Kako su društvene mreže od navijača sa tribina napravile internet huligane

Društvene mreže postale su neizostavan dio života običnih ljudi.

Gotovo da nema čovjeka, bez obzira na starosnu dob, pol ili druge vidove klasifikacije, a da nema profil na nekoj od platformi. Samim tim svi korisnici postali su svjesno ili nesvjesno kreatori javnog mnjenja, a mnogi ih upotrebljavaju kako bi komentarisali praktično sve na šta nalete, bez obzira na to da li se razumiju u temu i bili kompetentni da daju svoje mišljenje ili ne.

Slobodu i mogućnost da ukažu na problem, udijele kompliment, a češće kritiku, koja nerijetko bude neosnovana, neukusna, pa čak i daleko ispod osnovnih moralnih načela, imaju apsolutno svi. Ove mogućnosti i te kako su promijenile psihologiju navijača koji su ranije, naročito kod nas, na tribinama iskazivali nezadovoljstvo, a sada to mogu da čine putem računara ili telefona, sa minimalnom dozom rizika da će odgovarati za iznesene stavove. I tako smo dobili “navijače iz fotelje” ili “tastatura navijače”.

Da u startu ne bude zabune, oni koji kuckaju komentare nerijetko nikada nisu ni bili na tribinama, ali njihove opservacije mogu da zabole mnogo jače nego šamar huligana koji, nažalost, ni dan-danas nije iščezao sa ovdašnjih terena.

Silinu i posljedice virtuelnih udaraca u prethodnih dvadesetak dana na svojoj koži osjetio je sada već bivši trener fudbalera Borca Vlado Jagodić. On se duže vrijeme suočavao sa porukama da je nepoželjan u klubu, čak i gradu, a neki su išli i do toga da mu žele smrt. Očigledno nezadovoljni njegovim radom, simpatizeri “crveno-plavih” nisu prezali od bilo čega. Sa gorčinom u glasu Jagodić naglašava da je sve uredno i dokumentovano prijavio institucijama.

–  Ti što sjede za tastaturama, koji mi prijete smrću, žele da umrem, to nisu pravi navijači Borca. Vjerujem u institucije, sve je prijavljeno i nadam se da će uraditi svoj posao. Naši navijači su oni na tribinama koji bodre klub, a ne oni koji sjede iza tastatura i liječe svoje frustracije na meni i mojoj porodici – ponovio je Jagodić.

Lažni profili

Posljednja rečenica njegovog izlaganja upravo detektuje fenomen koji je uzeo maha – najveći broj uvredljivih poruka stigao je sa lažnih profila. “Neznani junaci”, očigledno svjesni šta rade, ne žele da kompromituju svoje ime i prezime.

– Navijači iz fotelje su nova grupa navijača koji su, sakriveni iza nepoznatog identiteta, na neki način oslobođeni svih moralnih pravila i daju sebi za pravo da prete i koriste “velike” reči sve dok su sakriveni. Svako ko ima mobilni aparat danas može da ima neku vrstu “privatnog” medija koji može da uređuje po sopstvenom nahođenju. Svako ima pravo na mišljenje i dok ono ne ugrožava druge, u redu je da kaže šta misli, sa napomenom da je na nama da imamo kritičku moć rasuđivanja i odredimo čije je mišljenje relevantno, a čije ne. Nažalost, kritičko mišljenje je povezano za stepenom obrazovanja i svedoci smo da smo po obrazovanju iz godine u godinu sve lošiji (sudeći po PISA testovima), tako da je veliko pitanje koji je nivo kritičkog mišljenja među publikom koja prati tog nekog sportistu iz fotelje – smatra proslavljeni odbojkaš, a danas sportski psiholog Andrija Gerić.

Govor mržnje koji “cvjeta” na društvenim mrežama može da se posmatra i kao kriza identiteta – izduvni ventil onima koji su svjesni da mogu da pišu, kritikuju i vrijeđaju koga god hoće i šta god im padne na pamet, a da pri tome ne snose nikakvu odgovornost.

Psiholog Vedran Francuz ističe da su rijetki ljudi koji svojim imenom i prezimenom stoje iza spornih  naloga.

– Svako danas može da zauzme dio medijskog prostora i uputi kritike na razne fenomene koje jako često prevazilaze dozu ukusa. Ubijeđen sam da će tako biti sve dok sankcije za njih ne budu odgovarajuće. Nažalost, ukoliko i postoje kod nas, one su za sada izolovan slučaj. Država bi morala da sredi stvari u ovoj oblasti, jer bi sankcije sigurno natjerale pojedince da dobro odvažu prije nego što nešto napišu. Lažni profili ne bi smjeli da budu problem u identifikaciji onoga ko piše takve stvari, jer znamo da IT stručnjaci putem IP adrese mogu da otkriju gdje je sačinjen profil – podvukao je Francuz.

Nikad kraja tranziciji

“Imamo stav kad nemamo pojma” stih je jedne od pjesama pank benda “Hladno pivo” i on se komotno može upotrijebiti u svim zemljama bivše Jugoslavije. Poznato je da u svim republikama nastalim raspadom SFRJ ima selektora koliko i stanovnika, što se iznova dokaže kada dođe veliko takmičenje, a na njemu se stvari ne odvijaju onako kako je zamišljeno. Tada na scenu stupaju dežurni generali poslije bitke. Kada se tome dodaju i zamršeni politički odnosi zemalja susjeda, a kuglice na žrijebu spoje timove ili reprezentacije iz njih, onda sve dobija potpuno novu dimenziju. Ulogu navijača iz fotelje preuzima još veći broj korisnika društvenih mreža, koji nerijetko ne znaju ni ime nijednog aktera “spornog” meča, ali su dobro upućeni u istoriju odnosa dviju neprijateljskih strana u njihovim glavama. Tako su rukometaši Borca nedavno doživjeli linč na društvenim mrežama zato što je klub pristao da igra protiv predstavnika iz samoproglašenog Kosova u EHF Evropskom kupu.

– Mogu da razumijem da se ljudi ne slažu. Ni nama sigurno nije bilo lako, ali nismo mi oni koji odlučuju. Sigurno nismo zaslužili da nam ljudi žele smrt, da se momcima stavljaju mete na glavu. Nevjerovatno koliko smo pročitali bljuvotina, čak i komentara poput onoga da nas treba nabiti na kočeve. Iskreno, mene je sramota zbog tih ljudi. Na stranu što saosjećamo sa našom braćom na Kosmetu, što smo odigrali dosta humanitarnih mečeva za njih i što smo učestvovali u svim mogućim akcijama kao pojedinci ili klub – rekao je golman Borca Bojan Ljubišić.

Interesantno, poruke da su izdajnici i da su odlaskom u Peć priznali nezavisnost južne srpske pokrajine preplavile su mreže tek poslije trećeg odlaska Banjalučana. Oni su još davne 2006. godine igrali na Kosovu, a šest godina kasnije prvi put odmjerili snage sa skorašnjim rivalom Besom.

– Tada nije bilo nikakve halabuke na društvenim mrežama niti bilo kakvih javnih osuda, jer je tada rukomet bio samo sport, potpuno odvojen od politike, kako bi i trebalo da bude. Šta se u međuvremenu dogodilo, možemo samo da nagađamo – rekao je novinar “Monda” Nebojša Šatara koji je potom slikovito opisao razvojni put jednog tinejdžera.

Njegov “junak” svakodnevno naporno trenira uporedo sa školskim obavezama, sanja da zaigra u prvom timu voljenog kluba i to mu se konačno ispuni, a onda njegovu idilu prekinu zluradi komentari koji nemaju apsolutno nikakve veze sa njegovim načinom života i odrastanja. On zna samo za loptu i školsku klupu, ali ga to ­ne amnestira da čita bljuvotine o veleizdaji.

– Kada se politika umeša u sport, što je, nažalost, često slučaj u ovom delu Evrope, onda dolazi do takvih ružnih stvari. Mi u sportu učimo ljude da poštuju protivnike, jer i taj protivnik trenira i trudi se kao što i ti treniraš. U normalnim zemljama takve pretnje rešava policija vrlo uspešno (primer je Engleska i fudbalski navijači koji su “rešeni”) – podvukao je Gerić.

Posljedice sigurno ostaju, posebno kod mlađih igrača, iako se možda ne primijete na prvu. Gerić dodaje da ovakve prijetnje izazivaju strah i kao takve utiču na sportiste.

– Kad bi vama neko pretio da će vas ubiti, i vi biste se zapitali da li je vredno poginuti zbog jedne utakmice – pojasnio je.

Ovaj vid prijetnji karakterističan je uglavnom za zemlje u tranziciji, u kojoj su već decenijama zaglavljene republike nastale raspadom Jugoslavije. Koliko će to još trajati, niko sa sigurnošću ne može da potvrdi, ali je osnovni preduslov da se zakonski stane u kraj mogućnostima da svako komentariše sve bez ikakve odgovornosti.

– Do tada nam ostaje samo jedno – moramo na sve načine da promovišemo prave vrijednosti. Pored institucija obrazovanja, osnovni kanal edukacije su mediji. Iskreno se radujem što pričamo o ovome i vjerujem da će odjeknuti u javnosti. Ljudi kod nas, nažalost, imaju mnogo slobodnog vremena i troše ga onako kako su navikli. Servirano im je dosta poluinformacija, a nerijetko se i trude da razluče koje su tačne. Zato je bitno da mediji urade svoj dio i da pokažu drugu stranu. Sagledavanje šire slike uvijek pomogne – naglasio je Francuz.

Prijetnje zbog kocke

Treći vid prijetnji iz udobnosti doma nije karakterističan samo za ovo podneblje. Baš kao što su i društvene mreže uzele maha u svakom ćošku svijeta, isto je učinila i kladionica. I baš ovaj porok jedan je od uzroka što se mnogi, prije svega individualni sportisti, suočavaju sa gotovo svakodnevnim prijetnjama. Teniseri, na primjer, tokom meča dobiju na desetine poruka u vezi s tim zašto su ili nisu osvojili poen ili gem, a mnogi od njih već su, nažalost, oguglali na to. Srpska teniserka Aleksandra Krunić nerijetko objavi kakve joj sve prijetnje stignu na profile, a pomalo u šali kaže da su se njene koleginice i ona navikle na svakakve bolesne želje. Ono što je za brigu jeste činjenica da se u praksi pokazala slaba vajda od prijave prijetnji.

– Mi to treba da prijavimo Jedinici za integritet u tenisu (TIU), pogotovo ako nam neko preti. Ipak, ne verujem da će se mnogo toga promeniti. Ljudi se klade, zavisni su od toga i onda imaju ozbiljne probleme i dijagnoze. To su ljudi kojima je svejedno hoće li njihova poruka nekoga povrediti, apsolutno im to nije u glavi – kaže Krunićeva.

Gerić takođe naglašava da ovaj vid prijetnji stiže od ljudi kojima je potrebna pomoć.

– To nije ni sportski, ni navijački fenomen. To je problem sa kockanjem, kao oblik bolesti zavisnosti. Tim ljudima treba pomoći. Kod nas država, nažalost, žmuri na količinu kockanja i kockara zato što im dotični pune budžet – zaključio je Gerić.

Isplati se lijepa riječ

Primjer da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a u kontekstu priče o komunikaciji igrača sa navijačima ili kladioničarima, jeste potez asa Barselone Nikole Mirotića. On je, naime, jednom prilikom “oborio” tiket studenta iz Srbije za samo jedan poen, i “uskratio” ga za 200 evra. Ipak, momak je napisao poruku Mirotiću objasnivši mu da bi mu taj novac i te­ kako dobro došao da plati školarinu. Odgovor je stigao vrlo brzo, pa je Crnogorac sa španskim pasošem odgovorio da je voljan da mu plati ratu školarine, što je naposljetku i učinio.

Navijači i mediokriteti

Direktor RK Borac m:tel Vladimir Branković nije želio previše da se osvrće na stravične prijetnje koje su upućene članovima kluba, ali je naglasio jednu bitnu razliku.

– Ljudima koji su pisali šta su pisali nikako ne možemo dati prefiks navijači. Mi imamo dobar odnos sa našom navijačkom grupom, uvijek su uz nas kada nam je to potrebno i vjerujem da niko od njih ne dijeli stavove koji su preplavili društvene mreže. Komentare su uglavnom pisali dokoni mediokriteti koji vjerovatno na taj način liječe svoje frustracije – rekao je Branković.

(Glas Srpske)