Igrati za Borac i raditi na željeznici? Moguće je!
Dragoslav Stakić u razgovoru za Mondo govorio je o igranju u Borcu, Rudaru i Sloveniji, te otkrio kako kroz cijelu karijeru uspješno kombinuje profesionalni fudbal i posao u “Željeznicama Republike Srpske”.
Jasmin Repeša u jednom gostovanju na TV Arenasport ukazao je na problem profesionalnih sportista na prostoru bivše Jugoslavije koji aktivno igraju do 30. godine, a nakon toga imaju problem gole egzistencije, jer u međuvremenu ne završe fakultet, primaju (ili ne primaju) jedva prosječnu platu tokom karijere, te ju završe bez ušteđevine, za razliku od svojih daleko plaćenijih kolega u Evropi koji se takmiče u prvoligaškom rangu.
Većina njih nakon završetka karijere nađe se u nezavidnoj situaciji jer nemaju nikakvog radnog iskustva koje bi im pomoglo u daljem životu.
Samim tim, kako je zaključio Repeša, prave se ljudi nesposobni za život nakon 30. godine.
Prijedorski fudbaler Dragoslav Stakić (32), koji je igrao za banjalučki Borac, Rudar Prijedor i još nekoliko klubova u BiH i Sloveniji, uvidjevši da životni vijek sportiste prođe veoma brzo i da samo rijetki u njemu dovoljno zarade i osiguraju egzistenciju, odlučio je da se osigura u slučaju prekida karijere zbog povrede ili nekih drugih okolnosti.
Tokom cijele karijere, tačnije od 2005. godine, Stakić je zaposlen u “Željeznicama Republike Srpske”.
Na ovaj korak se odlučio poslušavši savjet starijih fudbalera koji su mu prenijeli svoja životna iskustva nakon što su okačili kopačke o klin.
“Kroz cijelu fudbalsku karijeru sam ujedno zaposlen i radim na tehničkom pregledu vagona. Naravno, nije lako to sve uskladiti, ali sam uz pomoć kolega to uspio. Bilo je dosta snalaženja za smjene, ali kolege sa kojima radim su uvijek imale razumijevanja i stvarno im hvala na tome”, počeo je razgovor za MONDO Dragoslav Stakić..
Život profesionalnog fudbalera nekada zahtjeva duže odsustvo van mjesta boravišta i daleko od porodice, ali i posla.
“Kada trebam ići na pripreme onda uzmem godišnji odmor, tako da se to sve može uskladiti. Kompanija mi je isto dosta pomogla kada sam bio u Borcu i na tome sam zahvalan”.
Ipak, bilo je i situacija kada se lomio “da li jedno ili drugo”…
“Kada sam u Sloveniji igrao za Rudar iz Velenja, pošto sam uzeo godinu dana neplaćeno, bio sam na raskrsnici, da li da nastavim samo sa fudbalom ili da se vratim kući na posao. Zbog toga što imam porodicu ipak sam odlučio da se vratim jer karijera u fudbalu zaista brzo prođe i nisam želio da sa 35 godina ostanem bez posla, zanimanja, radnog iskustva”.
“Sve vrijeme uspješno kombinujem jedno i drugo. Osvojio sam sve u BiH fudbalu, osim Kupa. Bio sam šampion u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, osvojio Premijer ligu, bezbroj trofeja na lokalnom nivou, tako da mi posao nije bio prepreka. Možda sam mogao više napraviti, ali ne osjećam kajanje. Naprotiv, ispunjen sam i mislim da sam pravilno odlučio”.
Svaki meč na ‘Borčevom’ ima svoju priču
Fudbalski put počeo je u Rudaru iz Prijedora, svom matičnom klubu, sa kojim je “rastao” od Druge lige Republike Srpske do Premijer lige BiH.
“Kada smo ispali u Drugu ligu trener Darko Nestorović je dosta dobro posložio ekipu, ubacio mlađe igrače koji su ponikli u klubu i mi smo bez mnogo problema odmah izborili povratak u Prvu ligu. Naredne godine kao šampioni Republike Srpske izborili smo plasman u Premijer ligu BiH. To je bio baš lijep trenutak za Prijedor i sjećam se euforije i punog stadiona na proslavi titule”, rekao je Stakić.
Nakon tri godine u Premijer ligi sa “rudarima” dobio je ponudu da u zimskom prelaznom roku pojača banjalučki Borac. Taj korak, s obzirom na najveći rivalitet koji Krajina ima, onaj između Prijedora i Banjaluke, nije bio lak.
“U Borcu sam za godinu i po osvojio Premijer ligu i to mi je sigurno najljepši period u karijeri u svakom smislu. Zaista se sve poklopilo, klub, grad, saigrači, navijači i rezultati. U tom periodu sam se i oženio, dobio ćerkicu i Banjaluku nosim u srcu”.
“Uslovi u Sloveniji se ne mogu porediti sa ovima ovdje. U malom mjestu kao što je Velenje imaju sve, pomoćne terene, teretane, opremu zaista sve što je potrebno. Tamo to skoro svi imaju i to nije ništa specijalno. Što se tiče kvaliteta lige, to je tu negdje i malo bolji igrači odavde mogu tamo imati zapaženu ulogu. Izdvajaju se Olimpija, Domžale i Maribor. Najviše sam bio impresioniran suđenjem, koje je na visokom nivou”.
U periodu od 18 mjeseci stameni štoper, beskompromisan u vazduhu i na zemlji, je postao jedan od miljenika banjalučke publike.
“Bilo je lijepih trenutaka, sjajnih utakmica. Svaki meč na ‘Borčevom’ ima svoju priču, ali ja bih izdvojio onu u kvalifikacijama za Ligu šampiona protiv Makabija. Predivna atmosfera, pun stadion i pobjeda da to sve dodatno začini i ostavi u sjećanju za čitav život. Ostaje žal što to nije bilo dovoljno za prolaz dalje, a bilo je prilike jer smo promašili dvije-tri ‘mrtve’ šanse. Posebno bih izdvojio i meč protiv Crvene zvezde na ‘Marakani’. Iako je to bila prijateljska utakmica, meni se tada ispunio dječački san. To bilo nešto više”.
Nakon povratka iz Slovenije nastupao je za Rudar, Podgrmeč, Metalege i Mladost iz Mrkonjić Grada.
“Trenutno sam slobodan igrač, postoje šanse da karijeru nastavim u Švedskoj i trenutno čekam da vidim kako će se to završiti”, zaključio je u razgovoru za Mondo Dragoslav Stakić.
(Mondo)
