Iz “Atlasa zločina”: Uhvati ga, Žiro, eno ga u Dubovima pod Međom
U maju i junu 1992. godine muslimani su svakodnevno izvodili napade na srpska sela oko Srebrenice i Bratunca. Bratunačko selo Zagoni odolijevalo je muslimanskim provokacijama sve do početka jula iste godine. Treba istaći da su Zagoni većim dijelom bili okruženi muslimanskim naseljima. Prema gore navedenim statistikama u selu je živjelo većinom srpsko stanovništvo što je potvrdio i svjedok Radoje Gvozdenović te u svjedočenju naveo da su Zagoni bili većinski srpsko selo sa 29 domaćinstava.
Miladin Gvozdenović iznosi zanimljivo svjedočanstvo o međusobnim odnosima Srba iz Zagona i muslimana iz okolnih sela: „Ja sam od rođenja živio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je čisto srpsko selo. Dobro pamtim i prošli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni, ali su to uradile ustaše koje su došle iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Blječeva i Čizmići mi nismo imali nikakvih problema, jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustaše, a oni kod nas kad su nailazili četnici. Poslije tog rata mi smo živjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni počeli da provociraju nas Srbe na razne načine.“
Miladin dalje navodi primjer provokacija koje je on lično pretrpio od strane komšija muslimana: „Kao primjer samo da navedem Šaćira Memiševića, sina Nurije iz Blječeve, koji je 18. maja 1990. godine u autobusu htio da pocijepa moju šajkaču koju sam ja oduvijek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako, htio je da pocijepa šajkaču Mlađi iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on zbog toga počeo da nosi kačket. Prije početka rata, noću je bilo pripucavanja na naše selo, te smo mi oko sela morali organizovati straže. Poslije toga smo se samoinicijativno počeli i mi naoružavati, kako je ko mogao i znao. Sve dok nije počeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Blječeve pucali prema našem selu dok smo mi obrađivali imanja, a naše straže su na te provokacije odgovarale.“
Da su mještani Zagona živjeli sa svojim komšijama u prijateljskim odnosima sve do izbijanja ratnih sukoba potvrđuje u svojoj izjavi i Nurif Memišević koji govori da je cijeli život živio u Blječevi te da je je bio u dobrim komšijskim odnosima sa Srbima iz sela Zagoni, Magašići, Ježestice, Hranče i šire. Svjedok govori da su dobri komšijski odnosi trajali sve do izbijanja ratnih sukoba.
U proljeće 1992. godine, kao i u ostalim srpskim selima u Podrinju, tako se i u Zagonima stanovništvo organizovalo u seoske straže zbog zaštite sela od mogućih upada muslimana. Da su se straže čuvale potvrdio je i svjedok Božana Gvozdenović koja je živjela u Zagonima, te o je početku ratnih sukoba izjavila: „Mi smo dobro živjeli sa našim komšijama muslimanima iz Blječeva i Čizmića. Išli smo jedni drugima na veselje i na žalost. Kada je počeo rat mi nismo više kontaktirali, jer smo počeli svako oko svog sela čuvati straže, ali nije bilo napada na selo.“
Prvi napad na Zagone dogodio se 5. jula 1992. godine. U Krivičnoj prijavi SJB Bratunac i Rješenju o sprovođenju istrage Osnovnog suda Zvornik se navodi da su muslimanske formacije iz Srebrenice izvršile napad na selo Zagoni 5. jula 1992. godine oko 15 časova. Ovaj napad je izvršen iznenada dok su mještani sela Zagoni obavljali poljoprivredne poslove. Muslimanske formacije su opljačkale selo i pucali u svakog civila koga su sreli na putu. Ubili su pet pripadnika TO Bratunac i šest civila, zatim su sa grupom nenaoružanih muslimana pljačkali kuće, te su ih palili.
Napad na selo Zagone preživio je i Tatomir Gvozdenović, a o tom događaju je izjavio: „U kući smo bili ja, moja sestra Rada i kum Spajić Goran. Oko petnaest časova po selu su počele da padaju topovske i minobacačke granate sa Pala i za deset minuta palo ih je 37. Ja sam odmah uzeo pušku i pošao na položaj da branim selo, jer sam znao da će oni poslije granata napasti pješadijom. Dok sam stigao do položaja iznad moje kuće sa svih strana je otvorena puščana vatra. Čuo sam kako sa kose zvane ‘Lađa’ viču ‘Alahu egber’ i pucaju i isto tako čuo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelovca. Shvatio sam da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Blječeve krenula grupa muslimana lupajući u šerpe i vičući ‘uhvati ga, Žiro, eno ga u Dubovima pod Međom’, ‘eno dvojice u Ićinim stranama na putu’ itd.
Među napadačima sam prepoznao svog školskog druga koji je imao nadimak Štica, a išao je sa mnom u školu u Blječevu. Tako u grupama upadali su u kuće, iznosili iz njih vrijedne stvari, a onda kuće palili. Prvo su zapalili kuću mog čiče LJube, onda čiče Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloša, Neđe, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog ‘Kruške’, jer sam se uspio izvući iz obruča i bio sam od njih udaljen oko 300 metara, ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naša vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom u selo sam ušao i ja. Prvo sam naišao na mrtvog čiču Dragu, a malo dalje ležala je i moja sestra Rada.“
Tatomirov brat Radomir Gvozdenović rekao je da nakon jednog časa nije mogao da prepozna rođenu sestru Radu koju je zatekao isječenu i masakriranu iznad rodne kuće. „Bila je iskasapljena“, dodao je Radomir Gvozdenović. On je naglasio da su se zločinci iživljavali nad ženama kojima su odsijecali dojke i ubijali ih desetinama uboda oštrim predmetima. Među ubijenim bilo je pet žena, a starac Mihajlo Mihajlović još se vodi kao nestala osoba. Radomir Gvozdenović istakao je da mu je kod spaljene kuće u Zagonima iz srebreničke zaštićene zone UN 21. februara 1995. godine ubijen otac Radoje.
Najmlađa žrtva zločina u Zagonima bio je Mirko Dimitrić sa svega 18 godina, dok je najstarija žrtva bila Mileva Dimitrić sa 90 godina.
Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica tokom napada na srpsko selo Zagoni ukupno je ubijeno 21 lice. U prvom napadu, 5. jula 1992. godine, ubijeno je 14 lica srpske nacionalnosti. Tokom drugog napada na Petrovdan, 12. jula 1992. godine, ubijeno je sedam lica.
U napadu na srpsko selo Zagoni učestvovali su pripadnici tzv. Armije BiH, tačnije pripadnici TO Blječeva. Napad je izveden u dva navrata u kratkom vremenskom intervalu, a drugi napad od 12. jula 1992. godine je bio izveden u okviru šire akcije muslimanskih vojnih formacije iz Srebrenice. Teško je procijeniti koliko je pripadnika tzv. Armije BiH učestvovalo u tim napadima na Zagone, ali svakako da su bili brojčano nadmoćniji u odnosu na branioce sela.
Iako je MUP Republike Srpske podnio veći broj krivičnih prijava i izvještaja o počinjenim zločinima nad srpskim civilima i pripadnicima Vojske Srpske Republike BiH 5. i 12. jula 1992. godine u Zagonima, do danas nije podignuta nijedna optužnica kako pred Sudom BiH, tako ni pred entitetskim sudovima.
(Iz „Atlasa zločina nad Srbima u BiH 1992. godine“ u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.)
Oznake: ratni zločini
