I iznad Trampa stoje “gospodari univerzuma”: Svijet na prekretnici – 6 globalnih scenarija za 2026.
Foto: Pixabay
U prošlogodišnjoj analizi američki Politico zauzeo je optimističan ton kada je iznio nekoliko, ne baš sasvim bez ironije, razloga za vjeru u svjetliju 2025. godinu. Neka od tih predviđanja su se pokazala kao pun pogodak, dok su druga bila manje precizna: Donald Tramp je zaista uspio da okonča (ili možda i nije sasvim) rat u Gazi, ali mir u Ukrajini se i dalje pokazuje kao daleko nedostižniji cilj. Politika u ovom nestabilnom dobu još je nepredvidljivija od sporta, a pogotovo sa Donaldom Trampom ponovo u Bijeloj kući. Poslije burne godine na početku njegovog drugog mandata, Politico je iznio šest scenarija koje bi se mogle odvijati širom svijeta u 2026.
Tramp uspijeva da okonča rat u Ukrajini
Uprkos svim pričama o tome kako će zapadne sankcije slomiti rusku ekonomiju i natjerati Kremlj na popuštanje, Vladimir Putin djeluje potpuno nepokolebljivo. Bez obzira na krvoproliće na frontu ili na Ruse koji zbog ukrajinskih napada dronovima na rafinerije nafte stoje u redovima za gorivo, on ostaje čvrsto pri svom maksimalističkom paketu zahtjeva.
U isto vrijeme, i u samoj Ukrajini postoje ozbiljna unutrašnjopolitička ograničenja u pogledu onoga na šta predsjednik Volodimir Zelenski može da pristane, a da pritom ne izazove snažnu reakciju javnosti.
Ipak, Tramp često djeluje skloniji vjerovanju da je dogovor moguć nego suprotnom. Nakon samita sa Putinom na Aljasci, Trampu je ostao uključen mikrofon dok je francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu objašnjavao da misli kako Putin zaista želi da “napravi dogovor sa njim“.
“Mislim da želi da se dogovori sa mnom. Razumiješ li to? Koliko god zvučalo ludo“, dodao je Tramp.
Naravno, tvrdoglavost ruskog lidera ostavila je Trampa frustriranim, pa je povremeno znao i da se zapita da li ga Putin zapravo “vuče za nos”, što je, prema navodima medija, i stav Melanije Tramp, koja smatra da Putin upravo to i radi.
Ruski lider vješto zna kako da zavlači Trampa, a njegov osjećaj za tajming je besprijekorno precizan kada se obraća svom američkom sagovorniku. Dobar primjer je dvočasovni telefonski razgovor prošlog mjeseca, u kojem je Putin mamio mogućnošću samita upravo u trenutku kada je Tramp nagovještavao da bi Ukrajini mogao da isporuči krstareće rakete “tomahavk“.
Može se čak tvrditi da produžavanje rata Putinu ide u prilog. Ono dodatno iscrpljuje evropske države koje već kubure s novcem i nosi rizik razbijanja transatlantskog saveza. Zapad koji je zaokupljen drugim problemima takođe ide na ruku Putinovom savezniku Si Đinpingu, dok ovaj važe da li i kada da povuče potez prema Tajvanu.
S obzirom na ozbiljan nedostatak ljudstva u Ukrajini, ukrajinske jedinice u stanju su da rasporede svega desetak vojnika po kilometru fronta, uvijek postoji mogućnost probijanja linija. Ukratko, Putin bi mogao da procijeni da mu se istrajavanje isplati: više teritorije, zapadne bezbjednosne garancije toliko razvodnjene da postanu bezvrijedne i ograničenje veličine poslijeratne ukrajinske vojske. Sve bi to predstavljalo idealnu pripremu terena za kasniji povratak ruskih revanšističkih ambicija i neprijateljstava.
A protivargument? Ruska ekonomija je pod ozbiljnim pritiskom zbog visokih kamatnih stopa, manjka radne snage i naglog rasta troškova državnog zaduživanja. Raste i zabrinutost zbog loših kredita koje ruske banke nose na svojim bilansima. Status kvo možda ipak ne može da potraje zauvijek. S druge strane, i Ukrajina bi ove zime mogla da se nađe u krajnje teškoj situaciji, usljed ruskih neumoljivih udara na energetsku infrastrukturu i nemogućnosti Evropljana da u dovoljnoj mjeri finansijski podrže Kijev.
2026: godina u kojoj tržište obveznica kaže – dosta je bilo
Izborni strateg Bila Klintona, Džejms Karvil, jednom je u šali rekao da bi volio da se reinkarnira kao tržište obveznica. “Možete da zastrašite svakoga“, rekao je tada.
Čak i Tramp djeluje svjesno da su iznad njega pravi “gospodari univerzuma“, takozvani obveznički vigilanti, čelnici hedž fondova i penzionih fondova, kao i finansijski magnati. Ovog proljeća bio je primoran da privremeno zaustavi svoju ključnu politiku “recipročnih carina“ nakon što je tržište obveznica pokazalo neodobravanje.
Zastrašujuća kolektivna moć globalnih investicionih giganata i trgovaca najbolje se vidjela prije tri godine, kada su burno reagovali na loše tempiran mini-budžet britanske premijerke Liz Tras, zasnovan na smanjenju poreza. Njena vlada ostala je upamćena kao najkraća u britanskoj istoriji: Tras je na funkciji provela svega 49 dana, čime je oborila prethodni rekord Džordža Kaninga, koji je 1827. vladao 119 dana, jer je preminuo na dužnosti.
Koliko bi još zapadnih šefova vlada tržište obveznica moglo da “isprati do izlaza“ naredne godine, ukoliko ne uspiju da obuzdaju rastuće budžetske deficite?
Zabrinjavajuće stanje javnih finansija, od Japana, preko Britanije, do Sjedinjenih Država, ove godine je zadržalo troškove dugoročnog zaduživanja na nivoima bliskim višegodišnjim maksimumima. Fiskalni izazovi, koje čine visoki nivoi državnog zaduživanja, spor privredni rast i troma produktivnost, samo se dodatno gomilaju. Umiriti tržišta obveznica biće sve teža i neizvjesnija bitka.
Potražnja za državnim obveznicama širom svijeta je splasnula, jer su institucionalni investitori obeshrabreni izgledima da neke velike države, uključujući i Sjedinjene Države, uspiju da održe stabilnost svojih javnih finansija. “Ekonomske reforme koje su zaista neophodne da bi se obuzdao rast duga jednostavno izostaju, i tržišta kapitala to jasno vide“, izjavio je u septembru generalni direktor Dojče banke, Kristijan Ziving.
Netanjahu ponovo opstaje
S razlogom ga zovu “Mađioničar“. Kada se u dugoj političkoj karijeri Benjamina Netanjahua činilo da je sve izgubljeno, on se naizgled nemogućim obrtima uvijek vraćao na scenu. “Opsesivan, neumoljiv borac, za njega poraz nije prihvatljiva opcija“, primijetio je jedan od njegovih biografa, Ben Kaspi.
Izraelski lider je prvi put dobio nadimak “Bibi Mađioničar“ još devedesetih godina, nakon što je pobijedio Šimona Peresa na izborima održanim svega nekoliko mjeseci poslije atentata na tadašnjeg premijera Jicaka Rabina. Kasnije je malo ko vjerovao da može da izvuče pobjedu 2015. godine, u trenutku kada su se nad njim nadvijale priče o krivičnim istragama i optužbama za zloupotrebu povjerenja i mito. Ipak, Bibi je i tada izvukao još jednog “zeca iz šešira“ i obezbijedio reizbor oslanjajući se na izraelsku krajnju desnicu i vjerske nacionaliste, taktiku koju je ponovio i 2019. kako bi se ponovo dokopao vlasti.
Politički “mrtvozornici“ su prije dvije godine požurili da ga proglase politički završenim, nakon što je Hamas poharao kibuce na jugu Izraela. Njegova vlada je široko okrivljena za katastrofalan neuspjeh u sprečavanju napada 7. oktobra, koji je ocijenjen kao najveći bezbjednosni krah još od rata na Jom Kipur 1973. godine.
Parlamentarni izbori moraju da budu održani najkasnije do oktobra naredne godine. Oni koji se razumiju u političko klađenje procjenjuju da će glasanje biti raspisano ranije, što je vjerovatno i opcija koja najviše odgovara Netanjahuu. I uprkos 7. oktobru i njegovim pravnim problemima, Netanjahu je postepeno uspijevao da popravi svoju političku poziciju.
Rejting vladajuće stranke Likud, koji je bio pao na istorijski minimum, počeo je da raste nakon vojne kampanje protiv Hezbolaha u Libanu, a dodatno je ojačao poslije ponižavajućeg udarca nanesenog Iranu.
Tramp je možda učinio Bibiju veliku uslugu time što ga je pogurao da prihvati mirovni plan za Gazu i saglasi se sa prekidom vatre. Netanjahu je tako mogao da iskoristi Trampa kao izgovor za obustavljanje vojne kampanje u Gazi, što mu je omogućilo da preglasa vjerske nacionaliste i krajnje desne partnere u svojoj bučnoj i razuđenoj koaliciji, koji su insistirali na nastavku rata.
Netanjahuovi politički protivnici utjehu pronalaze u činjenici da Likud, prema svemu sudeći, neće ponoviti rezultat od 35 poslaničkih mjesta osvojenih na prošlim izborima. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da bi njegova desničarska koalicija imala velikih poteškoća da obezbijedi 61 mandat u Knesetu od ukupno 120 mjesta. Ali isto važi i za opozicioni blok. Štaviše, anketa sprovedena prošlog mjeseca za hebrejski portal Zman Yisrael ukazala je na to da Bibi uživa rastuću podršku nakon sporazuma o prekidu vatre i oslobađanju talaca. Sve upućuje na to da je Likud ponovo na putu da postane najjača stranka u Knesetu.
Najveća nada Netanjahuovih protivnika jeste da se ujedine i izraelskim biračima ponude jasan i pojednostavljen izbor. To je strategija koju sprovodi bivši premijer Naftali Benet: on pokušava da pridobije Gadija Ajzenkota, bivšeg načelnika Generalštaba Izraelskih odbrambenih snaga, kako bi izbore pretvorio u direktan duel između sebe i Bibija. Ima li Netanjahu još jedan adut u rukavu?
Orban ponovo pobjeđuje na izborima
Viktor Orban, na čelu svoje nacionalno-konzervativne stranke Fides, odnio je pobjedu na posljednja tri izbora. Kao omražena figura evropskih centrista i ljevice, oni će ovoga puta biti odlučni da mu konačno podmetnu nogu kada Mađari u aprilu izađu na birališta, željni da se oslobode njegovog opstruktivnog odnosa prema Evropskoj uniji.
“Ovi izbori neće biti hermetički izolovani od ostatka Evrope“, uz smiješak kaže Frenk Furedi, koji vodi briselsku ispostavu koledža Matijaš Korvinus, obrazovne institucije bliske mađarskoj vladi.
Prema Furedijevim riječima, Mađarska će postati poprište masovnog ideološkog obračuna, koji će dodatno polarizovati ionako duboko podijeljeno društvo.
Izborna kampanja je već u punom jeku. Peter Mađar, poslanik u Evropskom parlamentu i bivši insajder Fidesa, glavni je Orbanov rival i nastoji da kapitalizuje široko rasprostranjeno nezadovoljstvo javnosti rekordnom inflacijom, ekonomskim teškoćama i nizom političkih skandala. On računa na to da će se kod birača pojaviti zamor od Orbana. Njegova prozapadna i umjereno desna stranka Tisa u mnogim anketama stoji rame uz rame sa Fidesom, dok pojedini nezavisni istraživači javnog mnjenja čak procjenjuju da Mađar ima blagu prednost.
Izbija kriza u sjenci bankarskog sistema
A posebnu zabrinutost izaziva neregulisano tržište privatnog kreditiranja i takozvane “banke u sjenci“. Guverner Banke Engleske, inače poznat po svojoj odmjerenosti, Endru Bejli, već je oglasio uzbunu.
U oktobru je upozorio na paralele sa finansijskim slomom iz 2008. godine, koji je započeo pucanjem američkog balona na tržištu nekretnina, podstaknutog lakim kreditima i izdavanjem rizičnih hipotekarnih zajmova slabog boniteta, koji su potom pakovani u netransparentne finansijske proizvode i time širili rizik kroz čitav globalni finansijski sistem. Rizik se pretvorio u zarazu.
Hoće li globalni finansijski sistem ponovo biti bačen na koljena? Tržišta privatnog kreditiranja postala su jedan od glavnih izvora finansiranja za kompanije. Dijelom zato što se tradicionalne banke nakon krize iz 2008. nikada nisu u potpunosti vratile rizičnijem kreditiranju, a dijelom i zbog toga što su dodatno sputane strožom regulatornom kontrolom.
Hedž fondovi i fondovi privatnog kapitala, koji čine okosnicu takozvanog bankarstva u sjenci, danas drže nešto manje od polovine ukupne svjetske finansijske aktive, čija se vrijednost procjenjuje na oko 250 biliona dolara, prema podacima američkog Odbora za finansijsku stabilnost.
Ukoliko tržište privatnog kreditiranja zapadne u potrese, posljedice će se neminovno preliti i na druge dijelove globalnog finansijskog sistema. A vlade koje već kubure s novcem neće biti u mogućnosti da organizuju spasilačke pakete poput onih iz 2008, naročito u trenutku kada je populistički bunt još izraženiji.
Demokrate protiv republikanaca
Republikancima će biti izuzetno teško da zadrže kontrolu nad Predstavničkim domom.
Stranka aktuelnog predsjednika gotovo po pravilu gubi većinu u Predstavničkom domu na izborima na polovini mandata, samo dva puta od 1938. godine to nije bio slučaj. “Oba izuzetka bila su rezultat neuobičajenih okolnosti“, navodi Vilijam A. Galston iz centrističkog think-tanka Brookings Institution.
Godine 2002. republikanci predsjednika Džordža V. Buša “jahali“ su talas nacionalnog jedinstva nakon napada 11. septembra; dok su 1998. demokrate Bila Klintona profitirale od nepopularnog pokušaja republikanaca da ga opozovu.
Dodatnu komplikaciju za demokrate naredne godine predstavlja kontroverzno prekrajanje izbornih jedinica koje Tramp forsira u Teksasu i drugim saveznim državama, a koje bi republikancima trebalo da donese dodatna mjesta – iako će dio tog efekta biti neutralisan sličnim potezima demokrata u Kaliforniji.
Ipak, imajući u vidu da republikanci trenutno raspolažu tek tijesnom većinom u Predstavničkom domu, demokrate važe za jasne favorite da ponovo preuzmu kontrolu, naročito ako Trampov rejting popularnosti ostane negativan. Kao ohrabrujući signal za stranku, demokrate su u novembru ostvarile ubjedljive pobjede na izborima za guvernere u Nju Džerziju i Virdžiniji.
Senat je, međutim, sasvim druga priča. Republikanci trenutno imaju većinu od šest mjesta i nastupaju na znatno sigurnijem terenu. Iako će naredne godine braniti 22 senatorska mjesta, naspram 13 koliko brane demokrate, većina njihovih aktuelnih senatora smatra se relativno bezbjednom. Samo jedan republikanski senator kandiduje se u saveznoj državi u kojoj je Kamala Haris pobijedila na predsjedničkim izborima prošle godine. S druge strane, dva demokratska senatora tražiće reizbor u državama koje je Tramp prošle godine osvojio.
Sve u svemu, republikanci u Senatu djeluju znatno stabilnije i jače pozicionirani nego njihove stranačke kolege u Predstavničkom domu. Da bi demokrate osvojile Senat, bila bi potrebna snažna, gotovo cunami erupcija anti-Trampovskog raspoloženja, koja bi zahvatila čak i neke od najkonzervativnijih saveznih država.
Oznake: Svijet
