Izbori u Podgorici – ko je oživio mrtvi DPS?

PIŠE: Mihailo Bratić

Lokalni izbori u Podgorici održani u nedelju, između ostalog, biće zapamćeni po tome što su sve liste koje su učestvovale proglasile pobjedu. Prihvatajući različite argumente, naravno, selektivno ih primjenjujući, svi su slavodobitno izašli pred novinare i saopštili da je narodna podrška ovaj put bila baš na njihovoj strani.

Ipak, pošteno je kazati da su razlozi za slavlje ponajviše bili uz Demokratsku partiju socijalista, koja proživljava pokušaj rebrendiranja nakon dugogodišnje dominacije njenog bivšeg lidera Mila Đukanovića. Naime, DPS je samostalno osvojio oko 30 odsto glasova, što je značajno više u odnosu na drugoplasiranu listu premijera Spajića i Alekse Bečića koja se može pohvaliti sa 21,8 odsto podrške.

Ako se pogleda rezultat ove partije ostvaren na prošlim izborima iz 2022. godine, vidjećemo da se, u smislu procenata, on ne razlikuje dramatično. Tada je DPS izašao u širokoj koaliciji u kojoj su bili i Socijaldemokrate i SDP. Osim toga, Duško Marković je i dalje bio član partije, dok je na ovim izborima imao svoju zasebnu listu.

Ta široka koalicija prije dvije godine je osvojila oko 38 odsto glasova, što je otprilike jednako cifri koja se dobije nakon sabiranja rezultata pojedinačnih lista koje čine, uslovno rečeno, blok izrazito crnogorski orjentisanih partija na ovim izborima. Njihov razlog za slavlje, dakle, nije u nekom velikom izbornom rastu, jer ga i nema. Nešto drugo je posrijedi.

Tranzicija moći

Naime, nakon gubitka vlasti na državnom nivou, gubitka mjesta predsjednika, gubitka gotovo svih lokalnih izbora, očekivalo se da će, lišen moći, novca i uticaja, DPS krenuti u relativno brz politički pad, eventualne unutrašnje podjele i nekakvu sudbinu nalik DS-u u Srbiji. Ipak, ništa od toga nije bio slučaj i događaji su nas demantovali.

Ako razloge za to tražimo u čisto unutrašnjim stvarima Demokratske partije socijalista, treba konstatovati da se ta stranka konsolidovala i, reklo bi se, obrnula opadajući trend podrške u narodu. Odlazak Mila Đukanovića sa čela partije i odlazak Duška Markovića, uz izvjestan podmladak u vrhu stranke, očigledno je pozitivno percepiran kod dijela crnogorskih građana. Novi stranački lider Danijel Živković solidno se snašao u ulozi Đukanovićevog nasljednika i uspio je da očuva stranačku strukturu i stabilnost biračkog tijela.

Naravno, u tome mu je pomogla i etnička determinisanost podrške toj partiji, gdje nacionalni Crnogorci, anti-srpski nastrojeni, sa dijelom onih „umjerenih“, po automatizmu glasaju za DPS. Na toj vrsti podrške istrajno je radila partijska mašinerija podgrijavajući stare teze o ugroženosti države od strane Beograda i o tome da je Vučić, tobože, spremio autobuse koji hrle ka Podgorici da obale nasljeđe Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.

Takva vrsta širenja apriornog nepovjerenja u izborni proces i dizanja lažne uzbune, osim što je imala pomenutu mobilizacijsku ulogu, bila je i uvod u neko buduće nepriznavanje izbornog rezultata, ako bude nepovoljan, i deligitimizaciju vlasti u očima Zapada.

Taj manevar je na sličan način oproban i u Republici Srpskoj i u Srbiji, ipak, bez velikih rezultata za pokretače. Ideja, je, dakle, bila da se sadašnja vlast proglasi nedemokratskom, nelegitimnom i da se pitanje njenog sastava što više internacionalizuje i postavi na agendu Briselske administracije. Kako je DPS napravio, donekle neočekivano, dobar rezultat, bilo bi besmisleno da dalje eksploatiše te beskrupulozne neistine.

Ako se pozabavimo „spoljnim“ faktorima DPS-ovog relativnog uspjeha, treba istaći onaj najvažniji, a to je sukob na relaciji predsjednik Milatović – premijer Spajić. Ova dva mlada političara, predstavljeni kao ekonomski stručnjaci iz inostranstva, na crnogorskoj sceni su se pojavili u „apostolskoj“ vladi Zdravka Krivokapića. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da su njihovi maniri ponajmanje apostolski i da ih godine školovanja po svijetu nisu lišile osjećaja za pučističku političku kulturu.

Njihov sukob je prvenstveno sukob oko moći i kontrole partije koju su zajednički osnovali i koja nosi ime „Pokret Evropa sad!“. Sve što je u njega kasnije učitano je plod vođenja „politike razlike“ jednog u odnosu na drugog, s tim da je Spajić bio čovjek akcije, a Milatović čovjek reakcije. Tako se u klinču ovih „Zdravkovih čeda“ ispriječila i Rezolucija o Jasenovcu, dopunjena sadržajima o Dahauu i Mathauzenu. Spajić je, kao što se zna, podržao istu, dok je Milatović, u reaktivnoj matrici sukoba, poveo čitavu hajku protiv skupštinske većine zbog tog akta i prilično sramno se svrstao uz velikohrvatske interese, kao produžetak politike Gordana Grlića Radmana i Andreja Plenkovića.

Kulminacija njihovog sukoba je Milatovićevo rušenje vlasti u Podgorici, uz pomoć Pokreta URA i izazivanje prijevremenih izbora koji i jesu predmet ovog teksta i na kojima su, kao što je navedeno, profitirale stranke bivšeg režima. Drugim riječima: dok su se oni držali za vratove, DPS je zadovoljno trljao ruke.

Promašena strategija

I umjesto da se glasovi poraženog Đukanovićevog kolosa odlivaju ka „centrističkim“ i „građanskim“ opcijama, kao što je obećavano, ništa slično se, očigledno, ne dešava. Što nas navodi na to da potpuno preispitamo tezu da su partije, koje su nastale kao paraziti na srpskim glasovima, a u međuvremenu prihvatile NATO ideologiju, uopšte sposobne da prodru u biračko tijelo DPS-a.

Jer, sve te partije, nalik Bečićevim Demokratama i PES-u, su razbijale jedinstvo srpskog biračkog tijela, a zauzvrat obećavale da su one te koje će, nakon Đukanovićevog pada, prihvatiti mase građana koje je DPS nekako uspjevao da drži pod kontrolom. S tim da je u tom poslu neophodno uraditi izvjesna „umjeravanja“ i „PoNATOvljenja“ svoje politike. Četiri godine kasnije, reklo bi se da je eksperiment mrtav, samo to njegovim protagonistima niko nije javio, ili pak jesu građani Podgorice u nedelju.

Izgleda da su uludo bili sastanci sa Kurtijem, čestitke Osmanijevoj, dosljedni anti-ruski stav i povremene varnice sa Srbijom… Opet im se mili Crnogorci i toliko voljeno Cetinje, na kojem se, bezmalo, ne smiju ni pojaviti, nisu privoljeli i povjerovali im da neće odnijeti Podgoricu i Nikšić u Beograd.

To neodoljivo podsjeća na situaciju u Izraelu, koju je nedavno podrobno objasnio Eliezer Papo, navodeći da onaj konzervativni dio zemlje zapravo drži na vlasti Benjamina Netanjahua, ali da bi Netanjahu sve dao da se nekako dopadne liberalnom dijelu javnosti, u odnosu na koji gaji svojevrstan kompleks.

Tako bi i crnogorski građanisti mijenjali sto Pljevalja i Kotora i Budvi (koje ih drže politički živima), za bar jednog Cetinjanina, dičnog Starocrnogorca, one „nadrase“ o kojoj su nadahnuto pisali srpski romantičari, pogotovo oni iz Srpske Vojvodine.

Pravi rezultat tog njihovog „poNATOvljenja“ je, nažalost, jedino vidljiv na onom umjerenijem dijelu srpskog naroda, koji umjesto da insistira na arhinepravdi ugrađenoj u temelje Crne Gore nakon 2006. godine i ispravljanju iste, zapravo biva zaveden mantrom o perspektivnom evropskom i NATO putu, zajedno sa „braćom“ bez koje „nema Crne Gore“. Pritom, radi se o istoj „braći“ koja, u slobodno vrijeme, izazivaju skoro pa građanski rat zbog mitropolitovog ustoličenja na Cetinju.

Dakle, kompletna ideja da se takvom politikom ima prodrijeti u procrnogorsko biračko tijelo, mora biti preispitana. Izgleda da je taj dio Crne Gore uvijek spreman da se odazove DPS-u na „odbranu od mrskog Beograda“.

Svi navedeni faktori, osim što su dali krila snagama bivšeg režima, uticali su uveliko na to da obje liste, i Spajićeva i Milatovićeva ne prođu slavno i da njihov uticaj pokaže tendenciju (ne)zadrživog pada. Iako su iz Milatovićeve liste proglasili „krah vlade“, puno pravo imaju i oni koji kažu da je ovo krah predsjednika, koji je osvojio svega oko deset odsto glasova, a uložio je kompletan svoj politički kapital u kampanju.

Srpski blok

Ako, dalje, pod lupu stavimo srpsku koaliciju „Za budućnost Podgorice“, predvođenu Jelenom Borovinić-Bojović, moramo konstatovati da i ona može biti relativno zadovoljna rezultatom, jer ga je poboljšala u odnosu na prošle izbore i osvojila oko 20 odsto.

Važno je reći da sve veći broj građana razumije potrebu očuvanja autentične srpske politike koja neće biti podložna nikakvim ideološkim sakaćenjima, a koja će istovremeno, u jednom realnom razumijevanju odnosa moći, graditi svoju političku kooperativnost sa ostalim dijelovima političkog sprektra.

U tom smislu posebno treba pohvaliti Milana Kneževića i Andriju Mandića, koji čine jedan od rijetkih „dvojaca“ u politici koji se nije raspao pri dodiru sa vlašću. Što pokazuje da njihov politički angažman nije puka borba moći, nego i ideološka borba da se „preumljena“ Crna Gora nekako vrati sebi.

Treba istaći i da su ti ljudi u svom angažmanu neprestano torpedovani od najvećih crnogorskih medija, naročito od lista i portala Vijesti, koji je inače u vlasništvu famozne „Junajted grupe“. Gotovo da nema dana da na udarnim mjestima u ovom mediju nisu istaknuti tekstovi koji na negativan način predstavljaju, prije svega Mandića, nešto manje Kneževića, a onda i crkvu i sve koji nose srpsku ideju.

Nije lako preživjeti te medijske napade, a još je teže kad na medijskom nebu Crne Gore ne postoji srpska protivteža moćnoj „Junajted grupi“. Možda je to propust vlasti u Beogradu, koja je jedno vrijeme snažno podržavala takve projekte u Crnoj Gori, a onda, kada je tema crnogorske politike postala manje aktuelna u javnom mnjenju Srbije, kao da je digla ruke. Što je pogrešno, jer 30. avgusta 2020. srpskom narodu nije „poteklo med i mlijeko“ sa Lovćena, naprotiv, mnogi procesi su postali perfidniji i složeniji, pa je posebno potreban svakodnevni, „sitni rad“ da se stvari popravljaju i idu ka, za Srbe, povoljnijim ishodima.

No, vratimo se na izbore. Moglo bi se reći da će ključni zadatak Mandića i Kneževića biti da izmire Milatovića i Spajića i da osiguraju politiku „sanitarnog kordona“ prema DPS-u. Da li će neki raniji primjeri dobre medijacije pomoći u tom poslu, ostaje da se vidi, ali je jasno da to neće biti nimalo lako. Suprotan rezultat i razbijanje „tridesetoavgustovskog“ bloka i podjele na stranke starog i novog režima, bio bi prilično loš ishod za srpske partije koje su konačno probile barijeru ulaska u Vladu.

Ipak, ni taj ishod (koji bi se konkretizovao u nekakvom aranžmanu Milatovića, Abazovića i DPS-a) i evenutalno buduće opozicionarstvo u Podgorici, ne treba čitati u tragičnim kodovima, jer se Srbi možda i bolje i snažnije drže na okupu kad se nalaze pod nekom vrstom političko-identitetskog pritiska. Tada su barem stvari „istjerane na čistac“.

Abazovićev manevar

Ova analiza bi bila nepotpuna kad ne bismo pomenuli aktera koji je vjerovatno glavni krivac što je do izbora uopšte došlo, iako su očigledno održani u nevrijeme. To je niko drugi do lider Pokreta URA Dritan Abazović, inače miljenik beogradskog medijskog i intelektualnog miljea.

Korijen Abazovićeve političke frustracije prema Spajiću je, prvo u obaranju vlade u kojoj je bio premijer, a onda i u njihovom sukobu pred parlamentarne izbore 2023. godine, kada je Dritan insistirao na podrobnom ispitivanju afere „Do Kvon“ i Milojkove umješanosti u istu. Taj politički udar Spajić je uspio da preživi i uspio je da se dokopa premijerske funkcije, ostavljajući Dritana u opozicionim klupama.

Ovaj premijerov potez je svakako bio osvetnički nastrojen i politički potpuno nepromišljen. Gurajući URU u opoziciju, dobio je smrtno opasnog neprijatelja, pritom mezimca zapadnih ambasada, koji samo vreba priliku da mu, u političkom smislu, dođe glave. Lideri srpskih partija su na vrijeme upozoravali da je potrebno zakopati ratne sjekire i sačuvati „tridesetoavgustovsko“ jedinstvo, ali uzalud, Spajićevo neiskustvo i nestrpljenje je presudilo.

Prilika za Dritana se otvorila nakon Milatovićevog izlaska iz PES-a i on ju je, očigledno, vrlo pametno iskoristio. Tako je nakon nedeljnih izbora premijeru isporučen račun, u vidu velikog Abazovićevog povratka u ulogu „tasa na vagi“, u kojoj ovaj dopadljivi Ulcinjanin najbolje pliva. Znajući da neki manjinski aranžman sa DPS-om Pokretu URA ne bi bio stran, sadašnja vlast će morati sa Abazovićem da vodi iscrpne pregovore u pokušaju da se sukob smiri i formira koalicija.

Sudeći po glasovima koji su se čuli iz tabora Luke Rakčevića (Abazovićevog i Milatovićevog kandidata), uslov za dogovor će biti gradonačelničko mjesto za njega, što nam govori da Dritan u ovu političku trgovinu ulazi sa najvećim ambicijama.

Zanimljivo je da su iz srpske koalicije „Za budućnost Podgorice“ već podvukli da neće pristati na takav ucjenjivački aranžman sa Abazovićem, a pitanje je da li bi to prihvatio i DPS, nakon neslavno završenog pakta sa njim na državnom nivou. To otvara i, vjerovatno najmanje dobru, mogućnost novih izbora i nečega što bi se moglo nazvati „budvanskim scenarijom“ i trajnom nestabilnošću vlasti u glavnom gradu.

Da do toga ne dođe, potrebno je da, prije svega, Abazović postupi politički zrelo, a ne osvetnički i da ne ponovi onu grešku koju je Spajić napravio prema njemu. Takvim pristupom, sa razumnim zahtjevima, Dritan bi možda žrtvovao mjesto gradonačelnika Podgorice, ali bi uveliko otvorio vrata za svoj povratak u vlast na državnom nivou, što bi u povratnoj sprezi dodatno smirilo političke strasti u Crnoj Gori. Njegova nesumnjiva sposobnost političkog manevrisanja ostavlja ovu mogućnost otvorenom, s tim da nekakva kaskaderska nepromišljenost različitih aktera može dovesti do zatvaranja vrata pomirenja.

(standard.rs)