Vijesti 17.01.2016.

Kinezi napuštaju Sarajevo: Ovdje se prodaju samo čarape

ČITANJE: 7 minuta
kinezi-sarajevo1-696x456
Gase se lampioni u sarajevskoj “kineskoj četvrti”.

Ne mjestu nekadašnjih kineskih prodavnica svega i svačega, kojih je početkom dvijehiljaditih na desetke niklo u sarajevskom naselju Buća Potok, sada je poneka kladionica, autopraonica ili samo utabana zemlja, piše Al Jazeera.

Prodavnica ispod čijih se krovova klate crveni lampioni, a iz izloga “bljuju vatru” plastični zmajevi, nema više ni u susjednom naselju – Boljakovom Potoku.

Tek u Rajlovcu, na samom izlazu iz grada, naići ćete na natpise “kineska prodavnica”. Međutim, ni to nije znak da ste naišli na takvu prodavnicu, jer se većina njih izdaje ili prodaje, što potvrđuju i natpisi iznad vrata.

Prodaju se samo čarape

Prohladno je u prodavnici Xing Wang, natrpanoj robom, koja vonja na plastiku i gumu. Njen vlasnik Ye Xiang Biw grije se uz pećicu na drva.

Iako je prodavnica natrpana različitom robom, od odjeće preko igračaka, kozmetike i alata, pa do kućnih potrepština, a cijene su od pola feninga pa naviše, veli da kupaca skoro i nema.

Ye, državljanin Kine, koji u Rajlovcu radi već pet godina, širi ruke i na bosanskom kaže: “Vidi, nema ništa, nema niko“.

Kaže da je do prije dvije-tri godine stanje bilo puno bolje, da je mogao zaraditi, a sada mu jedva ostaje da može da preživi. Veli da su mu se supruga i dvije kćerke vratile u Kinu, a da će i on, ako se stanje ubrzo ne popravi.

-Juče je jedan komšija – Kinez zatvorio radnju i vratio se kući, a prije dvije sedmice je otišao još jedan. Bilo je loše, pa su otišli. Ovaj što je jučer otišao, radio je ovdje 15 godina, a onaj što je otišao ranije – četiri godine. Loše je stanje u Bosni, a u Kini se sad popravlja, pa se možda vratimo tamo, ako se ovdje šta ne popravi- kaže Ye i pokazuje na zatvorene radnje.

Dok smo tu, ulaze dvije mušterije. Obje traže čarape.

-Vidite, samo čarape prodajem, ništa više- kaže rezignirano Ye.

Ramiza, kako se predstavila jedna od mušterija, kaže da je penzionerka i da sebi može priuštiti samo čarape iz kineske radnje, jer su tu najjeftinije. Jedne je kupila i unuci.

-Ove radnje su bile spas za penzionere i one sa malim platama, jer Kinezi imaju skoro sve što vam na um padne, a i što vam ne padne, i to po veoma niskim cijenama. A sada, vidite i sami, ni to ne možemo kupiti- kaže ona.

Zarada – nula

Yeev prvi komšija, također Kinez, koji ne želi reći svoje ime, prodaje cipele. I on se grije uz peć. U proteklih deset godina, koliko je ovdje, naučio je bosanski jezik, taman toliko da se može sporazumjeti.

-Danas sam zaradio nulu. Potrošio sam vreću drva, a nisam prodao nijedne cipele-kaže on.

Kaže da su kod njega najjeftinije cipele pet, a najskuplje 25 KM, ali da, svejedno, ljudi ne kupuju.
-Loše je u Bosna, loše… Ranije bilo puno, puno bolje. Inspekcija dođe stalno, a mi moramo platimo porez, kiriju… a moramo i da jedemo-žali se.

Veli da za Bosnu nije ni čuo prije nego je u nju došao.

-Ma, neki su mi drugovi rekli da je u Bosni dobro. Bilo je prije, a sad nije- kaže.

I on će, veli, ako se ovakvo stanje nastavi, put pod noge.

Prekoputa su takođe dvije skoro identične kineske prodavnice, tik jedna uz drugu.

Ulazimo u onu koja se zove “Baishun”. Njeni vlasnici, muškarac i žena, na tabletima gledaju neki kineski program i ne žele razgovarati. Čak ni pozdraviti se. To ne želi ni vlasnica prodavnice do njih.

-Neću priča za novine, neću- kaže ljutito i okrene glavu. Ali to dopušta svom uposleniku – Bosancu.

On pokazuje zastave Bosne i Hercegovine, navijačku zastavu na kojoj piše “Zmajevi”, fesove i šešire sa bh. zastavom.

-Vidite, oni rade sve da privuku mušterije, idu i na taj patriotski faktor, ali – džaba, mušterija nema- priča on.

Također veli da znaju s vremena na vrijeme napraviti rasprodaju, kada bude robe i po 15 feninga, ali da opet slabo pazare.

Vlasnica prodavnice “Chao Dong” na odličnom bosanskom kaže da nije zainteresirana da “bude u medijima”.

Ipak priča: “Ma, šta da vam kažem? Inspekcija stalno dolazi, skoro svaki dan su tu, sve pregledaju, naplaćuju nam kazne. Onda je tu i PDV, povećale su se cijene transporta kontejnera u kojima donosimo robu. A narod je bez para, sve se sastalo. Vidite koliko je okolo zatvorenih radnji, a nekad je ovo bilo prepuno i kupaca i robe. Izgleda da ćemo svi da se vratimo u Kinu.”

Pravi odgovor što Kinezi napuštaju Sarajevo, ali i ostale dijelove BiH, nalazimo tek u prodavnici koju drži kineski bračni par iz okoline Šangaja.

Fei Heim, na dobrom bosanskom jeziku kaže nam da je on u Rajlovcu poznat kao Fehim. Uskoro ulazi i njegova supruga, a on kaže: “Evo i Aiše”.

Njegova supruga, koja je tek došla od frizera, s ushićenjem priča kako su joj pravili lokne – “nekom mašinom koja ne kovrdža kosu tako što se uvrne okolo, nego samo usisava kosu i pravi zvukove: fuuu, fuuuu“.

Aiša, veli da joj ne pišemo njeno kinesko ime, jer je “predugo”.

-Mene svi ovdje znaju, tu sam deset godina, a prije toga sam bila u Beogradu, pa u Gračanici, Tuzli, Mostaru, Travniku… Radila sam po pijacama i na minus 17 dok nisam došla ovdje. Ja sam došla prva, pa sam povukla muža i familiju, a sad, kakvo je stanje, izgleda da ću ih sve vratiti nazad- priča Aiša.

Njen suprug sjeda za sto, uzima digitron i kaže:

-Evo, ovako je počelo: prije osam godina kontejner robe koji smo dovozili iz Kine koštao je 5.000 KM. Ima većih i manjih kontejnera, ali, to je bila neka srednja cijena. A danas – danas isti taj kontejner košta 40.000 KM. Dodajte tu PDV, koji iznosi oko 1.500 KM, kiriju za radnju – 2.000 KM, kiriju za stan… i loše finansijsko stanje u BiH, i bit će vam jasno zašto nas je sve manje- priča on.

“Ekskluziva iz Rajlovca”

Aiša priča kako je “baš juče brojala koliko se radnji zatvorilo”.

-U Rajlovcu je bilo više od 50 kineskih prodavnica, a danas ih je samo devetnaest- kaže i ponovo broji, da koju ne propusti.

Kaže da je u nekadašnjoj “kineskoj četvrti” u Buća Potoku ostala samo jedna prodavnica, a da je u samom gradu u 2015. zatvoreno deset.

-U Sarajevu imate još samo dvije kineske prodavnice – na Drveniji i na Dobrinji. Nema više nijednog Kineza koji je prodavao na mostu Drvenija i na Ferhadiji- kaže Aiša, dodajući kako kineskih prodavnica nema više ni na pijaci Arizona kod Orašja, jer su nedavno izgorjele u požaru.

Fei Heim i njegova supruga kažu da shvataju Kineze koji su otišli, jer je para sve manje.

-Stalno nam dolazi inspekcija, svaki artikal pregleda. Nekidan su nam naplatili 3.500 KM kazne jer nismo izdali fiskalni račun za jednu krpu od dvije marke- priča Aiša.

Njeno dvoje djece već se vratilo u Kinu, gdje idu u školu.

-Mi idemo ponekad tamo, ali sve manje imamo novca za to. Voljeli bismo ostati u Bosni, jer nam je ovdje puno lijepo, i nema puno ljudi kao u Kini, nije tolika gužva i buka. Volimo vašu hranu, ja sam naučila i pitu kuhati, i kiseliti paprike i kupus. Ali, ako se ovako nastavi, morat ćemo ići. Mislim da će do naše, kineske Nove godine, a to je u februaru, odavde otići još nekoliko Kineza- govori Aiša.

Na odlasku, njena uposlenica, Belma, dobacuje: “Vi ćete možda sa ovim tekstom imati ekskluzivu – jer ćete biti posljednji koji su imali priliku da razgovaraju uživo sa Kinezima u Sarajevu”.

(Fokus.ba)