Italijanska porodica odomaćila se u Srpskoj: Ljepše im u selu kod Čelinca nego u Bergamu
Nije vijest kad pas ujede čovjeka, kaže ona stara izreka, vijest je kad čovjek ujede psa. Kad bismo preveli ovu izreku na jezik stvarnosti u BiH mogli bismo reći da nije vijest kada neko trbuhom za kruhom ode u inostranstvo, već je vijest kad neko iz inostranstva dođe kod nas. A to je uradila porodica Tonji (Togni) poreklom iz Bergama u Italiji, te već nekoliko godina živi u Crnom Vrhu kod Čelinca.
Oni se bave proizvodnjom mesa na tradicionalni način karakterističan za okolinu Bergama, a to znači bez pomoći konzervansa, aditiva, bez upliva ičega industrijskog, a posebno bez dima.
Osjećaju se, kako kažu, dobro tamo gdje jesu i odavno su tu kuću u Crnom Vrhu počeli zvati domom. Njihovi specijaliteti su ono što mi zovemo suvim mesom.
Meso suše u svom podrumu, ali samo uz pomoć vjetra. Nikakvog dima ne smije da bude.
Za podrum kažu da im je trebalo godinu i po dana da dostignu ujednačenu temperaturu i vlažnost. Kako kaže Renato Tonji, glava porodice, ako vlažnost varira meso ne valja. Mora svaka kap vode da izađe iz njega, jedino tako će da bude dobro, pišu Čelinačke novine.
– Mi smo ovaj posao počeli prije 40 godina u jednoj kući u planini u okolini Bergama. Htio sam da postanem poljoprivredni preduzetnik. Imao sam jednu staru kuću s podrumom i pravio sam suhomesnate proizvode sa istim ovim mašinama koje sam donio u Crni Vrh. Sve što bih tada napravio prodavao sam restoranima u Milanu. Ali nakon toga su moja braća, koji su bili ortaci u tome poslu, glasala da prestanemo s tim poslom i da se preorjentišemo na poslove s drvetom. To smo i radili čitav život i s tom namjerom smo došli i u BiH. Mi smo došli ovde jer smo imali jedan patent za impregniranje bukovog drveta. Stavljali bismo u njega razne aditive koji su imali za cilj da zaštite to drvo protiv spoljašnjih uticaja kako bi bilo još otpornije. Ali, nažalost, došli smo ovdje 2008. godine, počela je svjetska ekonomska kriza, imali smo probleme sa dobavljačima u Italiji, jedna firma se zatvorila, jedna skoro propala, pa su nam mnogi ostali dužni, tako da smo morali da prekinemo taj posao sa drvetom – kaže on.
Njegov brat i dalje radi taj posao u Italiji. Kad je došlo na red pitanje da li će se i oni vratiti u Italiju ili ostati ovdje odlučili su da glasaju.
– Moja supruga, sin i ja smo odlučili da ostanemo ovdje i kroz razgovor sa prijateljem Radanom Savičićem odlučili smo da napravimo kuću ovdje. Veoma brzo smo prešli na konkretne radove oko izgradnje. Napravili smo kuću s podrumom u roku od tri mjeseca i već smo tada počeli razmišljati kako da izgradimo našu firmu koja će se nazvati „Agristella“. To je bilo 2015 – kaže on, a Pjetro i Adrijana klimaju glavom i pokazuju da ne žale zbog te odluke.
– Onda smo Adrijana, Pjetro i ja registrovali firmu i počeli da pravimo prve varijante suhomesnatih proizvoda. Kad smo vidjeli da sve što pustimo da odleži u podrumu ispadne baš onakvo kakvo mi želimo tražili smo dozvolu od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS da možemo legalno obavljati ovu djelatnost, oni su poslali svoju inspekciju i zvanično nam izdali dozvolu. U ovom trenutku jednom sedmično spremamo meso. Već naredne sedmice počinjemo sa prodajom i kućnom dostavnom, a onda kad se posao malo proširi vjerujem da ćemo dvaput sedmično proizvoditi ove suhomesnate proizvode na prirodan i tradicionalni način. Ukratko, ako sada odem u Italiju i potražim neke proizvode koji se ovako prave, dakle, na zdrav i prirodan način, čak i ja ću imati problem u toj potrazi, a zaista znam mnogo ljudi. Zato što svi sada proizvode samo na industrijski način. Nikog više ne interesuje kvalitet, samo kvantitet. E, vidiš, mi smo se orijentisali na kvalitet proizvoda. Sve što radimo radimo na prirodan način. I nije da pravimo ogromne količine. Pravimo onoliko koliko možemo da proizvedemo ja, Pjetro i Andrijana – zaključuje Renato.
O povratku u Italiju više uopšte ne razmišljaju. Povremeno odu tamo, ostanu dva dana i vrate se.
Ovdje im se sviđa, uglas tvrde, poznaju sve komšije i sa svima se slažu. Od jednih uzimaju gljive, od drugih jaja, od trećih koke. Samo ove godine kupili su 130 kila vrganja od susjeda.
– Imamo ovdje naš vrt, imamo u njemu krompir, paradajz, razno aromatično bilje, pravimo marmeladu od jabuka, kupina, šljiva i naravno – pravimo suhomesnate proizvode – kaže Adrijana.
Na pitanje šta rodbina u Italiji misli o ovoj njihovoj avanturi Renato kaže i ne znaju gdje tačno BiH.
– Oni misle da je Bosna negdje iza Rusije i da ovdje još uvijek traje rat. Kada odem u Italiju i kažem odakle dolazim oni misle da je ovdje maksimalno opasno i svi me pitaju kako preživljavamo. Kad neko dođe ovdje i vide kako živimo odmah im se svidi. Ali nam ništa ne vjeruju dok i sami ne dođu – priča on.
Na festivalu u Kanu biće prikazan film hrvatskog režisera o zločinu Srba nad Bošnjacima
