“IMAMO JOŠ MAKSIMUM 10 GODINA” Ovako je govorio Kisindžer: Na putu smo sukoba moćnih sila

Prestižni britanski The Economist razgovarao je sa slavnim američkim ministrom spoljnih poslova Henrijem Kisindžerom.

Dok su u Pekingu zaključili da će SAD učiniti sve da obuzdaju Kinu i drže je podređenom, u Vašingtonu su nepokolebljivi u ocjeni da Kina namjerava da zamijeni SAD kao vodeću svjetsku silu. Kako bi, kako navode, dobili trezvenu analizu ovog rastućeg antagonizma, ugledni The Economist je odlučio da razgovara sa legendarnim, a po mnogima i kontroverznim bivšim ministrom spoljnih poslova SAD Henrijem Kisindžerom.

Krajem aprila The Economist je više od osam sati razgovarao s Kisindžerom o tome kako spriječiti da se konkurencija Kine i Amerike pretvori u rat. Kisindžer je, kako kažu, zabrinut. “Obje strane su ubijeđene da je druga strateška prijetnja”, kaže on. “Na putu smo sukoba velikih sila”.

Krajem aprila The Economist je više od osam sati razgovarao sa Kisindžerom o tome kako spriječiti da se konkurencija Kine i Amerike pretvori u rat. Kisindžer je, kako kažu, zabrinut. “Obje strane su ubijeđene da je druga strateška prijetnja”, kaže on. “Na putu smo sukoba velikih sila”.

Kisindžera uznemiruje sve intenzivnija konkurencija Kine i Amerike za tehnološku i ekonomsku nadmoć. Čak i dok se Rusija kreće u orbitu Kine, a rat u Ukrajini baca prijeteću sjenku na istočni bok Evrope, on se plaši da će vještačka inteligencija pojačati kinesko-američko rivalstvo. Širom svijeta, odnos snaga i tehnološka osnova ratovanja se mijenjaju tako brzo i na toliko mnogo načina da zemljama nedostaje bilo kakav fiksni princip na osnovu kojeg bi uspostavile red. A ako ne mogu da ga pronađu, mogu da pribjegnu sili. “Mi smo u klasičnoj situaciji prije Prvog svjetskog rata”, kaže on, “u kojoj nijedna strana nema mnogo prostora za političke ustupke i gdje svako narušavanje ravnoteže može dovesti do katastrofalnih posljedica”.

Prema njegovom mišljenju, sudbina čovječanstva zavisi od toga da li će Amerika i Kina moći da rade zajedno. On smatra da im brz napredak vještačke inteligencije ostavlja samo pet do deset godina da pronađu način da to postignu. Kisindžer ima nekoliko uvodnih savjeta za buduće lidere. “Odredite gdje se nalazite. Nemilosrdno”, kaže on. U tom duhu, polazna tačka za izbjegavanje rata je analiza rastuće kineske nervoze. Uprkos svojoj reputaciji da je pomirljiv prema Vladi u Pekingu, on priznaje da mnogi kineski procjenitelji vjeruju da su SAD u usponu i da će “zato, kao rezultat istorijske evolucije, na kraju biti potisnute nazad”.

“Kina ne teži dominaciji u hitlerovskom smislu”

On vjeruje da kinesko rukovodstvo negoduje na narativ zapadnih kreatora politike o globalnom poretku zasnovanom na pravilima, kada ono što oni zapravo misle je da su pravila američka, kao i poredak. Kineski lideri su uvređeni onim što vide kao snishodljivu pogodbu koju Zapad nudi da obezbijedi privilegije za Kinu ako se ponaša – kada sigurno osjećaju da bi privilegije trebalo da budu njihove po pravu, kao sile u usponu. Neki u Kini, kaže, sumnjaju da je SAD nikada neće tretirati kao ravnopravnu i da je glupo i zamišljati da bi to moglo.

Ali Kisindžer takođe upozorava na pogrešno tumačenje kineskih ambicija. U Vašingtonu “kažu da Kina želi svjetsku dominaciju… Odgovor je da žele da budu moćni”, kaže on. “Oni se ne kreću u pravcu svjetske dominacije u hitlerovskom smislu, kaže Kisindžer. “Oni ne razmišljaju tako i nikada nisu tako razmišljali o svjetskom poretku.” U nacističkoj Njemačkoj rat je bio neizbježan jer je to bio potreban Adolfu Hitleru. Kisindžer kaže, ali Kina. Upoznao je, kaže, mnoge kineske lidere, počevši od Mao Cedunga i nije sumnjao u njihovu ideološku opredijeljenost, ali je to uvijek bilo utkano u oštar osjećaj za interese i mogućnosti njihove zemlje.

Kisindžer vidi kineski sistem kao više konfučijanski nego marksistički, i to navodi kineske lidere da postignu maksimalnu snagu za koju je njihova zemlja sposobna i da zahtijevaju poštovanje za svoja dostignuća. Kineski lideri žele da budu priznati kao konačni arbitri međunarodnog sistema u svojim interesima. “Ako bi postigli superiornost koja bi se zaista mogla iskoristiti, da li bi to dovelo do tačke nametanja kineske kulture? Ne znam. Moj instinkt je Ne…(Ali) vjerujem da je u našoj mogućnosti da to spriječimo da se situacija ne dogodi kombinacijom diplomatije i sile”.

Jedan prirodni američki odgovor na izazov kineskih ambicija je ispitivanje kao način da se utvrdi kako održati ravnotežu između dvije sile. Drugi je uspostavljanje stalnog dijaloga između Kine i SAD. Kina “pokušava da igra globalnu ulogu. U svakom trenutku moramo da procijenimo da li su koncepcije strateške uloge kompatibilne”, navodi on. Ako nisu, onda će se postaviti pitanje sile. “Da li je moguće da Kina i Sjedinjene Države koegzistiraju bez prijetnje opšti međusobni rat? Mislio sam i mislim da (jeste)”.

Ipak, priznaje da uspjeh nije zagarantovan. “Možda neće uspjeti”, kaže on. “I stoga, moramo biti vojno dovoljno jaki da preživimo neuspjeh”. Najhitniji test u tom pogledu je pitanje kako se dvije zemlje ponašaju prema Tajvanu. Kisindžer podsjeća kako je tokom prve posjete američkog predsjednika Ričarda Niksona Kini 1972. godine samo Mao imao ovlašćenja da pregovara o ostrvima. “Kad god je Nikson pokrenuo određenu temu, Mao je rekao: ‘Ja sam filozof. Ne bavim se ovim temama. Neka Džou (Enlai) i Kisindžer govore o tome.’ Ali kada je riječ o Tajvanu, bio je veoma dobar. Eksplicitno. Rekao je: “Oni su gomila kontrarevolucionara. Ne trebaju nam sada. Možemo da čekamo 100 godina. Jednog dana ćemo se suočiti sa njima. Ali to je daleko.”

Kisindžer smatra da je sporazum koji su iskovali Nikson i Mao poništio bivši predsjednik Donald Tramp poslije samo 50 od tih 100 godina. Želio je da naduva svoj imidž tvrdog momka prisiljavajući Kinu na trgovinske ustupke. U politici je administracija aktuelnog predsjednika Džoa Bajdena, smatra on, krenula Trampovim stopama, ali uz liberalnu retoriku. Kisindžer ima i druge savjete za buduće lidere. “Definišite ciljeve koji mogu privući ljude. Pronađite sredstva, opisiva sredstva za postizanje ovih ciljeva”. Tajvan bi bio samo prva od nekoliko oblasti u kojima bi supersile mogle da nađu zajednički jezik i tako unaprijede globalnu stabilnost. Što se tiče ekonomije, opasnost je, smatra on, da će trgovinski program prisvojiti “jastrebovi” koji nisu voljni da Kini daju nikakav prostor za razvoj. Ovakav stav “sve ili ništa” predstavlja prijetnju široj potrazi za detantom. Ako SAD žele da pronađu način da koegzistiraju sa Kinom, ne bi trebalo da imaju za cilj promjenu režima. “U svakoj diplomatiji stabilnosti mora postojati neki element svijeta iz 19. vijeka”, kaže on. “A svijet 19. vijeka zasnivao se na pretpostavci da postojanje država koje ga osporavaju nije upitno”.

Neki Amerikanci, upozorava on, vjeruju da bi poražena Kina postala demokratska i mirna zemlja. Ipak, koliko god Kisindžer više volio da Kina bude demokratska, on ne vidi presedan za takav ishod. Vjerovatnije je, kaže, da bi slom komunističkog režima doveo do građanskog rata koji bi se pretvorio u ideološki sukob i samo doprinio globalnoj nestabilnosti. “Nije u našem interesu da dovedemo Kinu do kolapsa”, kaže on.

Umjesto da kopaju po svojoj poziciji, SAD će morati da priznaju da i Kina ima interese, a dobar primjer je, kaže, Ukrajina. Kineski predsjednik Si Đinping tek je nedavno kontaktirao Vladimira Zelenskog, svog ukrajinskog kolegu, prvi put od kada je Rusija napala Ukrajinu prošlog februara. Mnogi posmatrači su odbacili poziv Sija kao prazan, formalni gest koji ima za cilj da umiri Evropljane koji se žale da se Kina previše približila Rusiji. Za razliku od toga, Kisindžer to vidi kao demonstraciju ozbiljne namjere koja će zakomplikovati diplomatiju oko rata, ali koja takođe može stvoriti upravo takvu priliku za izgradnju međusobnog povjerenja između supersila.

Kisindžer je u svojoj analizi izrazio osudu ruskog predsjednika Vladimira Putina. “To je svakako bila katastrofalna greška u Putinovoj procjeni”, kaže on. Ali, ističe, ni Zapad nije bez krivice. “Mislio sam da je odluka da se članstvo Ukrajine u NATO-u ostavi otvorenim veoma pogrešna”, kaže on. Bila je to destabilizujuća odluka, smatra on, jer je obećanje NATO zaštite bez plana za njeno ispunjenje ostavilo Ukrajinu slabo odbranjenom, iako je bilo izvjesno da će to razbjesniti ne samo Putina, već i mnoge njegove sunarodnike.

Sada je, kaže, zadatak da se rat privede kraju, a da se ne pripremi scena za sljedeću rundu sukoba. Kisindžer kaže da želi da se Rusija što više odrekne teritorije koju je osvojila 2014. godine, ali realnost je, kaže on, da će u bilo kakvom prekidu vatre Rusija vjerovatno zadržati barem Sevastopolj – najveći grad na Krimu i glavni ruski grad pomorska baza na Crnom moru. Takvo rješenje, u kojem Rusija gubi neke ratne dobitke, ali zadržava druge, moglo bi da ostavi nezadovoljne i Rusiju i Ukrajinu.

Po njegovom mišljenju, ovo je recept za buduće sukobe. “Ono što Evropljani sada govore je, po mom mišljenju, suludo opasno”, kaže on. “Zato što Evropljani govore: ‘Ne želimo njih (Ukrajinu) u NATO jer su preveliki rizik. I zato ćemo ih naoružati do zuba i dati im najsavremenije oružje’. Njegov zaključak je neumoljiv. “Sada smo naoružali Ukrajinu do nivoa da će ona biti najbolje naoružana zemlja i sa najmanje strateškim iskustvom na rukovodstvu u Evropi”. Uspostavljanje trajnog mira u Evropi, kaže, zahtijeva od Zapada da preduzme vizionarske korake. Prvi je da Ukrajina uđe u NATO, kao sredstvo njenog obuzdavanja, ali i zaštite. Drugi je da Evropa svoje približavanje Rusiji osmisli kao način stvaranja stabilne istočne granice. Istovremeno, razumljivo je, navodi on, da bi mnoge zapadne zemlje odbacile jedan ili drugi od ovih ciljeva. Uključivanjem Kine, kao saveznika Rusije i protivnika NATO-a, zadatak bi postao još teži. Kina, naime, ima daleko veći interes da Rusija iz rata u Ukrajini izađe netaknuta. Ne samo da je Si najavio partnerstvo “bez ograničenja” koje mora da razvija sa Putinom, već bi kolaps u Kremlju značio veliku glavobolju za Kinu jer bi stvorio vakuum moći u Centralnoj Aziji koji bi mogao da popuni “građanski rat u sirijskom stilu“.

Poslije telefonskog razgovora Sija sa Zelenskim, Kisindžer vjeruje da se Kina možda pozicionira kao posrednik između Rusije i Ukrajine. Kao jedan od tvoraca politike koja je suprotstavila SAD i Kinu Sovjetskom Savezu, Kisindžer je sumnjao da Kina i Rusija mogu dobro da rade zajedno. Istina, zemlje dijele sumnje prema Sjedinjenim Državama, ali on vjeruje da imaju instinktivno nepovjerenje jedna prema drugoj. “Nikada nisam sreo ruskog lidera koji je rekao nešto dobro o Kini”, kaže Kisindžer. I nikada nisam sreo kineskog lidera koji je rekao nešto dobro o Rusiji”, dodao je on. On smatra da oni nisu prirodni saveznici.

Prema njegovim riječima, Kinezi su pokrenuli diplomatske akcije u vezi s Ukrajinom kao izrazom svog nacionalnog interesa. Iako odbijaju da prihvate uništenje Rusije, priznaju da Ukrajina treba da ostane nezavisna država i jasno su upozorili na upotrebu nuklearnog oružja. Kako kaže, možda čak i prihvate želju Ukrajine da uđe u NATO. Kina to čini djelimično zato što ne želi da se sukobi sa Sjedinjenim Državama“, ističe Kisindžer. “Oni stvaraju sopstveni svetski poredak, koliko god mogu”.

Još jedna oblast o kojoj Kina i SAD treba da razgovaraju je, ističe bivši šef američke diplomatije, vještačka inteligencija. “Mi smo na samom početku mogućnosti gde bi mašine mogle da izazovu globalnu kugu ili druge pandemije”, kaže on. “Ne samo u nuklearnom, već u bilo kom polju ljudskog uništenja”. Priznaje da ni stručnjaci za vještačku inteligenciju ne znaju koliko će ona biti moćna. Ali Kisindžer vjeruje da će vještačka inteligencija postati ključni faktor bezbjednosti u roku od pet godina.