Kakav produžetak će imati dupli pas Dodika i Vučića?

PIŠE: Nenad Kecmanović

Kosovo za Srpsku ili Srpska za Kosovo? Utapanje Srpske u BiH da bi Kosovo ostalo u Srbiji, ili odlazak Kosova iz Srbije da bi joj se Srpska pripojila?

Iz Vašingtona je stigla vijest da će se u razgovore Vučić – Hoti, uz posredovanje Grenela, uključiti i predsjednik Tramp i da teme, kako je bilo najavljeno, neće biti samo ekonomske nego i političke. Štaviše, prema o američkoj politici dobro obaviještenom dnevniku „Danas“, SAD su spremne da „ponude više autonomije Srpskoj“.

Šta treba da znači kada se povodom vašingtonskih pregovora predstavnika Srba i Šiptara o KiM iznebuha spominje američka podrška Republici Srpskoj?

Simetrija između neriješenog statusa RS i KiM, te ideja čendža teritorija visi u vazduhu još od američkog višednevnog bombardovanja srpskih položaja u Bosni i mjesec i po dana cijele Srbije, ali se nije pominjala u zvaničnim političkim komunikacijama Beograd-Vašington.

Kada je novinarka NIN-a prije dvije decenije od Mortona Abramoviča, uticajnog američkog jastreba, profesora i osnivača više moćnih međunarodnih NVO, zatražila da objasni duple standarde Zapada o Srbiji, odnosno u BiH, on je bezočno odgovorio: „Sada je na dnevnom redu Srbija.“

Dobrica Ćosić se u svojim dnevničkim bilješkama zgražavao nad ovim cinizmom.

Pragmatični Đinđić, koji je, navodno, prilikom svog prvog premijerskog boravka u SAD iznio ideju čendža, naišao je na isti odbojan stav.

S druge pak strane, sjećam se da sam i sam u jednom članku poodavno pomenuo tu ideju i naišao na burnu reakaciju čitalaca: „Idi u Bosnu pa tamo trguj…“

Elem, KiM je „sveta srpska zemlja“, a Srpska je ipak tamo u Bosni.

Znači: ni američkoj ni srpskoj strani tada nije odgovaralo bilo kakvo vezano rješenje.

U međuvremenu su se i preko Drine probudile i ojačale svesrpske emocije za „kolijevku srpske državnosti i duhovnosti“, a ovdje pak svijest da „sa obje strane Drine žive prekodrinski Srbi“.

Lideri dvije srpske zemlje, međutim, tijesno koordinušu nacionalnu politiku na dva kolosijeka, sami vele „bolje nego ikad“. Amerika pak više ne drži sve uzde u rukama, a Rusija insistira na (izvorom) Dejtonu i rezoluciji 1244.

U takvoj atmosferi, Dodik je onomad prilikom Vučićeve posjete Banjaluci, na konferenciji za medije ubacio loptu u oficijelni kontekst, a ovaj je ponio u Beograd da razmisli.

Dodik je, pri tome naglasio da je „RS spremna da ostane u BiH, ukoliko KiM ostane u Srbiji“. A kasnije je dodao da je Srpska zadovoljna statusom po slovu izvornog Dejtona, što znači u granicama BiH, ali i Vučiću za put u Vašington pripremio iscrpan, obiman i sistematizovan dokument o „međunarodnom“ izigravanju sporazuma koji su garantovale i SAD i Srbija.

Dokument, s jedne strane, sumira sve antidejtonske zahvate tzv. međunarodne zajednice u BiH na štetu RS, a s druge sve mjere koje RS preduzima da bi zaštitila svoj izvorni dejtonski status.

RS traži vraćanje svih entitetskih nadležnosti koje joj pripadaju po Dejtonu, a koje su joj tokom godina otete i prenesene iz Banjaluke u Sarajevo; ukidanje bonskih nadležnosti, koje VP-u daju dikatatorska ovlašćenja; odlazak V.P. i inostranih sudija iz Ustavnog suda BiH, kojima je, takođe po Dejtonu, odavno istekao rok; ukidanje nametnutih zakona itd.

Narodna skupština RS je sve te po nju štetne odluke i praksu parcijalno već stavila van snage, i na osnovu toga pripremila novi ustav.

Da je informacija iz „Danasa“ da su SAD spremne da „Srpskoj daju više autonomije, došla iz Stejt departmenta, bilo bi jasno da se baca koska među Srbe. Da se prebacuje težište igre s jedne na drugu obalu Drine.

Do sada je Vučiću i prethodnicima prećeno i obećavano povodom KiM, pod uslovom da promijene odnos prema Dodiku, a sada se ovome, bar tako ispada prema „Danasu“, najavljuju bolji dani za Srpsku, kao kompenzacija za odlučujući pritisak na Vučića da prizna nezavisnost Kosova.

No, vijest nije došla iz spoljnopolitičkog legla Klintonovih, nego iz okruženja Donalda Trampa, kome bi u predizbornoj kampanji dobrodošao neki pomak u pat poziciji na relaciji Beograd – Priština. A pruženu ruku Srbima može da proglasi spasavanjem „malih Rusa“ od malignog uticja velikih.

Ne mora da bude ništa politički spektakularno i definitivno, ali ekonomija nije dovoljna da bi se u dijalog uključio predsjednik SAD.

Istovremeno, za Srbe se on pokazao bolji od od Klintona, Buša i Obame, kao što je i Grenel bolji od Palmera, a šta tek reći kao alternativu favorizovanom Džou Bajdenu, po Dajani Džonston „svirepom antisrbinu“.

Uostalom, prilikom prvog Trampovog izbora Dodik je iz sveg grla navijao za Trampa naspram već viđene predsjednice Hilari.

Obućar iz RS poslao je specijalno izrađene cipele za Melaniju. A srpska dijaspora u SAD ovog puta je pozvana iz matice da lobira za njenu lošiju polovinu.

Elem, postoji obostrani interes da se 4. septembra u Vašingtonu bar simbolično stvori pozitivna atmosfera u neizvjesnom traženju rješenja za KiM, a možda i više od toga: da Tramp ispred SAD preuzme inicijativu od Njemačke.

Dodikov dokument kao dio jedinstvene srpske priče koju će predstaviti Vučić mogao bi u Vašingtonu da podsjeti kako Srbi poštuju međunarodne sporazume, Dejtonski kao i rezoluciju 1244, koji su potpisani u režiji upravo SAD.

A ukoliko uopšte dođe do priče o vezanoj trgovini i o rješavanju u paketu, Vučić bi mogao da upozori da je KiM južna pokrajina Srbije, a RS konfederalna polovina BiH, da su Šiptari na KiM nacionalna manjina (narodnost), a Srbi u RS konstitutivni narod. Odnosno, koliko tu Srbi kao cjelina gube, a koliko dobijaju.

Kada Vučić ponavlja da „Srbija ne može sve da izgubi, a da ništa ne dobije“ i kada Dodik jesenas kao jedno od rješenja pominje „četiri opštine na sjeveru KiM i Srpska u Srbiji“ – da li misle na isto?

Da u nevoljnom komšiluku ne bi posumnjali da im Srbi udruženo spremaju nešto iza leđa, Dodik je isti dokument uputio i Z. Milanoviću i B. Izetbegoviću.

Prvog ne može ostaviti ravnodušnim sve dok hrvatskog predstavniika u vrhu BiH, uz prećutnu podršku „međunarodne zajednice“, biraju Bošnjaci. A možda i Bakir Izetbegović, koji je zaokupljen dnevnopolitičkim ad hoc akcijama i reakcijama, čitajući ovaj dokument shvati zašto „u Srba nema bosanskog patriotizma“, zašto razmišljaju o osamostaljenju Srpske i sanjaju o ujedinjenju sa Srbijom.

Da li će sljedeća runda u Vašingtonu, pored Ace i Hotija, okupiti Željku i Bakira, ili će do bolje prilike, biti riječi samo o ekonomskoj saradnji, a o ostalom poslije predsjedničkih izbora u SAD?

(sveosrpskoj.com)