Ključna linija za budućnost rata: Rusija pokušava slomiti kičmu ukrajinske vojske

PIŠE: Ivan Čović

Iako se ukrajinska vojska snažno i dugo opirala te zadala ruskoj ozbiljne gubitke, vojska Ruske Federacije je uz pomoć narodne milicije Luhanske Narodne Republike (dalje u tekstu LNR), prema službenim objavama ruskog ministra obrane, ušla u grad Lisičansk. Ubrzo su objavili da je cijela Luhanska oblast sada pod kontrolom LNR-a.

Zadnjih tjedana na Zapadu se dao naslutiti ovakav ishod, odnosno dogodio se obrat u izvještavanju i vojnim analizama koje su dolazile iz zapadnih izvora. Ukrajina je najjači dio svoje vojske prebacila upravo na ovo bojište, a koliko se pripremala za sukob na ovom frontu, govori i podatak o 600 km armiranobetonskih utvrda, tunela i raznih obrambenih objekata na području Donbasa.

Nije čudno što je i Rusija ondje fokusirala glavninu svoje vojske. Iako se ne može govoriti o velikoj premoći u ljudstvu jer je omjer pješaštva bio ugrubo jedan naprema jedan, ruska vojska pobijedila je na ovom frontu zahvaljujući ogromnoj prednosti u topništvu.

Prema zapadnim analizama, omjer ispaljenih raketa bio je oko deset naprema jedan u korist ruske vojske. Procijenjeno je da je ukrajinska vojska ispalila pet do šest tisuća raketa, a ruska između 60 i 100 tisuća. Također, već je nekoliko puta naglašeno da Rusija ima totalnu premoć u zraku nakon što je početkom rata uništeno gotovo cijelo ukrajinsko ratno zrakoplovstvo.

Veliki problem za ukrajinsku vojsku

Budući da je Ukrajina bila u konstantnom nedostatku topništva, što je predsjednik Zelenskij svakodnevno isticao, a i ono oružja što bi dobila bilo je izuzetno teško dostaviti u Lisičansk, imala je sve manje šansi da obrani taj teritorij.

Veliki problem nastao je za ukrajinsku vojsku kada je ruska vojska ušla u Severodonjeck. Iako je ukrajinska vojska zaista izvršila svojevrsnu obavještajno-vojnu diverziju u gradu te je mjesec dana vodila ulične borbe, to je ipak bilo kratkog daha. Ruska vojska srušila je tri mosta između Severodonjecka i Lisičanska, što je gotovo onemogućilo preostale ukrajinske vojnike da se povuku. Mnogi su tako ostali na milost i nemilost ruskoj vojsci.

Neki vojnici uspjeli su se povući u čamcima preko rijeke, a Reuters je razgovarao s dvojicom od njih. Vojnici su se izvukli u 60-ak km udaljeni Slavjansk. Opisujući situaciju u Severodonjecku, izrazili su žaljenje zbog gubitka grada naglašavajući da je ukrajinska vojska mnogo toga uložila u njegovu obranu.

Slično kao i u Mariupolju, gdje su ukrajinski vojnici bili potisnuti u čeličanu Azovstal, u Severodonjecku jedan dio ukrajinskih snaga završio je u kemijskoj tvornici Azot. Vojnici su potvrdili razmišljanja vojnih analitičara koji su smatrali da se ukrajinska vojska mogla nositi s ruskom u borbi “prsa o prsa”, ali da nije mogla adekvatno odgovoriti na sve jače raketiranje grada.

Rusko topništvo

Rusko topništvo je kao problem istaknuo i guverner Luhanske oblasti Sergej Hajdaj nakon ulaska ruske vojske u Lisičansk. On je spomenuo brutalnost ruskog topništva uspoređujući Severodonjeck u kojem su Ukrajinci mjesec dana pružali otpor vodeći ulične borbe i Lisičansk u kojem je jedan dio administrativnih zgrada ostao neoštećen.

Ruska vojska umarala se u Severodonjecku uličnim borbama pa je odlučila promijeniti taktiku. Na Lisičansk je topništvo djelovalo puno snažnije, što je smanjilo mogućnost uličnih borbi u gradu i natjeralo ukrajinsku vojsku na povlačenje. Iz ove perspektive povlačenje ukrajinskih vojnika čini se kao razuman i racionalan potez.

Ukrajinska vojska uspjela je kupiti nešto vremena povlačenjem u Lisičansk i zadržavanjem ruske vojske na liniji Lisičansk – Sjeversk, koja je ostala povezana samo jednom cestom, koju je ruska vojska redovito raketirala. Stoga je bilo jako teško dostaviti daljnju logistiku ukrajinskoj vojsci, a još teže nekakvo teže naoružanje.

Ta cesta poslužila je da se ukrajinske snage koliko-toliko pravovremeno izvuku iz Lisičanska i preko Sjeverska prebace u Slavjansk ili Kramatorsk. Često su prikazivane snimke iz ruskih izvora upravo o raketiranju tih pravaca kako bi se povlačenje dodatno otežalo.

Gubici ukrajinske i ruske vojske

O gubicima ukrajinske vojske govorio je i sam predsjednik Zelenskij rekavši da Ukrajina dnevno izgubi između 60 i 100 vojnika, uz 500 ranjenih. Neke zapadne analize došle su i do brojke od 200 poginulih te 700-800 ranjenih dnevno. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Oleksij Arestovič nedavno je spomenuo 10.000 poginulih ukrajinskih vojnika uz 30.000 ranjenih. Ministar obrane Ukrajine Oleksij Reznikov u intervjuu za CNN na pitanje koliki su ukrajinski gubici u ratu, izjavio je: “Nadam se manji od 100.000.”

S druge strane, ruski gubici su također značajni. Procjenjuje se da je poginulo između 16 i 20 tisuća (američki i britanski izvori), odnosno 35.000 (ukrajinski izvori – poginuli plus ranjeni). Prema podacima koje daje ruska strana, prikazani su znatno manji gubici. Rusi rijetko otkrivaju broj poginulih, ali je ipak BBC na ruskom jeziku objavio da je potvrđeno nešto više od 4000 poginulih ruskih vojnika.

Čak su razvrstani po ruskim regijama. Bitno je za razumijevanje reći da osim mogućeg prikrivanja stvarnog broja ruskih žrtava, Rusija u svoje gubitke ne ubraja vojnike i vojno osoblje LNR-a i DNR-a, koji su vjerojatno podnijeli znatno veću žrtvu u bitkama na istoku. Također ne ubrajaju privatne vojske.

Dakle, i ukrajinska i ruska vojska izgubile su nekoliko desetaka tisuća vojnika u ovih par mjeseci rata, što su ogromne brojke čak i ako se uzmu najkonzervativniji izvori. No ako se pogledaju podaci o žrtavma iz ratova u kojima je Rusija sudjelovala u modernoj povijesti, ovakve žrtve su tipične za Rusiju.

Ukrajina će puno teže podnijeti žrtve

U Drugom svjetskom ratu SSSR je imao daleko najveće gubitke, procjenjuje se između 20 i 27 milijuna ljudi, dok ih je nacistička Njemačka imala višestruko manje – između 7 i 7.5 milijuna žrtava. U Zimskom ratu, u kojem je SSSR napao Finsku, opet je SSSR imao nekoliko puta veće gubitke. Prema službenim podacima, SSSR je imao 320.000, dok je Finska imala 70.000 žrtava.

Budući da Rusija ima nekoliko puta više stanovnika, da joj vojna strategija često uključuje velik broj ljudskih žrtava i s obzirom na vojne i ljudske resurse kojima raspolaže, Ukrajina će puno teže podnijeti žrtve u situaciji u kojoj Ukrajina i Rusija imaju podjednak broj (ili isti red veličine) ljudskih žrtava. Ne treba posebno objašnjavati kako se dodatno pogoršava ukrajinska pozicija kada ima više gubitaka od ruske strane, što je bio slučaj na ovom frontu.

Na tom tragu je bio i bivši ministar obrane, general Ante Kotromanović kada je izjavio da Rusija na svom teritoriju ima razvijene snažne vojne kapacitete. Također je spomenuo da je Ukrajincima potrebno 20 do 30 tisuća novih vojnika plus topništvo. Rusija je promjenom taktike s početka rata, kada je pokušavala brzo zauzeti velike gradove, zadala velike probleme ukrajinskoj vojsci. To ipak ne treba značiti da ruska vojska ima nepresušan izvor ljudskih resursa, ali svakako se lakše nosi s gubicima.

Slavjansk – Kramatorsk

Ukrajinska vojska uspjela je donekle odoljeti ruskim napadima (ako se sjetimo zapadnih prognoza o padu Kijeva za 96 sati i sl.) te “skupo” prodati svaki metar teritorija. Također, natjerala je rusku vojsku na mijenjanje taktike i usporavanje rata. Čovjek koji je odigrao veliku ulogu u sukobu 2014. godine Igor Girkin, poznatiji kao Strelkov, više puta je u svojim obraćanjima naglašavao sporo napredovanje ruske vojske.

Kako su se Ukrajinci povukli iz Lisičanska te kako je (zasad) gotova bitka u Luhanskoj oblasti, ruska vojska je intenzivirala topničke udare po Bahmutu, Slavjansku i Kramatorsku u susjednoj Donjeckoj oblasti. Nakon što je uspostavljena vlast LNR-a na cijelom teritoriju Luhanske oblasti, cilj je isto postići na području Donjecke oblasti. Ukrajini je (što svi naglašavaju) potrebno topništvo kojim bi mogla uspostaviti koliku-toliku ravnotežu na frontu. U Kramatorsk će biti puno lakše dostaviti topništvo sa Zapada nego u Lisičansk i Sjeverodonjeck.

Situacija u Donbasu je na vrhuncu

Situacija u Donbasu je sada na vrhuncu. Idućih nekoliko mjeseci će možda biti i presudno za tijek rata. Ako se Ukrajina uspije obraniti, zadala bi ozbiljan udarac ruskim ambicijama. S druge strane, ako Rusija probije tu liniju, za očekivati je da dođe do grada Dnjipra (ne i da ga zauzme). Linija koja se proteže od Slavjanska do Bahmuta je posljednja tako utvrđena linija u Donbasu. Slavjansk je pod konstantnom vatrom i to je nesporno idući ruski cilj.

Slavjansk i Kramatorsk su relativno veliki gradovi, prije rata su imali preko 100.000 stanovnika i prilično su utvrđeni. Također, ruska vojska je sigurno umorna od konstantnih ofenziva i mogla bi napraviti svojevrsnu pauzu kako bi se pješaštvo odmorilo i obnovilo.

Tako nešto je i sam predsjednik Putin najavio. RIA Novosti su prenijele Putinovu izjavu sa sastanka s ministrom Šojguom u kojoj je rekao kako bi se postrojbe koje su sudjelovale u Luhanskoj oblasti trebale odmoriti. Ipak, ruska vojska i narodna milicija LNR-a krenule su u ofenzivu na grad Sjeversk, zapadno od Lisičanska, uz daljnje raketiranje Slavjanska.

Umor ruske vojske, utvrđenost gradova i dostava topništva mogli bi dati kakav-takav optimizam ukrajinskoj vojsci. S druge strane, ukrajinska vojska je u povlačenju i također je umorna od bitaka u Luhanskoj oblasti, a još je uvijek (prema dostupnim podacima) slabije naoružana topništvom u odnosu na rusku vojsku.

Za Ukrajinu je vrlo važno da sačuva liniju Slavjansk – Kramatorsk – Bahmut. Nakon te linije ne postoji više nijedna takva utvrda. U ovom trenutku ruska vojska pokušava slomiti kičmu ukrajinskoj vojsci. Stoga ne čudi što je Ukrajina bacila sve najjače karte upravo na branjenje tog prostora i što se Rusija odlučila za promjenu taktike kako bi uništila najjači dio ukrajinske vojske i najutvrđeniji dio ukrajinskog teritorija.

(index.hr)