIĆ: Svijetom vladaju oni koji gaze zakon

Ljudi su spremni da konzumiraju kvalitetan sadržaj i mi često potcjenjujemo ljudsku potrebu za dobrim tekstom, za dobrim vrijednostima, za dobrim književnim djelom i dobrom dramom.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Zlatan Vidović, koji će igrati Rodiona Romanoviča Raskoljnikova u novoj predstavi Narodnog pozorišta Republike Srpske “Zločin i kazna”, koja će premijerno biti odigrana krajem marta.

Da li li biste mogli da mi kažete nešto više o početnim fazama rada i pripremama komada “Zločin i kazna”?

VIDOVIĆ: Počeli smo s probama 22. januara i još su to čitajuće probe. Za sada se radi studiozno, pošto je veliki klasik, teška je tema, teške su uloge i treba mnogo da se kopa po njima. Još smo za stolom i polako se probijamo kroz tekst i početkom sljedeće sedmice ćemo na scenu, tako da još smo u toj nekoj početnoj fazi istraživanja

Zašto nam je ova predstava potrebna danas, ovdje i sada?

VIDOVIĆ: Uvijek, u svakom trenutku, u bilo kom gradu je potrebno da se odigra jedan veliki klasik, pogotovo zato što je Dostojevski. Klasici su uvijek prisutni, klasici su uvijek potrebni, klasici zahtijevaju konstantno postojanje na sceni, konstantno izučavanje, proučavanje u svim društvenim okolnostima. Čak ovdje kod nas i dan-danas postoji mnogo velika razlika, klasna i postoji među nama sigurno mnogo Raskoljnikova, koji bi bili spremni da urade nešto, da prežive, da dođu do nečega, da smo jednostavno prinuđeni u nekim situacijama da ne vidimo izlaz osim ako se ne poslužimo nekim đavolskim metodama.

Kako sebe spremate za predstavljanje jednog ovakvog lika, kao što je Raskoljnikov?

VIDOVIĆ: Kod Raskoljnikova je najveća patnja, muka i ta njegova dualnost i bipolarnost u  karakteru. On je svjestan da je to što je uradio loš čin, a on je pokušao da se vodi nekim višim principima, jer on je isto tako svjestan da ljudi koji gaze zakon, koji ih ne poštuju, da oni vladaju svijetom. On je pokušao da bude taj natčovjek, što bi rekao Niče. Međutim, njegova propast jeste u tome što osjeća moral. On je pokušao da to uradi, nadajući se da neće osjećati taj moral, da će uspjeti da to djelo izvede zarad nekog višeg cilja i njegov jedini poraz je što je shvatio da je on jedan obični čovjek, tj. vaš, a ne natčovjek, ne čovjek od bronze.

Svi nose tu dualnost u sebi i mogućnost da se okrenu na dobru ili lošu stranu. Koliko se svakodnevno trudimo da suzbijemo ovu drugu stranu u sebi?

VIDOVIĆ: Velika je to borba, pogotovo u današnjem sistemu vrijednosti, kada smo u eri informacija, kada smo svjedoci, na dnevnoj bazi, hiljadu događaja koji su jako ružni. Mi dobijamo danas informaciju da je, recimo u Venecueli poginulo hiljadu ljudi, u idućem trenutku vidimo da je Karleuša objavila svoje gole slike. Naš mozak dobija više informacija nego ranije i mi smo samim tim podložniji tim niskim moralnim načelima, a opet jako je sporno, što sam Dostojevski postavlja kao poruku, kao temu šta je okvir morala, da li je moral ono što mi zamišljamo da je moral. I sam Raskoljnikov hoće da dokaže da moral stvaraju i kreiraju oni koji su na vrhu, a da oni sami ne poštuju taj moral. Tako je i kod nas, naravno.

Da li biste rekli da smo danas, u eri bombardovanja informacijama, na neki način oguglali na zlo?

VIDOVIĆ: Iskreno se, kao ljudsko biće, kao pojedinac nadam da nismo. Međutim, sve govori suprotno mom mišljenju i mojoj nadi. Ljudi su toliko ogorčeni i toliko okrenuti sami sebi. Više nemamo tih komšijskih odnosa, kad svi zajedno kuvamo ajvar, idemo na selo, pomažemo jedni drugima. To se negdje izgubilo u liberalnom neokapitalizmu koji nas je satro i mi nismo dobro ušli u njega, nismo ga pripremili dobro i još se batrgamo sa tim sistemom vrijednosti koji nam dolazi sa Zapada.

Na koji način uspijevamo da se batrgamo s tim?

VIDOVIĆ: Našom ljudskošću i prizemnošću i tom našom, uslovno rečeno, slavenskom dušom. Najbolji primjer je bio kad su bile one grozne poplave. Tada sam ja, u stvari, shvatio da smo mi zaista dobri ljudi, spremni da pomognemo jedni drugima, kad dogori svijeća do kraja. To je nekad potrebno i ranije da se desi, a ne da čekamo da baš bude fajront.

Koliko onda predstave i pozorište uopšte, svojim poukama mogu da ostave značajan trag na ljude i da nešto promijene i pokrenu?

VIDOVIĆ: To zavisi od pojedinca. Smatram da, ako mi publici nudimo sadržaj koji je kvalitetan, da će on kad-tad uroditi plodom. Uzmimo televiziju, kao masovni medij. Vi ako ljudima stavite u osam sati, u radnom terminu da gledaju “Vratiće se rode”, “Meso”, “Kursadžije”, ljudi će gledati i jedno i drugo, zato što su kod kuće tad. Mnogo je bolje nuditi kvalitetan sadržaj. Samim tim što nudimo loš sadržaj, mi propadamo. Treba nam više kvalitetnog sadržaja.

Petrović

Da li biste mogli da mi nešto više o saradnji sa samim režiserom Dušanom Petrovićem?

VIDOVIĆ: Prvi put sarađujemo zajedno. On je već duži niz godina ovdje kod nas u pozorištu radio. Ja nisam imao tu sreću da ranije radim sa njim jer sam bio student i mlad i nekako smo se mimoišli. Međutim, sad smo se uhvatili u koštac sa velikim tekstom, sa velikom ulogom. Meni je drago što je on na čelu ove parade na kormilu broda i jedan jako spreman i divan čovjek, čovjek koji poznaje pozorište i koji je odrastao u pozorištu. Ako je iko trebalo da radi ovaj komad, onda je on pravo rješenje.

(Glas Srpske)