IDE GAS: Šeha i Saša, tviteraši

PIŠE: Muharem Bazdulj – kolumna za “Glas Srpske”

Na vrhuncu hajke i “toplog zeca” koji su mi prije desetak dana priušteni i režirani od strane sarajevskog političkog i medijskog mejnstrima (na potezu od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića do vlasnika televizije “Fejs” Senada Hadžifejzovića), nekolicinu mojih prijatelja i prijateljica je neprijatno iznenadilo ponašanje dvojice javnih ličnosti koji su im bili poznati kao pisci.

Jedan od njih je na glasu kao istaknuti “domicilni”, a drugi kao najčuveniji “dijasporski” sarajevski pisac. Ogromna većina ljudi iz sarajevskog kulturnog života oslovljava ih familijarno, nadimcima. Prvog zovu Šeha, a drugog Saša. Obojica su tviteraši, sa ambicijom uticajnosti.

Prvi me, uz ostale svinjarije, na “Tviteru” nazivao “četničićem”, a drugi se igrao lingviste pa se sprdao s mojim prezimenom praveći od njega, tobože, glagole i zajedničke imenice. Pa me pitaju drugovi i drugarice šta treba ovim naizgled uspješnim ljudima da me toliko nisko i primitivno vrijeđaju. Ovako sam im nekako odgovarao.

“Trebo je biti veterinar”

Takozvani Šeha je karikatura jednog svakako satiričnog Balaševićevog stiha, iz pjesme “Boža zvani Pub”, onog “trebo je biti veterinar”. (Što bi rekao moj ortak Ilija: “Barem su se životinje usrećile”.) Predratni student veterine danas je “mladi pisac” poduboko zagazio u šestu deceniju života. Književnik čija se erudicija zaustavlja na spisku obavezne lektire slabije rangiranih srednjih stručnih škola iz osamdesetih godina prošlog vijeka umislio je da je klasik. Prije petnaestak godina je na talasima Radija FBiH prognozirao kako samo što nije došlo vrijeme da mu se za svako slovo koje napiše isplati po jedna konvertibilna markica. Prognoza je ostala na nivou fantazmagorije, ali si je neumornim poltronisanjem moćnicima iz srednjeg ešalona književnog života (što mu je zasigurno pomoglo i u kasnijoj specijalizaciji za kraudfanding) osigurao bizarnu “Književnu nagradu EU” koja, po birokratskoj liniji, privlači prevode u (uglavnom) opskurnim izdavačkim kućama po Starom kontinentu.

Na tom tragu se navikao i navukao na različite književne rezidencije, pa je počeo da nastupa iz pozicije međunarodno relevantnog pisca. Ubijeđen je ipak da bi bio i mnogo uspješniji samo da, eto, ne nosi ime orijentalne etimologije i porijekla. Njegova opsjednutost “četništvom” samo je drugo ime za mržnju prema svemu srpskom. Po jednoj jevrejskoj legendi, svijet počiva na 36 pravednika. Šeha tobože ne mrzi sve Srbe jer je, eto, maksimalno tridesetak njih zaslužilo da ih on ne smatra “četnicima”. U njegovom svijetu, za Hrvata se mora dokazati da je ustaša, za Nijemca da je nacista, dok se za Srbina mora dokazati da nije četnik. U potonjem slučaju ne pomaže, naravno, nikakav pravi dokaz, pošto je jedini dokaz koji Šeha i njemu slični priznaju da neko nije četnik to da oni tako kažu. Tako ima slučajeva da se amnestiraju pravi četnici, a etiketu četnika dobiju partizani koji su se u ratu s četnicima borili.

Takozvani Saša je sasvim drukčiji slučaj. On gotovo da je uspio da ostvari Šehinu fantaziju da mu za svako slovo koje napiše isplate ekvivalent jedne konvertibilne markice. Već dvadesetak godina on pisanjem i propratnim poslićima ozbiljno zarađuje, po nekim procjenama više od Andrića, Krleže i Kiša zajedno, ali valja se sjetiti da je i Elvir Baljić od fudbala zaradio više nego Dragan Džajić, Slaven Zambata i Safet Sušić skupa. Zatekavši se 1992. skoro slučajno u Americi, odlučio je ostati tamo i propisati na engleskom. Prvih sedam-osam njegovih američkih godina dobro su opisane u stihu Ramba Amadeusa “mlad organizam, a prihodi niski”. U to doba je, priča se, preživljavao pružajući različite ponižavajuće usluge, ali čitaoce ćemo ovdje poštedjeti detalja.

Uglavnom, zvijezda je rođena kad je Saša napisao priču u kojoj se Gavrilo Princip 28. juna 1914. na sarajevskoj ulici upiša u gaće. Čitava kasnija trajektorija njegovog materijalnog uspjeha dolazi iz činjenice da je bio spreman da iz pozicije “lokalca”, a na engleskom jeziku, servisira sve kolonijalne narative o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”. Nikad niko nije ličio na naslov tuđe knjige kao što Saša liči na naslov Milana Kangrge “Šverceri vlastitih života”. Onaj koji nikad u životu nije napravio ništa hrabrije od toga da pozove lift i pobjegne rugao se Gavrilu Principu i idealima iz kojih se jedna zemlja rodila, zemlja koja je i njemu omogućila da ode u Ameriku i tamo dovoljno usavrši jezik da na njemu piše. Istini za volju, o tome koliko su njegovi rani radovi zaista izvorno napisani na engleskom postoje različita mišljenja, a pokojna Daša Drndić je, recimo, prije dvadesetak godina u “Zarezu” kompetentno posumnjala u to. Nesumnjivo je, međutim, da je njegova prva knjiga, ona koja će ga proslaviti, prije nego u Americi, objavljena u Sarajevu, nakon izdašnog lobiranja Sašinih sarajevskih sponzora kod direktora izdavačke kuće “Bosanska knjiga”. Samo koju godinu kasnije, iz pozicije “američkog pisca sa ugovorom”, Saša će čovjeka koji ga je pripustio među objavljene pisce brutalno izvrijeđati u novinama. Direktor je, međutim, gospodin čovjek i nije reagovao, osim što je u privatnim razgovorima znao reći da se čak ni ne kaje što je “tom jadniku objavio prvu knjigu u njegovom jadnom životu”.

Šuge i šverceri

Na psihološkom nivou me, priznajem, pomalo zbunjuje čovjek koji je dovoljno dokon da živeći lagodan život na sjevernoameričkoj istočnoj obali iz čista mira vrijeđa desetine ljudi od Sarajeva do Londona, od Zagreba do Liježa i od Nikšića do Ljubljane, koji sa mnom nemaju nikakve veze osim (po)daleke rodbinske, izvrgavajući im prezime ruglu. Ali dobro, dosta je svakom njegove muke. Sumnjam da bi se sa Sašom mijenjao i nekakav paradigmatični degenerik na doživotnoj robiji. Teško je nositi toliki gadluk na duši. Ja sam se umorio i dok sam ovo napisao, a pun mi ga je hard disk.

Odrastao sam u zgradi u kojoj je na jednom od viših spratova živjela žena u poodmaklim godinama koja se, i u vrijeme socijalizma, oblačila u skladu sa muslimanskim vjerskim pravilima. Prije rata sam je rijetko viđao. U ratu, međutim, u strahu od granatiranja, mnogo vremena je provodila u improvizovanom skloništu na (našem) prvom spratu. Bila je mizantrop, a za nju su se ljudi uglavnom dijelili u dvije kategorije: šuge i šverceri. Prvi su bili zatucana sirotinja, a drugi su se obogatili na nečastan način. U njenom svijetu bilo je jako malo ljudi koji nisu ni šuge ni šverceri.

Što se tiče Šehe i Saše i njihovih ljubaznih invektiva na moj račun, ovaj tekst uglavnom služi da bi se dao kontekst mom osnovnom osjećanju povodom njihovih trabunjanja: puca mi prsluk za tviteraške logodijareje te šuge i tog švercera.

P.S.

Hvala uredništvu “Glasa” na pozivu i povjerenju, a čitaoci neka znaju da će se rubrika truditi da poštuje svoj (nad)naslov. Dakle, ide gas!