Kako se nekad kupalo na Vrbasu: Plaža ne može da bude na Starčevici

Već 1945. godine bilo je govora o tome da je za jedan grad kao što je Banjaluka neophodna plaža. Te godine ništa nije učinjeno, ali sljedeće, 1946. godine, pitanje plaže opet se postavilo na dnevni red. Zatim dolazi 1947. godina, kada je, između ostalog, diskutovano o tome da je za jedan grad “kao što je Banjaluka” plaža veoma potrebna.

Takođe, 1948. godine, pitanje plaže bilo je pokrenuto na sastancima i konferencijama, a 1949. svi su se složili u tome da jedan grad “kao što je Banjaluka” mora imati svoju plažu!

Odbor za plažu

Tokom 1950. godine, svi su smatrali da je potrebna plaža, a 1951. nije više bilo nijednog živog stanovnika Banjaluke koji nije bio ubijeđen u to da jedan grad “kao što je Banjaluka” mora imati bar jednu plažu. Godine 1952. konstatovano je da je plaža zaista potrebna i da bi bilo najbolje napraviti je na obali rijeke Vrbas.

Zatim je 1953. godine konačno primljen prijedlog da se plaža napravi baš na obali pomenute rijeke, a  1954. izneseno je mišljenje da plaža treba u prvom redu da bude namijenjena za kupače. Naredne godine, to mišljenje je prošireno i na one koji žele da se sunčaju, te je zaključeno da će se građani na plaži moći i sunčati. Godine 1956. podvučeno je da jedan grad “kao što je Banjaluka”, grad koji se sve više razvija i širi, mora imati svoju plažu i da bi najbolje bilo da se izabere jedan “odbor za plažu”.

Takođe je podvučeno da plaža treba da bude odmah uz rijeku, a ne u centru grada ili na Starčevici. Godine 1957. primijećeno je da gradu “kao što je Banjaluka” ne bi bilo mnogo ni dvije plaže, ali je riješeno da se za prvo vrijeme napravi samo jedna plaža.

Sljedeće godine bilo je govora o tome da na plaži apsolutno treba da bude sitnog pijeska, na kojem bi se građani mogli ispružiti za vrijeme sunčanja. Riješeno je da u tom slučaju bude formiran jedan odbor za pijesak.

A 1959. godine izneseni su podaci da grad Banjaluka ima 50.000 stanovnika i da mu, kao takvom, treba ne jedna, nego tri plaže, ali je riješeno da se “za prvo vrijeme” napravi samo jedna. Takođe je bilo govora i o onom odboru koji je predložen da se formira 1956. godine, ali nije formiran. Stalo se na stanovištu da se ne ide odmah na formiranje odbora, nego da se “za prvo vrijeme” formira jedan, kao poluodbor, koji bi imao zadatak da pripremi teren za osnivanje odbora. Krajem 1959. godine, sastao se odbor za pijesak, a održano je i savjetovanje za lokaciju plaže i poluodbora za dovlačenje materijala.

Komisija za tucanik

Početkom 1960. došlo je do fuzije poluodbora za dovlačenje kamenja i odbora za pijesak u jedan odbor, upravo više kao poluodbor, koji je stvarno imao kompetencije pravog odbora. Komisija za tucanik spojila se sa komisijom za glatki kamen, dok je komisija za sitni pijesak rasformirana.

Početkom ljeta opet se stalo diskutovati o plaži i konstatovano da jedan grad “kao što je Banjaluka” ne može bez plaže. Ali sasvim iznenada, iskrsle su nove poteškoće. Naime, jedni su bili za to da se plaža nazove banjolučka, a drugi banjalučka. Stoga je predloženo da se reaktivira poluodbor iz 1956. godine, s tim što je sada prerastao u odbor za ime plaže. Već prema tome kojem jezičkom području grada pripadaju, građani su se podijelili na okavce i akavce.

I dok traju diskusije o tome, komisija za pijesak i poluodbor za glatki kamen ne rade uopšte ništa, a tri člana bivšeg odbora za lokaciju već su umrla tokom ovih 15 godina, koliko je vremena proteklo od prvih diskusija o tome da grad “kao što je Banjaluka” treba da ima plažu.

Vlado Dijak (Krajiške novine, List socijalističkog saveza radnog naroda srezova Banjaluka i Prijedor, 1960. godine)

(Press)