Književnica u Hrvatskoj objavila priču o masturbaciji autističnih dječaka, koristeći njihova prava imena

Nagrađivana osječka autorica Maja Urban na literarni natječaj prijavila je priču pod naslovom “O čemu šutim kad govorim o drkanju” u kojoj je detaljno opisala kako izgleda samozadovoljavanje autistične djece, kao i to da ih je glavna junakinja, za koju se može pretpostaviti da predstavlja autoricu, snimala.

Iako je dvije godine radila u jednom od centara za autizam, sada tvrdi da je djelo fikcija inspirirana okrutnom stvarnošću. No, Centar u to ne vjeruje, piše Jutarnji list.

“Nije mi žao niti se sramim, ne mislim da sam povrijedila prava roditelja, djece ili privatnost. Djeca s kojom sam radila ne znaju čitati, pisati ni računati iako pohađaju šeste ili sedme razrede. To što su njihovi roditelji hipersenzibilni, ne znači da ne trebam pisati o nečemu što me muči”, izjavila je Maja Urban.

Iz Ureda pravobraniteljice, ne ulazeći u okvire umjetničke slobode, poručili su da su zgroženi postupkom autorice kojim su ugroženi privatnost djece i njihovo dostojanstvo.

Nakon što je Jutarnji objavio tekst o literarnom natječaju u čijem se finalu našao rad “O čemu šutim kad govorim o drkanju” autorice Maje Urban, kontaktirali su hrvatske književnike i književne kritičare kako bi čuli njihov stav o spornom tekstu.

Autorica je dvije godine radila u Centru za autizam kao nestručna zamjena te je u svom tekstu detaljno opisala samozadovoljavanje autističnih dječaka koristeći njihova prava imena te otkrila da je sve to snimala mobitelom.

Urban tvrdi da je djelo fikcija inspirirano okrutnom stvarnošću, organizator natječaja je podržava i razmišlja da ga uvrsti u godišnji zbornik, dok je Centar u suradnji s roditeljima slučaj prijavio DORH-u. DORH-u su iz Jutarnjeg lista u srijedu poslali upit, no još nisu dobili odgovor.

Djelo je u razgovoru za Jutarnji najoštrije osudila riječka spisateljica britkog jezika Vedrana Rudan koja smatra da bi se autoricu trebalo poslati na liječenje te da je zatvor primjerena kazna za napisani tekst. I od nje su, kaže, tražili da napiše komentar ili kritiku tog teksta, no nije imala snage pročitati više od nekoliko rečenica zbog gađenja koje je osjećala.

– Gospođu netko naziva književnicom, prema mojim kriterijima ona je obična zločinka. Razmišljala sam kako bih se osjećala da sam roditelj te djece čija se imena spominju, mislim da bih se kao majka i baka s njom osobno obračunala. Nije zdrava ili je toliko zla da ide takve gadarije pisati o posebno osjetljivoj skupini – autističnoj djeci. Zaista mislim da bi trebala završiti u zatvoru – rekla nam je Rudan.

Smatra da ako službe ne odrade posao i zaštite najranjivije za Hrvatsku više nema spasa. Osudila je i žiri te organizatore koji su rad plasirali u finale i još razmišljaju da bi ga možda uvrstili u zbornik.

– Ta udruga takozvanih književnika o sebi ima vrlo visoko mišljenje. Zapravo se radi o lokalnim piskaralima za koja me ni najmanje ne bi me čudilo da to smeće uvrste u zbornik – kaže Rudan.

S njenim stavom ne slaže se Zoran Ferić, književnik i bivši predsjednik Hrvatskog društva pisaca, koji smatra da autorica ne bi trebala snositi posljedice.

– Da nije koristila prava imena djece, to bi bio sasvim legitiman književni tekst. Autonomija književnog teksta sve dopušta te sam zbog toga na strani autorice – zaključio je Ferić.

Sanja Pilić, popularna dječja spisateljica, tekst smatra prostačkim. Kako kaže, neugodno joj je takvo djelo i čitati, a tako groznu temu ne bi koristila u vlastitom književnom radu. Najvećim problemom proglasila je zloupotrebu podataka i otkrivanje identiteta djece.

Sveučilišna profesorica i pjesnikinja Andrijana Kos Lajtman smatra da u književnosti ne bi trebale postojati tabu teme pa i ovu tematiku smatra legitimnom, no ono što ju je zasmetalo jest ugroženo dostojanstvo i privatnost djece čijim su imenima nazvani likovi u priči.

– Književna kvaliteta ove priče sasvim je prosječna, ne čini mi se kao priča koja zaslužuje finale. Više se doima kao neki skicozni izvještaj, nego kao književno promišljen i dorađen tekst. Ne smatram da ovaj tekst zaslužuje pozornost javnosti – kaže Kos Lajtman.

Književnica Julijana Matanović objašnjava da hrvatska književnost poznaje praksu uzimanja stvarnih imena likova, no ona se najčešće koristila u povijesnim romanima kako bi djelo dobilo na vjerodostojnosti. Kod osjetljivih tema smatra da bi praksu trebalo izbjegavati jer se korištenjem pravih imena ne postiže nikakav učinak, piše jutarnji.hr.

Maja Urban rođena je 1985. u Osijeku. Prva zbirka pjesama Urbane od A do Ž objavljena joj je 2014. kao dobitnici karlovačke književne nagrade Zdravko Pucak. Ista knjiga potom biva nagrađena i na Pjesničkim susretima u Drenovcima kao najbolji prvijenac autora s područja Slavonije i Baranje te godine. Diplomirala je mađarski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Bilju, živi u Osijeku. Izuzetno je uspješna internacionalna triatlonka, piše na stranici njene izdavačke kuće Fraktura.

(SB)