Magazin 01.02.2016.

Izmaštani intervju: Druženje sa Duškom Trifunovićem na godišnjicu smrti

ČITANJE: 5 minuta
DUSKO TRIFUNOVIC
Dobro nam došao, Duško! Prošlo je deset godina od kada si otišao. Za to vrijeme svašta su o tebi u Sarajevu pričali: da si namjenski pjesnik, lak pisac, da su ti pjesme pametnije od tebe…?

Što je nekad bilo Ništa

sad se vraća

da nas koji nešto jesmo

u ništavno

preobraća

Sve što nije samo znalo

da se snađe

navaliće punim jedrom

da potopi moje lađe.

Kao što vidiš, ni nama ne ide najbolje. Nikako da se pomirimo…

Tamo gdje se vojske sretnu

napoputa

tu će uvijek biti struna

zategnuta.

I ovo malo Srba se teško posvađalo…

Do raskola kad je došlo

u Nikeji

ovdje su se negdje sreli

fariseji

Proroci i lučonoše

doba škura

komadajuć Jednog Jedrog

na dva štura

Nikad sveti kad se dijele

ne uvide

kako preko naših srca

ravnim rezom

crta ide.

Još smo u ratu. Svi pričaju o svojim ratnim pobjedama…

O Pobjedi ovih dana

što se priča,

to je želja Poraz

da se uveliča.

Ima li pobjednika u našem proteklom ratu?

Pobjednik je ko nadživi

pobjednika

u tome je snaga mamna

svekolika

Od poraza gajim suzu

da mi cakne

kad pobjednik neoprezno

iskorakne

On već misli počela je

Amerika

a ja sanjam san porazni

da nadživim

pobjednika.

A mi sanjamo svoje države…?

Zemlja je tek onda zemljom

kad je sapnu

kad ne smiju njeno ime

ni da šapnu

A prave se kako prave

istoriju

kada im se zemlja svede

na saksiju

Niko blažen kao zemlja

kad se gosti

otrpi sve surovosti

da dobije

samo kosti.

Niko ne priča o svojim zločinima?

Zlo nas prati ne od juče

već odavna

po tome je naša sumnja

mjerodavna

Kad se narod dugo sjeća

svojih zala

to je zato što su dobra

tako mala

To je zato što ne želi

da se sveti

ni da mrzi ni da plače

ali zato

znade kleti.

Kakve kletve danas šaljemo jedni drugima?

Dabogda ti isto bilo

kao nama

da naričeš nad grobljima

i jamama

Kad ti kuća bude puna

izobilja

kada budeš samo korak

do svog cilja

Dabogda te stigla kletva

toga časa

da ti budi uspomene

nesanicom

do užasa.

Sudi se za ratne zločine. Ima li pravde?

Sve o životu kad se sazna

ostaće samo zločin i kazna

i samoobmana – ima pravde

i samoodbrana – nisam odavde!

Jer tvoja duša jasno poima

da je najteže među svojima

A duše samo toliko ima

koliko dijeliš s dušmanima.

Jesmo li mi ratnička civilizacija? Kuda ide ovaj svijet?

Kroz istoriju na istoj žici

igraju konji i konjanici

opasno sraslo kolo ideja:

Niko i Ništa – i Epopeja!

Kud sada idu Vertikale

tuda je sijevnuo Salto-Mortale

ispraćen sumnjom i rizikom

dočekan svijećom i muzikom.

A taj što mami u pokret mase

sav rizik slave uzima na se

dok cijeli svijet – TUTTO IL MONDO

čeka na svoje TEMPO SECONDO.

Ko su pokretači rata? Zašto ljudi ratuju?

To neki starci

uz pomoć žive sile

odnosno mrtvih mladića

skreću pažnju na ostatke svog života

bez pokrića

Vidiš grešnu dušu kako se otima

da svoj život spase tuđim životima.

Zar nije pomalo čudna čovjekova potreba da ruši i ubija?

Znaš da uvijek dođe vrijeme

kad sve srlja

u taj prostor gdje se

bude crna mrlja

Zna se da je pametniji

ko je jači,

a ne zna se s čime ludi

želi da se izjednači.

Prije nego što ćeš otići rekao si da će i Srbijom za deset godina vladati “pripitomljeni stranci”. Izgleda da si bio prorok?

Dok su mnogi naši znali

šta nas čeka

mi smo sve to posmatrali

izdaleka

Gledali smo kako Noe

pravi Arku

ali nismo pročitali

božju varku

Nismo znali da smo krivi

u tom sklopu

što kap svaka ravnomjerno

učestvuje

u potopu.

Jesi li razmišljao o svom životu? Kako bi ga opjevao?

Imao si ludu sreću da si bolji

zar još čekaš da si svima baš po volji

spalio si što je moglo da izgori

pomogao ko je htio da se bori

volio si ko je znao da ti vrati

davao si – imalo se kome dati

vidio si šta je život, ljubav, šta je

plamen prođe a pepeo vječno traje

Grijao si na plamenu svoga dara

Hladna srca čije sunce davno zađe

Pod pepelom tvojim ima starog žara

Za onoga ko bi znao da ga nađe.

A vrijeme u kome si živio?

Ja sve to sada posmatram smerno umesto kočoperno

Pošto me podsećaju da ovih dana počinje zadnja dekada

I sve što mi se u veku činilo važno i neizmerno

Sad ima meru i otkriva se da je sve bilo parada.

Jesi li molio za milost kad si odlazio s ovog svijeta?

Ja ne znam gde mi je Duša Telo mi drže kosti

nisam baš znao da radim kao što rade mudri

i sad te molim, Oče, ako možeš oprosti

ako ne možeš ne moraš

zaslužio sam

udri!

Šta bi nam mogao reći poslije ovoga što si vidio?

Najbolje će biti svako za se

svijet ima samo jednu manu

kočijaši zatežu kajase

a ne znaju na koju bi stranu.

Veliki pjesnik

Duško Trifunović je rođen 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu, kod Broda.

Objavio je oko pedeset naslova knjiga poezije, drama, putopisa, filmskih scenarija, pet romana i oko 300 pjesama za muzičare, među kojima su: “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Život je maskembal”, “Ima neka tajna veza”, “Milicija trenira strogoću”…

Od nagrada je dobio: Brankovu, Šestoaprilsku, 27-julsku, vojvođansku “Iskru kulture”, Nagradu kompanije INSTEL… Umro je 28. januara 2006. godine u Novom Sadu.

(NN)