Grlići: Imali smo šumsku prugu još početkom prošlog vijeka
Okruženi Čemernicom, Tisovcem, Manjačom i ostalim visovima smjestili su se Grlići. Pripadaju Mjesnoj zajednici Agino selo, grad Banjaluka. Tu, na kraja puta, nalazi se porodična kuća Gojka Kneževića.
Gojko je šestanesto dijete Mihajla i Stane Knežević. Prisjeća se naš sagovornik svog djetinjstva, nekog sretnijeg vremena, kada je osmjeh besplatan bio, iako se kroz život teško hodilo.
– Ja sam kao dječak, kad se raspusti škola, i počne ferije, dadnu mi desetoro ili dvadeset goveda i idi gore na planine, i sve to moraš čuvati. Naspe mi mater flašu vode iz bunara, malo sira i kuruze i nema me do deset večeras, dotjeraš stoku prenoćiš i opet sutra tako, sve dok ne počne škola. Orao sam sa ocem, vodio volove, sve sam radio – zbori Gojko.
Proputovao je kaže čitav svijet. Nakon završena četiri razreda škole otisnuo se sa samaricom i konjima po šumama, najprije ovim našim, a onda dalje. Trbuhom za kruhom.
– Ja sam kad sam malo stasao, otišao sam u šumu tovariti konje. Samaricu sam tovario kod gazda. Onda sam nabavio svoje konje. Osmadesetih kad se moglo na pasoš otići do kraja svijeta, otišao sam u Njemačku i tamo radio sve do 2012. Tada sam se penzionisao i vratio u rodno selo – govori Gojko.
Ovdje, u selu, Gojko i supruga Nevenka uzgajaju stoku, ovce i koze. Ponekad se nešto i proda. Sami su tu. Djeca su se po bijelom svijetu razišla.
– Dođu i obiđu nas. Imam šestoro unučadi, postao sam i pradjed, već je četvrta godina – ponosno besjedi Gojko Knežević.
Putevi, struja i voda su stigli do svih kuća u Grlićima. Po obodu brda naziru se šumske staze. One su i danas u upotrebi.
– A nekada je baš ovude prolazila šumska pruga – govori čiča Simeun Đukić.
-Izgrađena je još u austrougarsko doba.– Ovdje na vrhu brda, gore u šumi, bila je šumska pruga, postojala je još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tu su išli vagoni, bez mašine. Odozodo su prazne vagone vukli konji. Ljudi su odozgo vagonima vukli balvane i trupce u Škrbindo, tu je bila žičara, i odatle je žičarom išlo dolje u Bočac, gdje je sad ambulanta. Tu je pilana bila. Tu su ljudi vezali balvane u splav i Vrbasom dalje za Banjaluku – objašnjava čiča Simeun u detalje kako su se u to vrijeme sjekli i izvlačili trupci sa Čemernice prema gradu.
Ovdje su konji i šuma sve. I prošlost i sadašnjost. Ako si dobre konje imao, mogao si u šumu, dnevnicu zaraditi. I ništa nije bilo teško. Danas vodu, puteve, ma sve imamo, ali nema osmijeha, kaže Gojko. Nekako se narod previše o sebi pozabavio.
– Ja sam mislio iza ovoga rata da će se narod toliko ujediniti, da će disati jednom dušom, a ono sad pet puta gore. Još nas ovdje u Grlićima puno ima. Stotinjak. Najbrojniji smo. Da nema djece odavde, mogli bi školu u Aginom selu zatvoriti. Spas bi ovdje bila neka pilana, neki pogon, da mladi, kojih još ovdje puno ima, ostanu na rodnoj grudi – kaže nam na kraju Gojko Knežević, čija je kuća posljednja na banjalučkoj opštini, na kraju Grlićkog polja.
Na kraju obiđosmo imanje ovog vrijednog domaćina. Čovjeka kojeg život uopšte nije mazio, uostalom kao ni sve rođene ovdje u kotlini pitomoj, okruženoj Čemernicom, Tisovcem i ostalim visovima. U selu gdje se sastaše prošlost i sadašnjost i nadamo se dječijom grajom ispunjena budućnost.
(Elta)
Budite dio sjajne zabave u centru grada: U subotu otvaranje “Banjalučkog proljeća”
Bizarna priča o vanbračnoj kćerki Dajane i Čarlsa: Ona bi mogla da bude buduća kraljica?
