Isplivali detalji iz života: Pavle Vuisić preminuo prije 35 godina, evo šta je prezirao

Pavle Vuisić je sigurno bio najbolji filmski glumac u Jugoslaviji. Prvo, jer je u velikoj konkurenciji bilo teško iskočiti na neko posebno i uočljivo mjesto. Drugo, jer je od “biti glumac” teže samo jedno – održati se i opstati.

Poslije ovih, prvih redova monografije o Paji Vuisiću Ranka Munitića objavljene 1985. povodom nagrade Slavica, koja je deceniju kasnije nazvana Vuisićevim imenom i dodjeljuje se na Filmskim susretima u Nišu, čitalac može da sklopi korice s negodovanjem i u duhu slavnog glumca doda “pih, budalaština”, da se obruši obrazloženjem da Paja nikada nije bio glumac akademskog zvanja, ili da kapitulira smijehom i divljenjem pred više od 120 filmskih uloga i samo jednim ali dragocjenim retoričkim ordenom najčuvenijeg Orsona Velsa da je ovaj čovjek “vulkan glume koji se retko sreće”, navodi u svom tekstu za Kinoteku Marijana Terzin Stojčić.

Nagradama nije pridavao pažnju, a riječ je čuvao za sebe, svoje najbliže, ne rasipajući ni na tren neodgonetljivost na javnost i spektakl izvan “rudarenja pred kamerom”. Kao da je bio u pravu i kada je čuvenim testamentom obavezao svoj odlazak u vječno konačište na tajnost, sahranu kojoj niko nije prisustvovao… jer ovaj će čovjek-fenomen progovarati samo s filmskog platna onako ubjedljivo, profesionalno, na svoj način. I nikako drugačije!

Cio život proveo u Beogradu

Na današnji dan navršava se 35 godina od njegove smrti. Uz izuzetak rane mladosti i predratnog očevog službovanja po Makedoniji i Crnoj Gori, cio život proveo je u Beogradu, gradu gdje se rodio kao jedan od dvojice sinova pravnika i majke studenta književnosti.

I kao sin skupštinskog sekretara u ratnim godinama i zbog prijetnji glađu, radio je kao fizikalac, monter, u ratu borac na Sremskom frontu. Studirao je pravo i povremeno se bavio novinarstvom u Radio Beogradu, a prve glumačke korake napravio je u Pančevačkom pozorištu. Radio je nesmireno.

Tu lijepu osobinu cjenio je Vojislav Nanović, “glavni krivac” za otkriće buduće filmske gromade, angažujući ga kao debitanta u filmu Čudotvorni mač (1950). Dodjelio mu je čak dvije epizode koje su kostimom i maskom skrivale kratkoću nastupa.

Od uloge koju je mogao da odigra svako, Nanović je povjerenje opet dodjelio baš njemu, uvodeći ga na jugoslovenski ekran svojim slijedećim filmovima, Cigankom (1953) i Šolajom (1955). Učestvujući u razvoju ali i manjkavostima pionirskih koraka domaće kinematografije, Vuisić do filma Tri koraka u prazno (1958) ostvaruje šest uloga: u Skriginovoj Potrazi (1956), zatim filmovma Zenica, Subotom veče, Rafal u nebo, Četiri kilometra na sat, Te noći. I kruniše ih opet Nanovićevim Pogonom B (1958) i glavnom ulogom. Ta geografija lica, izdvojeni talenat i prije svega filmska ličnost čekali su krupan kadar i kameru čija je blizina izostajala u prvih sedam godina.

U skladu sa životnim paradoksima, za oblikovanje prve glavne uloge nije mu mogao dopasti gori filmski projekat. Istoričari filma vole da istaknu da je jedan od velikih promašaja jugoslovenskog filma, rediteljski ambis Nanovića iznedrio ovdašnjoj sedmoj umjetnosti neprocenjivog glumca u ogromnoj stvaralačkoj snazi.

Trijumfovao je i prvu nagradu osvojio u Puli za glavnu ulogu u Nanovićevom filmu Tri koraka u prazno, koji je producentski i dramaturški bio etalon svih mana jugofilma.

Ali, eto, primat i slavu ostavio je nosiocu glavne uloge. „Pavle Vuisić je od Obrada napravio lik koji se nameće tajnom, osvaja silovitošću pojave i unutrašnjom kontroverzom, likom koji opseda i koji se pamti.” Bio je Obrad prvi u nizu „crnih velikana” koje će Paja ovaplotiti. Nanović se nije dao, a nije se odricao ni Vuisića.

Zahvaljujući njegovim atraktivnim rolama, upamćen je Nanovićev Bolje je umeti (1960), gdje je Paja unutrašnjim humorom kreirao čuvenog Maneta Karakasa, jednako kao što će kasnije stvoriti humornog osobenjaka Kaparu.

Kada je izrastao u junaka, arhetipa psihološke individualnosti kojem niko ne može biti nalik, Vuisić je ponio još jednu osobenost pravog filmskog tumača velike nacionalne vizije, one koja izlazi iz okvira krhkog patosa, one koja je manja od nabusite borbe ili nekompromisne teatralnosti, one koja će donijeti očekivani psihološki realizam i naturalizam. I nevjerovatne dvadeset četiri uloge u narednih sedam godina.

U dramaturški zašećerenoj kinematografiji, Pavle je među plejadom voljenih junaka ostavio osoben pečat igrajući u filmovima Žorža Skrigina Drug predsednik centarfor (1960) i Velika turneja (1961), Marjana Vajde Zajednički stan (1960), Lole Đukića Nema malih bogova (1961) i Sreća u torbi (1961), Save Mrmka Zvižduk u osam (1962), Fadila Hadšića Desant na Drvar (1963), Žike Mitrovića Kapetan Leši (1960), Mila Đukanovića Ne diraj u sreću (1961), Joce Živanovića Čudna devojka (1962). Ipak, među najupečatljivije tog doba srvstale su se epizoda u filmu Sam (1959) Vladimira Pogačića – genijalan glumački kontrapunkt školski preciznom Milanu Puziću i ispitivačkom Nikoli Simiću, gdje nije trebalo ni tražiti ni gledati glumu Paje Vuisića već osetiti njegovu prirodu – ali i glavne uloge u filmovima Kampo Mamula (1959), gdje kao logoraš uz jednako mračnog i divljeg Ljubu Tadića otkupljuje sopstvenu slobodu, a potom kreće i u osvajanje tuđih sloboda, ili još tragičnija u priči Vrtlog (1964) istoimenog omnibusa Hajrudina Krvavca.

Na kraju, Mačak pod šljemom (1962), u kome partizanskog desetara Iliju tako umješno vodi snažnim psihološkim sredstvima kroz ozbiljne i humorne konstelacije da se stiče utisak da je taj tip narodskog zvrndova uvrnut i nedodirljiv baš na taj, naš vekovni način. Upravo je ovdje prilika, dok promiče kroz sjećanje scena gdje Paja pristaje na streljanje s titovkom na glavi, podsjetiti da je možda jedini glumac bivše jugoslovenske kinematografije koji nigde nikada nije ispao smiješan, neopravdan i neostvaren, čak ni u partnerskim scenama.

Iako muški nespretan, vojničkom disciplinom odolijeva ženskom zovu Dare Čalenić u već pomenutom Mačku pod šljemom, povija se dšentlmenski pred osebujnošću Semke Sokolović u filmu Majstori, majstori (1980) i dominira popustljivošću suprotstavljenom tradicionalnom maniru, uz Radu Savićević u Kamiondšijama.

Nit zaokružuje Prometej sa otoka Viševice (1964), gdje je počela jedna od dugih saradnji Vuisića s Vatroslavom Mimicom, nastavljena filmovima Ponedjeljak ili utorak (1966), Događaj (1969) i još tri filma do 1978. U prvom, kroz personifikaciju dostojanstva, Paja igra mrtvog oca, dok se u drugom predstavlja možda najekspresivnijom ulogom, ćutljivog seljaka što s unukom kreće u prodaju konja i po upadu u zamku zlikovaca strada od njihovog noža.

To personifikuje jednu od najtežih životnih situacija – susret čovjeka sa zlom. Zahvaljujući Dvorniku, Šovagoviću i Spasojevićevoj, Događaj se smatra jednim od najbolje odigranih jugoslovenskih filmova.

Iz teških okolnosti spajanja, do nevjerovatnog razumijevanja u razvoju likova Vuisić je došao sa Buzančićem u filmu Antuna Vrdoljaka Kad čuješ zvona (1969), gdje takođe ulogu seljaka, sirovog borca, unutrašnjom dramom razvija do mitskog naboja. Taj spoljni minimalizam, odsustvo spoljne izražajne dramatike, a umiješnost razvijanja istinske filmske radnje, bili su jedna od najdragocenijih osobenosti Paje glumca.

Nekako ta upečatljiva glumačka ikonografija pada u vrijeme „filmskog psihologiziranja”, kada je superiorna dramska komika istopila mnoge veterane, a u novi krug filmskih promišljanja prešli su glumci čiji je nivo svijesti i izražavanja bio višeslojan.

Paja je nesporno bio među prvima od njih. Zato ga u svojim filmovima vide Rakonjac, Mitrović, Bauer, Pavlović (Sovražnik, 1965; Buđenje pacova, 1967; Zaseda, 1969; Hajka, 1977) i Kadijević (Žarki, 1970). Bili su tu još hvale vrijedni filmovi Brat doktora Homera, Uzrok smrti ne pominjati, Konjuh planinom, Sretni umiru dvaput, Nemirni, Dim, Horoskop, Kad čuješ zvona.

U većini je Vuisić odigrao epizodne, trajanjem nevelike ali dramaturški veoma bitne likove koji su, u suštini, potpora glavnom junaku kao u slučaju Buđenja pacova, gdje sa odlaskom jedinog čovjeka koji drži riječ, spasonosni izlaz junaka pada u vodu. Takav je i Pajin krčmar u Petrijinom vencu, jednostavno stamen.

Vuisić je bio jedan od rijetkih koje su producenti i reditelji drugih republika angažovali i sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme kada su se regionalni centri već opasali bedemima lokalnih filmskih kadrova.

I te uloge čine značajnu stranu njegove biografije. To su Golikova Razmeđa (1973), koja zaokružuju triptih Vuisićeve pojave autentičnog balkanskog tvrdog čovjeka, Randićeva Opklada (1971), Tragovi crne devojke (1972), Leptirov oblak (1977), Mimičini Makedonski deo pakla (1971), Seljačka buna 1573 (1975), Poslednji podvig diverzanta Oblaka (1978), kao i jedini izlet Vuisića u fantastiku u jedinom filmu Aleksandra Petrovića Majstor i Margarita (1972).

Sve su to filmovi koji su istakli Pajinu sposobnost da jednakom snagom oživi pozitivce i negativce. Demonstvo nasuprot Mladenovoj humanosti, tvrdokornost Tahija koji kukavički bježi u buni naspram mračnog Gupca, odmjeravanje žrtve i izdaje u trenu.

I ono što se utisku ne može oteti jeste da je gledalac u nekoj relaciji saosjećanja s tim (anti)junakom Vuisićem jer je on uvijek zaodjenut nekom personalnom tajnom koja mu skriva biće, određuje ga, čak i amnestira unapred. Ta tajna u životu i jeste, nažalost, postojala.

Nosio ju je kao najveće breme, zamišljenošću i otporom. Bila je teška za okrivljenog, sudbonosna za biciklistu usmrćenog na jednom drumu u danima poslije rata. Čovjek na duši čovjeka.

Možda je ta težina, ogorčenost i životna ironija razlog za vrhunsku karakternu komiku kojom je Paja zauvijek za sebe vezao najširu publiku.

Ona se stvarala isred malih ekrana serijama, a kasnije i filmovima Paja i Jare – kamiondšije (1973), Povratak otpisanih (1978) i Kamiondšije opet voze (1984). Nema generacije koja nije provezla jedan krug druženja s Pajom i Čkaljom, a njihovo druženje pred kamerama i iza njih odavno je posebnost filmske istorije, lične netrpeljivosti, ali izvanrednog profesionalizma.

Pajine jednako upečatljive role jesu one u filmovima Doručak sa đavolom (1971), Crno seme (1971), Žeđ (1971), Derviš i smrt (1974), Doktor Mladen (1975), Hajka (1976), Tren (1978), Miris dunja (1982), koji su bili uvod u ostvarenja generacije mladih reditelja čije su kamere prigrlile zadivljujuću Pajinu glumačku tišinu.

U takvoj tišini, pomalo i skromnosti, prošlo je prvo njegovo snimanje s Paskaljevićem, Čuvar plaže u zimskom periodu (1976), ili Poseban tretman (1980) i snimanja s Jelićem, Jojićevom, Šotrom. U međuvrijemenu, Vladimir Andrić dodijelio mu je naslovnu ulogu u televizijskoj drami Šešir profesora Koste Vujića. Sa Slobodanom Cicom Perovićem, Zoranom Radmilovićem i drugima 1973. godine snimio je TV dramu Paviljon broj šest.

Najznačajnije svoje uloge osamdesetih Vuisić će ostvariti sa Slobodanom Šijanom, Goranom Markovićem i Emirom Kusturicom. Krstić senior, vlasnik seoskog autobusa koji ide u susret smrti, izašao je iz okvira tumačenja i ušao u legendu.

Film je osvojio Zlatnu arenu, Zlatni vijenac, Zlatnu značku, Zlatnu klapu, nagradu publike u Kanu, Gran pri u Montrealu, Panami, Salamanki i Roterdamu, te još nekoliko nagrada na međunarodnim festivalima. Već spomenuti čestiti domar koji strijepi pred partijskom trudbenicom u filmu Majstori, Majstori, kao da je nastavio da igra Zaneta iz Prometeja, maestralno tumači zločestog bogatog brata suprotstavljenog marksisti Aligrudiću u filmu Sjećaš li se Doli Bel? (1981), da bi njegov impresivan dar za sve žanrove bio potvrđen groteskom Maratoncima (1982) i članom Topalović trusta, pogrebnikom Milutinom.

Film Slobodana Šijana po tekstu Dušana Kovačevića osvojio je Zlatnu arenu u Puli, nagradu za dijalog u Vrnjačkoj banji, specijalnu nagradu žirija u Montrealu, prvu nagradu za scenario u Marselju i nagradu za film u Briselu. Smatra se jednim od najboljih filmova u istoriji jugoslovenske kinematografije.

Tumačio je Vuka Lukića u komediji Predraga Antonijevića O pokojniku sve najlepše (1984), a ista uloga pripala mu je i u TV filmu Kako se kalio narod Gornjeg Jaukovca.

U drami Bogdana Žižića Rani snijeg u Minhenu (1984) tumačio je lik oca, a otjelovio je i pukovnika Jokaša u filmu Vojnici (1984), koji predstavlja nastavak istoimene serije. Igrao je Muzafera u Kusturičinoj drami Otac na službenom putu (1985), koja je osvojila brojne nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima. Reditelj Boro Drašković povjerio mu je ulogu gazde kafane Kruščića u drami Život je lep (1985). I taj film uvršten je među stotinu filmova od velikog značaja.

Posljednji film

Poslednji film koji je snimio bio je Od zlata jabuka (1986) Nikole Stojanovića. Tumačio je lik Strahinje, i poklonivši se u kadru sa još jednim bardom Ljubom Tadićem, završio posljednje filmsko djelo. Kakav finiš karijere!

Uz fotogeničnost njegovog habitusa ravnopravno stoji i njegova izvanredna moć da jednim gestom i pogledom pređe granice platna i osvoji gledalište.

Utisak da ne glumi – nikad ne preigravajući, već svojim karakterom savladavajući junaka kojeg tumači – prati cio opus Pavla Vuisića, glumca i čovjeka koji je bez svjesne namjere uspio da stigne do vrha glumišta, ne ostavivši nikakav dug kinematografiji koju je proslavio, vjeran sebi, krmarima na Savi, brodovima i pjesmama ispisanim na salvetama koje su zahvaljujući supruzi Mirjani i Dušanu Janićijeviću sabrane 1993. u zbirku „Pesme sa izvora”.

Znao je da živi i kao pravi čovjek i kao pravi glumac. Jedino je tako bilo moguće s Pajom Vuisićem, koji je, bez dostojnog naslijednika, ostavio veliki ekran 1988, prenosi Kurir.rs