Koje knjige da čitate ove zime? Preporuke iz izdavačke kuće “Imprimatur”

U svojim redovima imate i dobitnika NIN – ove nagrade, to je Stevo Grabovac i knjiga “Poslije zabave”. Takođe i njegova prethodna knjiga “Mulat albino komarac” bila je u užem izboru za NIN – a, koliko je taj uspjeh značio vama kao izdavačkoj kući?

MARIJA: Značajne književne nagrade uvijek same po sebi urade ogroman dio marketinškog posla. Ljudi kupuju ono što i drugi ljudi kupuju i to je do sada dobro utvrđena stvar i u našoj branši. U slučaju “Mulata”, najuži krug NIN-a usmjerio je svojevrsni reflektor u našem pravcu – postojimo, radimo i imamo šta da ponudimo. To što je napokon dobitnik NIN-a za 2023. godinu naš autor samo je još jedan dokaz nama samima, a i onima koji nas prate, da sve ovo ima smisla. Danas je sve marketing, u tom kontekstu nije neumjesno pitanje za izdavača: kako prodati knjigu!?

Beogradski izdavači su po tom pitanju dosta agilni. Kako ste se vi nametnuli publici?

MARIJA: Što smo duže u ovom poslu, sve više shvatamo važnost marketinške strategije. Možda zato što isprva nismo imali pojma koliko je stalno prisustvo u medijima i na društvenim mrežama važno. Mi nismo htjeli da se namećemo, prosto i sami ne volimo agresivan marketing, ali se zaista trudimo da odnos između nas i kupaca bude organski i prisan, i na tome insistiramo. Cilj jeste da knjiga dođe do što većeg broja ljudi, ali negdje i prirodno okupljamo čitaoce slične nama. Dakle, naša formula za prodaju jeste prepoznavanje, poštovanje prema kupcu i stvaranje povjerenja.

Koje su muke izdavaštva danas u Srpskoj?

MARIJA: Mnogo ih je i gotovo sve podrazumijevaju nedostatak čvrstih, dinamičnih i plodotvornijih saradnji sa institucijama, s čim se izdavaštvo ovdje kao industrija i ne može baš pohvaliti. Izdavaštvo jednom nogom jeste u kulturi i umjetnosti, ali je drugom nogom i u privredi, a čini se kao da to ovdje prolazi ispod radara. Osim toga, mi jednim dijelom širimo naše distributivne kanale i u ostale zemlje regiona, a to je problem svoje vrste.

Kada su u pitanju prevodi knjiga, Borise znam da i Vi prevodite, sa kojih jezika, ko se još time u Imprimaturu bavi? Koliki teret pada na prevodioca kada je o književnosti riječ?

BORIS: Prevodim sa italijanskog i do sada sam preveo nekih pet naslova. Posebno se radujem svakoj knjizi Đanrika Karofilja jer ga čitam još od studentskih dana i ponosan sam ne samo na to što sam njegove knjige približio našim čitaocima već što smo zajedno sa italijanskom ambasadom u Sarajevu odnosno Italijanskim kulturnim centrom u Beogradu imali priliku da organizujemo druženje s njim u ova dva grada. Sem toga, do sada smo objavili prevode sa španskog, engleskog, njemačkog, ruskog, persijskog, češkog, a u pripremi su prevodi i sa norveškog, francuskog i portugalskog. Mnogo je kvalitetne književnosti koja čeka da bude prevedena i nas iskreno vodi želja da našoj publici predstavimo što je više moguće kvalitetnih naslova svjetske književnosti, ali kad kažem svjetske književnosti ne mislim samo na ono što se smatra zapadnim kanonom ili na savremenu angloameričku književnost već baš na književnost sa svih meridijana i podneblja. Jedno od djela na koje smo ponosni je knjiga „Mladoženja i mlada“ savremene ruske književnice Alise Ganijeve, koja je rodom iz Dagestana. Možda griješim, ali koliko ja znam, do sada kod nas nije objavljeno ništa što pripada korpusu dagestanske književnosti. Imamo sjajnih naslova iz latinoameričke književnosti, kao što su na primjer knjige meksičke književnice Fernande Melčor i Čileanca Pedra Lemebela. Takođe, jako je zanimljiva knjiga Andree Li „Crvena kuća na ostrvu“, američke književnice sa italijanskom adresom koja je provela preko 20 godina na Madagaskaru. To je knjiga koja na jedan nevjerovatan način predstavlja ovo, može se slobodno reći, magično ostrvo, ali koje je istovremeno i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta i upravo o tom kontrastu govori ovaj roman.

MARIJA: Prevodioci su najznačajnija karika bez koje kvalitetna prevodna književnost ne postoji – ako prevod zakaže to obezvređuje svaku književnoumjetničku vrijednost djela, makar to bilo i remek-djelo. Isto funkcioniše i obrnuto – nekad je prevod impresivniji od same knjige. Koliki je teret na prevodiocima da budu na visini zadatka, toliki je teret i na nama da pomno biramo prevodioce kojima vjerujemo.

Izdajete savremenu domaću i stranu književnost, šta domaća publika više preferira?

MARIJA: Stranu književnost, bez dileme.

Koliko naslova izdate na godišnjem nivou?

MARIJA: Naš prvobitni ovogodišnji plan računao je 15 knjiga, u novembru smo spustili loptu na 12 naslova. U tome je odigrala ulogu i NIN-ova nagrada koja nas je uhvatila pomalo zabezeknute na takvu vrstu pažnje i obim posla.

Šta čitoaci mogu uskoro da očekuju od novih izdanja?

MARIJA: Do kraja godine očekujemo Džojsovu zbirku pjesama „Epifanije“, dokumentarne priče Fernande Melčor „Ovo nije Majami“ i zbirku eseja „O pažljivosti i hrabrosti“ Đanrika Karofilja, s kojom otvaramo i novu ediciju. Osim toga, u ovu godinu računamo i novi roman Ane Bolave „Pripovedač“, iako nam stiže početkom januara.

Uvijek je pravo vrijeme za dobru knjigu, ali ovaj period godine pogotovo. Preporučite tri knjige, za čitaoce portala Banjaluka.net.

MARIJA I BORIS: Romane Fernande Melčor preporučujemo pažljivo budući da toliko brutalan stil ne odgovara svakom. Ali je to ubjedljivo naša najprodavanija autorka: „Lažni zec“, „Paradajs“ i „Sezona uragana“ melju čitaoca svojim napetostima i knedlama u grlu.

„Poslije zabave“ je knjiga za koju smo po prirodi stvari sentimentalno vezani i smatramo da bi svaki pošten čitalac trebalo da je pročita. U njoj ima tuge i poniznosti u najsvjetlijem značenju tih riječi. Prvi roman Rafaele Edelbauer „Tečna zemlja“ bila bi sjajan izbor za čitaoce koji vole kafkijanske, izvrnute svjetove. Naspram prethodnih, ova preporuka je možda i najlakša za varenje – u „Tečnoj zemlji“ je više zabave, a manje suočavanja.

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno