Kakve luzere gledamo na svakim izborima?

PIŠE: Ante Tomić

U nedjelju oko deset navečer Željko Kerum je podigao poklopac plitke kartonske kutije, zadovoljno omirisao naručenu pizzu, podigao noge na stolić za kavu i uzeo daljinski upravljač, nadajući se da na nekom programu daju film sa Stevenom Seagalom.

“Željko, jesu li danas možda neki izbori?” sjetila se u to žena, koja je u kuhinji djeci pekla palačinke.
“Aha”, potvrdio joj je on kroz zalogaj.

“Pa nećeš otić u svoj izborni stožer?”
“Neću. Ne da mi se.”

“Ali, zar ne osjećaš dug prema svojim biračima?” kazala je žena kao prijekorno.
“Slušaj, dug?” začudio se Željko Kerum pa preko ramena pogledao ženu. Čitave Meje su se nakon toga zatresle od njihova smijeha.

Ima ih koji ni u porazu ne izgube smisao za šalu, dok su drugi, većina njih zapravo, užasni gubitnici. Petar Škorić pokušavao je tako do posljednjeg trenutka preokrenuti svoju lošu sreću, ugrabiti saborski stolac usprkos nizu slaboumnih političkih grešaka kojima je sam sebe pokopao.

“Dragi prijatelji, izađite na izbore i birajte Petra Škorića, hrvatskog branitelja, čuvara nacionalnih i kršćanskih vrijednosti. Zaokruži broj 10 na listi HDZ-a”, slao je na mobitele nepoznatih još u nedjelju ujutro, kršeći izbornu šutnju, ne kontajući da je tragično prekasno za njega.

“Čuvar nacionalnih i kršćanskih vrijednosti” bio je sažaljenja vrijedna figura, nalik onim momcima koji u subotu navečer uzaludno udvaraju svim ženama i na koncu, u četiri ujutro, završe plešući bez muzike. S pivom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, nesigurno kruže oko samohrane majke četvero djece koja je došla pomesti disko.

Takve luzere gledamo na svakim izborima. S plastičnim čašama graševine u rinfuzi, koja će postizborno razočaranje ujutro učiniti još mučnijim, nesretno pilje u rezultate na ekranima pod stropom, ni u ponoć se ne prestajući nadati, čekajući čudo prema kojemu se međugorsko ukazanje Bogorodice čini kao surovi naturalizam, da bogzna otkud, iz nekakve zabiti, “Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj”, dođu nekakvi zaboravljeni glasovi. Aleluja! Više od šest i po hiljada glasačkih listića i na svima, nevjerojatno, čisto zaokruženo njihovo ime.

Kako netko postane takav očajnik, upitate se zaprepašteno? Zašto je netko odrastao i pametan sebi dopustio takvo poniženje? Zar nije mogao izmisliti nekakav razlog da ne izlazi? Poslati brzojav da je umro? Čemu se zaista nadao Milan Bandić, zbog čega je on u nedjelju navečer oglancao postole i zavezao kravatu? Pa već po anketama bilo je jasno da mu je pametnije ostati u trenirci i češkati retrivera na kauču.

Očito, kad vam se pobjeda jednom osladi, kad vam stranačka mladež kliče i sve zgodne aktivistice iz Koprivničko-križevačke županije žele napraviti selfi s vama, čovjek sasvim pošandrca i do kraja života trudi se rekreirati trenutak, ponovno oživiti savršenu sreću, osjetiti toplinu reflektora na svome licu.

Ali, ne ide. I najbolji jednom se neminovno spotaknu i ljosnu s nosom u prašinu. Pokupe se kratko iza ponoći i obožavateljice i tamburaši i novinari, konobari odnesu gomile hladnih ćevapa, prženih liganja i netaknutih makarona sa sirom.

U polumračnom izbornom stožeru ostanu samo dragi vođa, kojega će stranka već sutra do podneva rashodovati, i nekolicina njegovih najvjernijih suradnika, odsutno gledajući izravni prijenos slavlja izbornih pobjednika na televizoru utišanog tona.

I na kraju, kad vas odbije i čistačica, samohrana majka četvero djece, što vam preostaje nego glumiti kako nema veze, kako poraz ništa ne boli jer vi se zapravo niste zapravo ni trudili pobijediti.

“Ma, ljudi, znate šta, bolje da smo mi izgubili”, rekao je naposljetku vjerojatno Rajko Ostojić. “Kad najesen krene najgora kriza, ekonomija se sruši, a proračun ispari, kad ne bude ni za plaće ni za penzije, krenu štrajkovi i demonstracije, sto puta će nam biti bolje u oporbi.”

“Fala bogu”, složio se Zlatko Komadina, pokazujući na ekranu Andreja Plenkovića kako nasmiješeno nazdravlja Goranu Jandrokoviću. “Oni nemaju pojma šta ih je snašlo.”

“A kukala vam majka, čemu se vi veselite”, dobacio je prezirno Arsen Bauk Plenkoviću i Jandrokoviću.

“Debili”, zaključio je Davor Bernardić podsmješljivo.

(Slobodna Dalmacija)