Inicijative: Banjaluka dobija svoje “Šumarice”
Banjaluka bi već do sljedećeg 7. februara trebalo da dobije spomen-park kod škole „Đura Jakšić” u Šargovcu, gdje bi, na sličan način kao u kragujevačkim “Šumaricama”, bio održavan istorijski čas posvećen stradanju 52 učenika ove škole tokom ustaškog pokolja 1942. godine.
Inicijativu je još ranije pokrenulo rukovodstvo ove osnovne škole, a pomoć i podrška, bar usmeno, stigle su prije svega od mještana i građana, a onda i iz Gradske uprave, nadležnih ministarstava i institucija. Kako ističe direktor škole Darko Tomić, spomen-park je mogao biti izgrađen i u toku prošle godine, ali se desilo nekoliko “zastoja” uglavnom u vezi sa zemljištem. Ipak, ove godine ništa ne bi trebalo da spriječi realizaciju ove ideje.
Zastoj zbog zemljišta
– Idejni projekat već postoji, radili su ga učenici građevinske škole prošle godine, ali potrebno ga je malo doraditi. U prošloj godini bilo je i zastoja zbog zemljišta, koje je prvo prešlo u vlasništvo grada, a sada je potrebno inicirati izmjenu regulacionog plana, po kojem je ovdje predviđena gradnja individualnih kuća. Veoma je važno, pored spomen-parka, obezbijediti i parking za automobile i autobuse, jer bez osnovnih uslova za posjetioce, ne vrijedi nam ni praviti spomen-park kojem niko neće moći prići – kaže Tomić.
Podsjetimo, u februaru 1942. godine ustaše su u banjalučkim selima Drakulić, Šargovac, Motike i rudniku Rakovac ubile 2.300 mještana, među kojima je bilo 551 dijete. U osnovnoj školi u Šargovcu, na monstruozan način i pred očima vršnjaka drugih nacionalnosti, ubili su 52 učenika srpske nacionalnosti. Ovaj zločin počinile su ustaše Pavelićevog „tjelesnog zdruga” pod vođstvom Josipa Mišlova, fra Vjekoslava Filipovića i domaćih banjalučkih ustaša. Poslije rata, komunistička vlast nije dozvoljavala da se o ovom zločinu priča, da budu popisane ili sahranjene žrtve, a pogotovo da počinioci budu krivično gonjeni.
Da se nikad ne ponovi
Upravo zbog decenija zaborava i ćutanja o ovom zločinu, mnogi podržavaju inicijativu da na ovoj lokaciji bude izgrađen spomen-park kao podsjećanje i opomena da se nešto takvo više nikada ne ponovi.
– Potrebno je, u svrhu mira i poštovanja, ponavljati i učiti. A svi zajedno treba da damo svoj doprinos i pomognemo današnjoj upravi škole da izgradi planirani spomen-park u školskom dvorištu. To bi bio park koji bi mogli da posjećuju učenici iz cijele Republike Srpske, pa i šire, i gdje bi mogao da se održava istorijski čas. Stavio sam se na raspolaganje školskom rukovodstvu u vezi s ovim pitanjem i namjeravam da im pružim punu podršku – kaže Nenad Talić, odbornik u gradskoj skupštini.
„Priča koja luta svijetom”
O ovom krvavom događaju jedan od rijetkih tragova, koji je preživio i ustaše i komuniste, jesu stranice školskog dnevnika, u koje je po završetku pokolja, učiteljica Dobrila Martinović, morala da upiše da su djeca “umrla prirodnom smrću”. O ovom događaju napisana je knjiga “Priča koja luta svijetom”, profesora Tihomira Levajca, u formi pisma učiteljice Dobrile papi Jovanu Pavlu Drugom, povodom njegovog dolaska u Banjaluku 2003. godine.
– Sveti oče, kad sam doživjela tu čast da poludim, sve je gotovo bilo. Ali nisam ja poludjela što nisam mogla da nosim slike koje su se u mojoj suzi neprestano ogledale, što sam vidjela scene koje sa čovjeka peru sve što je prolazno i sa velikom energijom sugerišu smisao i besmisao života, nego sam skrenula tada kada me je poslije masakra ljudski nakot natjerao da u „Glavni imenik”, koji se preobratio u „Krvavi prozivnik”, pored imena svakog zaklanog djeteta napišem da je ono umrlo prirodnom smrću 7. februara 1942. godine. Ja to sebi nisam smjela dozvoliti, da me tako ponize, da svojom rukom u „Glavni imenik” upišem da su djeca prirodnom smrću umrla! (Odlomak iz knjige.)
(Press)
