Izabran počasni građanin: Usvojen Umićevićev prijedlog

U seriji “Senke nad Balkanom” maestralno ga je igrao Nebojša Dugalić. Bio simbol kraljeve diktature i nestranačkog života, predsjednik šestojanuarske vlade i ministar unutrašnjih poslova, “neprikosnoveni komandant Garde u Topčideru” i vođa svemoćne “Bele ruke”. Poslije Marseljskog atentata postavljen je za ministra vojske i mornarice. Moć će izgubiti nakon jednog pokušaja atentata na Milana Stojadinovića 1936. godine.

Zoran PEJAŠINOVIĆ

Ovaj kontroverzni oficir i političar poznat je još od Majskog prevrata 1903. godine, kada je kao gardijski poručnik zavjerenicima iznutra otvorio kapije Dvora i olakšao im ulazak u odaje posljednjeg Obrenovića. Apis mu je bio zahvalan, ne sluteći da će mu upravo on 13-14 godina kasnije na Solunskom frontu namještati i pritezati omču oko vrata. Sa druge strane, njega, Petra Živkovića, su zbog seksualnih sklonosti podrugljivo nazivali “Pera furundžija”, a upravo na Solunskom frontu je i sam umalo odgovarao, jer je od jednog oficira javno optužen za pederastiju, što je po tadašnjim srpskim zakonima bilo strogo kažnjivo. Spasao ga je regent Aleksandar, a nagrabusio je oficir koji ga je tužio.

Sa Svetislavom Milosavljevićem se poznavao još iz mladosti u vojnim školama i potonjim ratovima. Sudeći po Milosavljevićevim bilješkama, predsjednik šestojanuarske vlade Petar Živković ga je poslije zavođenja diktature i reorganizacije države vidio na mjestu starješine Dunavske banovine u Novom Sadu, ali je monarh podlegao uticaju kamarile te je prevagnula odluka da ga šalju u Banju Luku.

Valja biti korektan i kazati da Živkovićeva podrška Milosavljeviću time nije prestala. Naprotiv, starješina Vrbaske banovine je prvih godina banovanja dobijao znatne državne podsticaje za svoje neimarske i prosvjetiteljske projekte u gradu na Vrbasu i širom siromašne Banovine. U svemu tome teško je izvagati bilo čije lične zasluge, ali je razumijevanje tadašnjeg predsjednika Vlade, nesporno, moralo imati, ako ne presudnu, ono veoma veliku težinu.

Živković je Banju Luku posjetio samo jednom, a i to nezvanično, usput. Naime, on je godinama dolazio na liječenje (valjda je bilo liječenje) u Banju Vrućicu. Tako je bilo i 1931. godine, kada je iskoristio svoj boravak u Tesliću, pa je krajem juna napravio jednodnevnu turneju po Vrbaskoj banovini, obilazeći automobilom Banju Luku, Mrkonjić Grad, Jajce, Doboj i Modriču. Boravio je, dakle, i u našem gradu, kod starog znanca, bana Milosavljevića.

Sa domaćinom je obišao je gradilišta banskih palata i prošetao gradom, te se nakon svega sat-dva uputio ka Jajcu.
Milosavljević je 1934. godine napustio Banju Luku, a potom i politički život, ali su rezultati njegovog rada bili očigledni.

Da li su se gradske vlasti rukovodile tim uspjesima ili su cijenile da će se Živković ponovo naći u sedlu, ili oboje, teško je razlučiti, ali je nesporno da se naredne godine sjetile Živkovića. Tačnije, njega se sjetio vijećnik Dušan Umićević, inače sudija, koji je Gradskom vijeću podnio zvaničan prijedlog da se Živković nagradi izborom za počasnog građanina.

Prijedlog je usvojen na redovnoj sjednici marta 1935. godine, te je tako za počasnog građanina Banje Luke izabran tadašnji ministar vojske i mornarice, 57-godišnji Petar Živković, koga je o izboru obavijestio predsjednik Opštine Hasanbeg Džinić. Učinio je to službenom depešom u kojoj stoji da je Živković izabran za “počasnog člana grada Banje Luke”. Uskoro je iz Beograda stigla zahvalnica u kojoj Živković navodi da je “neobično dirnut” tom pažnjom i moli Husedžinovića da “skupa sa svim vijećnicima” primi njegovu zahvalnost.

Sa uručenjem Povelje nije se žurilo. Njena izrada je nakon odluke o izboru povjerena slikaru i upravniku Muzeja, Špiri Bocariću, koji tek početkom maja završio posao. Honorar je bio 5.000 dinara (što je bilo približno njegovoj mjesečnoj plati). Povelja je bila u drvetu, ukrašenom narodnom ornamentikom, a na njena četiri ugla bila su prikazane “stare tekovine iz naše Banovine i Banje Luke”; sa strane Povelju su krasili “handžar i puška, staro oružje bosansko”. Povrh svega, velikim ćiriličnim slovima bilo je ispisno: “Počasnom ađutantu Njeg. vel. kralja, armijskom đeneralu, gospodinu Petru Živkoviću kao svome počasnom građaninu u znak pažnje i zahvalnosti za podizanje Vrbaske banovine i Banje Luke kao njenoga sedišta.”

Uskoro je odlučeno da se formira “specijalna delegacija” u koju su ušli predsjednik Opštine Hasanbeg Džinić, vijećnici Dušan Umićević i Niko Mihaljević (gostioničar), koja će autobusom preko Okučana otputovati u Beograd i Povelju predati Živkoviću. Tako je i bilo, pa je 17. maja te 1935. godine Živković primio banjalučku delegaciju i zvanično preuzeo “diplomu počasnog građanina”.
Umićević je imao razloga da bude zadovoljan.

P. S.
Živković se početkom Drugog svjetskog rata sklonio u Englesku, gdje je bio član izbjegličke vlade. Jugoslovenske komunističke vlasti su ga odmah po ratu u odsustvu osudile na smrt. Umro je u Londonu (često se navodi Pariz) 1947. godine u 69. godini.