Izmaštani intervju: Druženje sa Duškom Trifunovićem na godišnjicu smrti
Dobro nam došao, Duško! Prošlo je deset godina od kada si otišao. Za to vrijeme svašta su o tebi u Sarajevu pričali: da si namjenski pjesnik, lak pisac, da su ti pjesme pametnije od tebe…?
Što je nekad bilo Ništa
sad se vraća
da nas koji nešto jesmo
u ništavno
preobraća
Sve što nije samo znalo
da se snađe
navaliće punim jedrom
da potopi moje lađe.
Kao što vidiš, ni nama ne ide najbolje. Nikako da se pomirimo…
Tamo gdje se vojske sretnu
napoputa
tu će uvijek biti struna
zategnuta.
I ovo malo Srba se teško posvađalo…
Do raskola kad je došlo
u Nikeji
ovdje su se negdje sreli
fariseji
Proroci i lučonoše
doba škura
komadajuć Jednog Jedrog
na dva štura
Nikad sveti kad se dijele
ne uvide
kako preko naših srca
ravnim rezom
crta ide.
Još smo u ratu. Svi pričaju o svojim ratnim pobjedama…
O Pobjedi ovih dana
što se priča,
to je želja Poraz
da se uveliča.
Ima li pobjednika u našem proteklom ratu?
Pobjednik je ko nadživi
pobjednika
u tome je snaga mamna
svekolika
Od poraza gajim suzu
da mi cakne
kad pobjednik neoprezno
iskorakne
On već misli počela je
Amerika
a ja sanjam san porazni
da nadživim
pobjednika.
A mi sanjamo svoje države…?
Zemlja je tek onda zemljom
kad je sapnu
kad ne smiju njeno ime
ni da šapnu
A prave se kako prave
istoriju
kada im se zemlja svede
na saksiju
Niko blažen kao zemlja
kad se gosti
otrpi sve surovosti
da dobije
samo kosti.
Niko ne priča o svojim zločinima?
Zlo nas prati ne od juče
već odavna
po tome je naša sumnja
mjerodavna
Kad se narod dugo sjeća
svojih zala
to je zato što su dobra
tako mala
To je zato što ne želi
da se sveti
ni da mrzi ni da plače
ali zato
znade kleti.
Kakve kletve danas šaljemo jedni drugima?
Dabogda ti isto bilo
kao nama
da naričeš nad grobljima
i jamama
Kad ti kuća bude puna
izobilja
kada budeš samo korak
do svog cilja
Dabogda te stigla kletva
toga časa
da ti budi uspomene
nesanicom
do užasa.
Sudi se za ratne zločine. Ima li pravde?
Sve o životu kad se sazna
ostaće samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!
Jer tvoja duša jasno poima
da je najteže među svojima
A duše samo toliko ima
koliko dijeliš s dušmanima.
Jesmo li mi ratnička civilizacija? Kuda ide ovaj svijet?
Kroz istoriju na istoj žici
igraju konji i konjanici
opasno sraslo kolo ideja:
Niko i Ništa – i Epopeja!
Kud sada idu Vertikale
tuda je sijevnuo Salto-Mortale
ispraćen sumnjom i rizikom
dočekan svijećom i muzikom.
A taj što mami u pokret mase
sav rizik slave uzima na se
dok cijeli svijet – TUTTO IL MONDO
čeka na svoje TEMPO SECONDO.
Ko su pokretači rata? Zašto ljudi ratuju?
To neki starci
uz pomoć žive sile
odnosno mrtvih mladića
skreću pažnju na ostatke svog života
bez pokrića
Vidiš grešnu dušu kako se otima
da svoj život spase tuđim životima.
Zar nije pomalo čudna čovjekova potreba da ruši i ubija?
Znaš da uvijek dođe vrijeme
kad sve srlja
u taj prostor gdje se
bude crna mrlja
Zna se da je pametniji
ko je jači,
a ne zna se s čime ludi
želi da se izjednači.
Prije nego što ćeš otići rekao si da će i Srbijom za deset godina vladati “pripitomljeni stranci”. Izgleda da si bio prorok?
Dok su mnogi naši znali
šta nas čeka
mi smo sve to posmatrali
izdaleka
Gledali smo kako Noe
pravi Arku
ali nismo pročitali
božju varku
Nismo znali da smo krivi
u tom sklopu
što kap svaka ravnomjerno
učestvuje
u potopu.
Jesi li razmišljao o svom životu? Kako bi ga opjevao?
Imao si ludu sreću da si bolji
zar još čekaš da si svima baš po volji
spalio si što je moglo da izgori
pomogao ko je htio da se bori
volio si ko je znao da ti vrati
davao si – imalo se kome dati
vidio si šta je život, ljubav, šta je
plamen prođe a pepeo vječno traje
Grijao si na plamenu svoga dara
Hladna srca čije sunce davno zađe
Pod pepelom tvojim ima starog žara
Za onoga ko bi znao da ga nađe.
A vrijeme u kome si živio?
Ja sve to sada posmatram smerno umesto kočoperno
Pošto me podsećaju da ovih dana počinje zadnja dekada
I sve što mi se u veku činilo važno i neizmerno
Sad ima meru i otkriva se da je sve bilo parada.
Jesi li molio za milost kad si odlazio s ovog svijeta?
Ja ne znam gde mi je Duša Telo mi drže kosti
nisam baš znao da radim kao što rade mudri
i sad te molim, Oče, ako možeš oprosti
ako ne možeš ne moraš
zaslužio sam
udri!
Šta bi nam mogao reći poslije ovoga što si vidio?
Najbolje će biti svako za se
svijet ima samo jednu manu
kočijaši zatežu kajase
a ne znaju na koju bi stranu.
Veliki pjesnik
Duško Trifunović je rođen 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu, kod Broda.
Objavio je oko pedeset naslova knjiga poezije, drama, putopisa, filmskih scenarija, pet romana i oko 300 pjesama za muzičare, među kojima su: “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Život je maskembal”, “Ima neka tajna veza”, “Milicija trenira strogoću”…
Od nagrada je dobio: Brankovu, Šestoaprilsku, 27-julsku, vojvođansku “Iskru kulture”, Nagradu kompanije INSTEL… Umro je 28. januara 2006. godine u Novom Sadu.
(NN)