Kina otvara prvu vojnu bazu u Africi
U borbi za bolji geopolitički uticaj kineska vlada je odlučila da na apričkom kontinentu otvori prvu vojnu bazu.
Bitka za Afriku logičan je tok globalnih političkih i vojnih procesa i neizostavan dio bliskoistočnih (i s njim povezanih sjeverno-afričkih) previranja. Radi se o jedinstvenom geopolitičkom prostoru čija se politička kretanja po zakonu o spojenim posudama lako preljevaju s jednog područja na drugo, prije svega zbog snažnog, i u svim budućim kalkulacijama neizostavnog islamskog faktora (na „crnom kontinentu“ islam propovjeda oko 45 odsto stanovništva, a poesbno je raširen sjeverno od ekvatora, između 10. i 15. paralele).
U afrički vakuum umjesto istrošenih evropskih, ulaze druge sile
Vojno oslabljene i ekonomskom krizom prilično osiromašene bivše kolonijalne sile, u prvom redu Francuska i Velika Britanija, za sobom su u Africi ostavile vakuum u kojem nisu bile u stanju (ili to nisu željele) osigurati potrebne uvjete za razvoj svojih bivših kolonija – tih ishodišta londonskog i pariškog blještavila i bogatstva. Zato danas sve samosvjesnije afričke države i narodi traže vlastita riješenja za osiguranje svog mjesta na globalnoj pozornici, u svjetlu novog svjetskog poretka koji se upravo iscrtava pred našim očima, piše u analizi portal geopolitika.news. U nastali vakuum sve snažnije ulaze istinske svjetske velesile, SAD i Kina, a najveći gubitnik posta će Evropska unija, koja, možda i ironijom sudbine, upravo postaje glavna destinacija osiromašenog stanovništva svojih nepovratno izgubljenih kolonija.
Kinesko-rusko pseudo-savezništvo
Pa iako formalnog savezništva između Moskve i Pekinga nema (niti će ga ikada biti), njihov oblik saradnje baziran na tzv. strateškom partnerstvu, ostavlja dovoljno prostora za različite geopolitičke kombinacije. I ne treba biti naivan da upravo to sada nije na djelu. Obje države su potpuno svjesne pojedinačne inferiornosti u odnosu na SAD i znaju, kako jedino sinhroniziranim političkim djelovanjem mogu ostvariti dio vlastitih nacionalnih interesa. Izbjegavanjem sklapanja formalnog savezništva one odašilju jasnu poruku kako ne žele blokovski tip sukobljavanja sa Zapadom i novu civilizacijsku (ne više ideološku) izolaciju. Pa iako Rusija, zbog svoje uloge jedine stvarne vojne protuteže SAD-u, tu izolaciju više ne može izbjeći, Kina se još uvijek nada kako konzistentnom i racionalnom politikom može osigurati odgovarajući međunarodni status paralelan svojoj ekonomskoj i sveukupnoj moći.
Prvi od svojih zahtjeva Kina je nedavno i ostvarila (nesumnjivo, uz američko odobrenje, jer Amerikanci su u tome ipak vidjeli neki svoj interes ili, puno vjerojatnije, po sebe manju štetu nego da su kineski zahtjev iznova blokirali), a radilo se o dobivanju statusa kineske nacionalne valute juana kao rezervne valute unutar MMF-a. Taj događaj širom otvara vrata još snažnijoj kineskoj trgovinskoj ekspanziji i širenju njezinog političkog uticaja u svijetu.
I dok Kina probija globalne financijske i političke barijere, Rusija neposrednim vojnim angažmanom u Siriji njoj i sebi gradi bezbjedonosne pretpostavke za dugoročnu prisutnost u afro-arapskoj regiji. Stanje u Siriji se dramatično promjenilo, pri čemu je postalo posve izvjesno kako je Rusija uspjela ostvariti vojnu dominaciju na sirijskom prostoru očuvanjem svoje jedine sredozemne vojne baze i dobivanjem nove avio baze pokraj Latakije.
Nije nikakva tajna ni to, da je kineski politički vrh čvrsto stao iza ruske intervencije u Siriji jer je dobro znao da bi izbacivanjem Rusije iz te zemlje čitavim bliskoistočnim prostorom zagospodario SAD – i to dugoročno.
Paralelno s ruskim ovladavanjem bezbjedonosnim perimetrom, Peking je počeo sa svojom ekonomskom ekspanzijom unutar arapskog svijeta, intenzivirajući istodobno i svoje odlične odnose s Iranom. Tako je nedavno kineski predsjednik prokrstario arapskim prijestolnicama od Kaira do Rijada, najavljujući otvaranje zajedničkih kinesko-arapskih investicijskih fondova vrijednih više stotina milijardi dolara, u zamjenu za – mir i stabilnost. To su prevelike ponude i za same arapske države, a da u njima ne bi uvidjele vlastite interese i pokušale spriječiti dugogodišnji haos koji se regiji planski pripremao različitim strateškim projekcijama iz kojih tamošnje države, bez obzira kojem bloku pripadale, ne mogu izvući ništa dobro doli vlastitu stagnaciju ili međusobno uništenje.
Kineski snažni ulazak u Afriku
I prije nego se stvari na Bliskom istoku konačno poslože (bilo prema miru, bilo prema iscrpljujućem vojnom sukobu i trajnoj nestabilnosti), Kina nastavlja svoj prodor u dubinu susjednog afričkog prostora. Ukoliko apstrahiramo ekonomske investicije, Kina je u bezbjedonosnom smislu do sada u Africi bila prisutna jedino kroz sudjelovanja njezinih vojnika u mirotvornim misijama UN-a i to od 1989. godine. Na afričkom tlu se u zadnje tri godine istovremeno nalazilo oko tri hiljade kineskih vojnika: od 2013. g. kontingent u Maliju čini 400 vojnika, a osim njega tu su još i oni u Liberiji, DR Kongu, Burundiju, Mozambiku, Obali Slonovače i td. Kineski predsjednik Ksi Đinping je, u septembru 2015. godine, na zasjedanju Glavne skupštine UN-a izjavio, kako će Kina povećati svoje mirovne snage u Africi u sklopu te organizacije za još 8 hiljada vojnika.
Da se nije radilo o pustim riječima, ukazuje i podatak prema kojem će Kina u aprilu ove godine u Južni Sudan, u sklopu misije UN-a, poslati 700 vojnika. Ta je država predmet velikog kineskog interesa, prije svega u sferi energetike (nafte), a Kina je vrlo snažno prisutna i u susjednom Sudanu. Jasno je kako uz kineske vojnike u Afriku dolaze i kineski vojni savjetnici čiji je tačan broj nepoznat. U tom kontekstu je zanimljiv medijski podatak (iako star već skoro dvije godine), o kineskim planovima za izgradnju podzemne vazduhoplovne baze u Zimbabveu.
Londonski Međunarodni institut za strateška istraživanja objavio je izvještaj, u kojem se navodi kako već 68 odsto afričkih država kupuje kinesko naoružanje, a količina prodanog oružja permenentno raste. Osim toga i nomenklatura isporučenog naoružanja sve više prelazi na stranu tehnološki sofisticiranih i složenih oružanih sistema. Nezavisno o tome što Zapadni stručnjaci kvalitetu kineskog naoružanja i dalje smatraju nedorasloj onom Zapadnom ili ruskom, ipak priznaju kako je kupovina tog oružja pokazalac da se afrički sukobi izdižu na novi tehnološki nivo. Od 2005. godine Kina izvozi oružje u još deset novih država Afrike, a Peking im osigurava povoljnu cijenu, daje kredite za kupovinu oružja ili ga jednostavno isporučuje u zamjenu za unosne infrastrukturne ugovore.
Primjeri kineske izvozne ekspanzije vojnog naoružanja vidljivi su u svim afričkim regijama, a vrijedi pomenuti i podatak, da je Nigerija nabavila (po raznim podacima) između 5 i 10 ofanzivnih kineskih bespilotnih letjelica za borbu protiv terorističke organizacije Boko Haram. Isto tako, i Alžir vodi pregovore oko kupovine napadačkih dronova CH-4, a navodno ih već posjeduje i Egipat, a gotovo sigurno i iračka vojska od kraja prošle godine.
U Džibutiju se gradi kineska vojna baza
Krajem februara kinesko Ministarstvo odbrane potvrdilo je informaciju o započinjanju građevinskih radova u Džibutiju (strateški važnoj državici, smještenoj na ulazu u Crveno more, koju 20 kilometara širok morski prolaz Bab el-Mandeb dijeli od Arapskog poluotoka, konkretno Jemena), gdje Kina gradi svoju prvu afričku vojnu bazu. Koliki geostrateški značaj ima ta mala zemlja od svega 23 200 km2 i 800-tinjak hiljada stanovnika, ukazuje i podatak da Amerikanci u Džibutiju imaju svoju jedinu vojnu bazu u subsaharskoj Africi, a imaju je i Francuzi.
Radi se o direktnom bacanju rukavice izazova Vašingtonu, nezavisno o tome što kineski vojni stručnjaci govore o tome kako će se njihova baza razlikovati od američke i francuske (koje se nalaze u neposrednom susjedstvu) po tome što će služiti kao logistički punkt za kineske brodove koji plove tom regijom, a posebno će igrati ulogu u pogledu prolaska kineskih brodova Sueskim kanalom smještenom na suprotnom, sjevernom kraju Crvenog mora. Bazu neizostavno treba posmatrati i kao sastavnicu pomorske varijante kineskog ekonomskog projekta „Put svile“, čiji će krak prema Evropi prolaziti upravo Crvenim morem.
Ta će baza zasigurno osiguravati i nužnu podršku operacijama kineske pomorske flote u Indijskom okeanu. Zanimljivu komparaciju po tom pitanju daje Šen Dingli, profesor na šangajskom Fudan University, izjavivši, kako su Amerikanci razvijali svoj biznis po čitavom svijetu i slali svoje vojnike u zaštitu svojih interesa tokom zadnjih 150 godina, a sada će Kinezi raditi to isto. I naravno da u tome imaju jednako pravo sukladno svim međunarodnim zakonima. Baza u Džibutiju Kinu će koštati oko 600 miliona dolara, a još je neizvjesno kada će biti u potpunosti izgrađena.
A kako je započela kinesko-džibutijska saradnja? Formalno, Kina je prvi put Džibuti iskoristila pri evakuaciji svojih građana iz ratom zahvaćenog Jemena u martu 2015. godine, kada se navodno i rodila ideja o kineskoj vojnoj bazi u toj državi. Pregovori o njoj su uspješno završeni u decembru prošle godine, a stvarni radovi započeli već tokom zime. Koliko Kina plaća Džibutiju? Barata se informacijom o kineskoj investiciji teškoj tri milijarde dolara, kojom se planira izgradnja željezničke pruge od Džibutija do glavnog etiopskog grada Adis -Abebe (Džibuti je jedina etiopska izvozna luka). Kinezi će, osim toga, u razvoj lučke infrastrukture Džibutija uložiti 400 miliona dolara. Zauzvrat će kineske banke dobiti dozvolu za rad u Džibutiju, a kineske kompanije niz trgovačkih privilegija.
Ovdje se želim vratiti na prvi dio teksta i konstataciju o arapskoj pragmatičnosti i gledanju prije svega vlastitih interesa, nezavisno o godinama građenim strateškim planovima ove ili one svjetske sile i utrošenoj količini novca za njihovu realizaciju. Suočene s izmjenjenim geopolitičkim i vojnim odnosima na terenu, arapski pragmatizam uskoro će još više izići na vidjelo. A odluka Džibutija da Kini dozvoli izgradnju vojne baze sigurno je jedna od takvih, jer vlada te državice itekako bliska Rijadu i bez njegovog „amena“ bi se na nešto takvo teško odlučila. To je bilo vidljivo i nakon novogodišnjeg zaoštravanja saudijsko-iranskih odnosa poslje egzekucije saudijskog šijtskog vjerskog vođe i naknadne reakcije građana Teherana iskazane paljenjem saudijske ambasade. Džibuti je tada pozitivno odgovorio na poziv Rijada i prekinuo diplomatske i gospodarske odnose s Teheranom, čiju vladu već godinama politički i ekonomski podpomaže upravo – Peking.
Ministar inostranih poslova Džibutija izjavio je kako je zadatak kineske baze borba protiv pirata, koji su posebno aktivni u susjednim somalijskim vodama i Adenskom zaljevu. Za izvršavanje tih zadataka Kinezi su za opsluživanje svojih brodova koristili Port Viktoria na Sejšelskim ostrvima, čijoj su obalnoj straži u znak zahvalnosti poklonili jedan vojni brod.
Pa iako Kina u borbi protiv gusara aktivno sudjeluje još od 2008. godine (do lani je u njoj ukupno sudjelovalo oko 16 hiljada kineskih mornara i 1300 njihovih marinaca i vojnih specijalaca), to sasvim sigurno nije glavna intencija gradnje kineske vojne baze.
Naime, prošlih godina u zapadnim stručnim krugovima ali i medijima, često se govorilo o kineskim planovima za izgradnju 18 vojno-pomorskih baza sirom svjetskih okeana. U obzir su tako dolazile države poput Tanzanije, Džibutija, Kenije, Nigerije, Namibije, Mozambika i Angole. Pa iako je do nedavno malo ko vjerovao u realizaciju kineskih planova, realnost je bila neumoljiva, a vrlo brz dogovor oko izgradnje baze u Džibutiju svih je iznenadio. A to je samo početak.
(geopolitika.news)
