Magazin 19.08.2022.

HAJDUKOVIĆ: Zbog specifičnog humora u “Advokadu”, nagrada SFF-a pomalo me iznenadila

ČITANJE: 5 minuta

Pokušali smo u “Advokadu” da filmujemo Koljinu predstavu svijeta. Željeli smo ludilo sa papira da prenesemo u sliku, zvuk, montažu. Trudili smo se da prekršimo pravila. Na kraju smo dobili jako autentičnu komediju sa vrhunskom podjelom. Neku vrstu posvete svemu onome što mi smatramo smiješnim. Od Petra Kočića do Vesa Andersona.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” banjalučki režiser i scenarista Saša Hajduković, komentarišući nagradu za najbolju komediju na “Sarajevo film festivalu”, koju je osvojila serija “Advokado”, koju je on režirao za “Bosonoga” produkciju po tekstu Nikole Kolje Pejakovića.

Ipak, priznaje da ga je nagrada pomalo iznenadila, ne samo zbog jake konkurencije, već i zbog specifičnog stila humora u “Advokadu”, koji se ne uklapa u standarde klasičnog sitkom humora sa domaćim predznakom, čak se može tretirati kao jedna vrsta satire/parodije na njega.

– To je dobra definicija, jer smo donekle parodija i sopstvenog žanra. Sitkomi se trude da imaju kratke scene, mi smo radili duge. Sitkomi se trude da izgledaju dizajnirano, mi to nikako nismo željeli. Sitkomi se obilno pune muzikom, mi smo je redukovali – dodaje Hajduković.

Koliko je to bilo izazovno raditi, u zanatskom smislu, zbog velikih glumačkih imena u ansamblu i nikad masovnijeg tehničkog dijela ekipe?

– Što se tiče saradnje, bila je velika škola. Ekipa je bila sjajna, glumci svi redom velikani i čast je bila biti prisutan na setu sa toliko talenata. Ljubo Bandović, glumčina, vjerovatno jedan od najtalentovanijih ili najtalentovaniji domaći glumac. Treba li reći da je Mira Karanović sjajna ili Jasna Đuričić, najbolja evropska glumica te godine. Tu su Branka Katić, najpozitivnija osoba na svijetu i prešarmantna u kadru, Igor Đorđević, moj favorit i, naravno, legenda Mira Banjac. Ovo je samo dio ekipe. Stvarno sam počastvovan, prilikom da sarađujem sa tim majstorima svog zanata.

Ono što postaje evidentno jeste da Vi i Kolja kao scenarista/glumac, ako je suditi po snimljenom materijalu, polako ulazite u fazu kreativne simbioze, bez obzira na žanr, ali ono što se vidi ispred kamere je jedno, dok je rad iza kamere nešto drugo. Kako, inače, funkcionišete vas dvojica kao kreativni tandem?

– Sve zavisi od projekta do projekta. “Advokado” je prije svega bio Koljin projekat i ja sam se trudio da samo njegove ideje pretočim u filmski jezik. “Meso” i “Kosti” su prilično čisto podijeljene i jasne, ali uvijek kad imam dileme pričam sa Koljom. Naročito oko podjele. Rekao sam to više puta i moram da ponovim, da je meni rad sa Koljom i velika privilegija i još jedna škola poslije škole.

Ako je “Meso” bilo zagrijavanje, “Kosti” su bile bolno iskustvo za gledaoca nespremnog za našu stvarnost, čije gledanje je doslovno znalo ostaviti emocionalne rane na publiku. Da li se kod Vas u nekim momentima pojavila zebnja u smislu “da ovo nije malo previše?”

– Ne. Uopšte ne razmišljam o efektu na publiku. Trudim se da nađem istinu, samo to.

Jedna vrsta specifičnosti, koja je “Kosti” podigla na novi nivo kvaliteta, jeste ta univerzalnost priče, koja se možda dešava u Banjaluci, ali čini se da je razumljiva svakom ko se sreo sa sve brutalnijim diktatom bogate manjine nad sve nemoćnijom i siromašnijom većinom?

– Svaka priča duboko ukorijenjena u vrijeme i prostor iz kog dolazi bude istovremeno i univerzalna. To jedno drugo ne isključuje. Naprotiv. Ako ste vjerni i iskreni prema sopstvenoj stvarnosti, lako će vas razumjeti u bilo kojem dijelu svijeta. Pogotovo naši, balkanski prostori koji svi redom imaju slične probleme i sličan mentalitet.

U osnovi “Kostiju” je priča o dva čovjeka pogođena traumom na različitoj strani društvene ljestvice, ali svako sa svojim problemima, koji su toliki da će eksplodirati u određenom momentu. Kod serija je lijepo što pored glavne priče možete da imate i duboke rukavce u neke druge likove i njihove sudbine, ali osnova je bila o dvojici Kosta.

Iako ste po vokaciji filmski autor, posljednjih godina radite uglavnom na televiziji. Kako gledate na te promjene unutar kinematografije i industrije zabave generalno i da li je klasični bioskopski film na umoru?

– Mislim da će se bioskop vratiti kad najmanje budete očekivali. Doskora su ljudi otpisivali televiziju kao prevaziđenu i onda se dese “Sopranosi”, “Žica” i tako krene. Ideja će spasiti bioskop, kao što je ideja spasila i televiziju.

Koliko je u tom okeanu hiperprodukcije i ratu ogromnih budžeta moguće pronaći nešto što je izazov za gledanje i šta je Vama privuklo pažnju u smislu da Vas je pokrenulo?

– Ako pričamo o serijama, mnogo ih je dobrih. Ja sam posebno volio “I Know This Much is True” Dereka Siofransa. Ta serija je fenomenalna. Sad gledam “White Lotus” i “We Own This City”. Obje su super na svoj način. Malo ljudi je gledalo seriju “Perpetual Grace”, a fenomenalna je, kao i Stilerova “Escape to Denemora”.

“Koža”

Šta se može očekivati od “Kože”? Novi iskorak ka “Srcu tame” ili nešto drugo?

– Rekao sam već, nisam sklon razmišljanju o efektu, ali pristup ostaje isti, a način na koji ćemo izvesti, nadam se, mnogo bolji, s obzirom na iskustvo i pripreme koje su u toku.

(SB)