KOLJA PEJAKOVIĆ: Ponosan sam na seriju “Meso”, a još više se radujem “Kostima”

Godišnjicu smrti Nebojše Glogovca obilježila su brojna sjećanja na prerano otišlog barda našeg glumišta, a kao jedan od najoriginalnijih istakao se Nikola Kolja Pejaković svojim spotom za pjesmu “Previše”.

Poznati banjalučki glumac, režiser i muzičar u razgovoru za SrpskaCafe objasnio je svoj odnos prema prerano preminulom glumcu, a dotakao se muzičkog i glumačkog sazrijevanja, “Mesa”, “Kostiju” i mjesta na koje Banjaluka stavlja svoje umjetnike.

Na pitanje da li je Glogovac bio glumac koji ulaskom u kadar završava stvar, Kolja govori da ne bi uopšte mogao tako da ga definiše, jer je Nebojša bio mnogo više

– On je sigurno bio jedan od naših najtalentovanijih glumaca, ali je rad sa njim, saradnja, druženje, odnosi, priča, priče, savjeti, humor – ono što ostaje u pamćenju. Svega toga se prije sjetim nego nekog njegovog maestralnog glumačkog nastupa. Meni je žao što je otišao on, a ne glumac. Glogovac je bio emotivan i dječački zaigran čovjek, i kao takav, kakav god posao da je radio, on bi bio to što jeste – kaže Kolja.

Da li je nadmoć elektronskih medija tolika da te široka publika ipak najviše prepoznaje kao filmskog i TV glumca, potom kao muzičara pa tek onda kao pozorišnog čovjeka i da li bi u stvari trebalo da je obrnuto?

– Tačno. Ja bih volio da me nekako ljudi zapamte po dobru, ako me uošte budu pamtili. Ne po djelu, već po ljudskosti, ako je ima… Moj posao je, kao i svaki posao – uradiš i idemo dalje. Ovom svijetu fali ljubavi, a ne stručnjaka i cirkusanata. Tako i ja Glogija i pamtim po ljubavi, osmijehu i očima koje zrače dobro, a ne po ulogama…

Slušajući tvoja dosadašnja četiri albuma čak i neoprezno uvo može da konstatuje kako se razvijaš i sazrijevaš. Da li je za to više zaslužna tvoja lična metamorfoza ili si se više posvetio tom segmentu tvog rada?

– Sve to zajedno. Samo se budala ne mijenja.

Da li su ti četiri prsta predstavljala prepreku za sviranje gitare? Doduše, doktor za rokenrol, Mića Vukašinović kaže da Hendrixa, koji je koristio tri prsta, manjak prstiju nije spriječio da postane najveći gitarista svih vremena.

– Ne. Meni su četiri prsta dala ton. Specifičan ton i način sviranja. Čovjek treba da osluškuje sebe i prirodu oko sebe i da reaguje. Mada, najmanje je tu bilo do mene, to su, vjeruj mi, više sile u pitanju.

Ipak pretpostavljam da nisu sve gitare iste, i da li bi se zaista tako lako odrekao Strata iz ‘56, kao u spotu za “Previše”?

– Ne postoje dvije iste gitare, kao što nijedan čovjek nije isti. Stratokaster iz 1956. košta, recimo, oko 40 000 evra, tako da ga ja nikada neću ni posjedovati, a kad bih ga nekako i dobio, imao – odrekao bih ga se ako mi zatreba za ‘leba i djeci za školu ili slično, za porodicu. Gitara jeste za mene velika strast i svaki dan sviram, razmišljam o gitarama, drvetu, magnetima i tako dalje. Međutim, na kraju balade, svaka gitara je svoja, ona je živa, radi i reaguje, tako da se i odnos prema gitari mijenja, to je dinamičan, a ne zacementiran odnos.

Ne znam da li se slažeš da je na kraju dana emocija ono što se računa? Pitam iz razloga što je nje danas najmanje, možda ponajviše u tzv. Americani i onom što radi npr. Chris Stapleton.

– Apsolutno se slažem. Stejplton, Brendi Karlajl, to su sve muzičari koji su nas obradovali nekom svježom, novom, muzikom. I producenti, koji ih prate u toj akciji, važni su za pomenuti. Ima tu još imena, ali, staćemo na ovima…

Vrijeme je za “Kosti”. Oslonac će i dalje biti na domaće snage u kombinaciji sa pojačanjima iz Srbije.

– Tako je. “Kosti” ćemo, u koprodukciji sa Radio-televizijom Srbije, snimati na proljeće i ljeto. Ponosan sam na seriju “Meso”, a još više se radujem “Kostima”. Nadam se da ćemo uspjeti napraviti dobar posao i nastaviti rad, zaposliti ljude, Banjaluku i Republiku Srpsku vratiti u igru iz koje je davno ispala. Veliku pomoć imamo od Beograda i naših sugrađana, stanovnika Banjluke. Mi i pričamo priču o ovom gradu i ovom vremenu. Znate kako kažu: niko nije bio prorok u svom selu… Mi se samo nadamo poslu, radu i saradnji sa producentima iz regiona i šire.

Kako komentarišeš i tumačiš to da u gradu od oko 200 000 ljudi izuzetni umjetnici ostanu u kategoriji neostvarenih, ako se ne pomaknu sa ovog staništa i nametnu u nekom većem centru poput Beograda?

– Uvijek je bilo tako. Banjaluka je uvijek davila svoje talente, k'o mačiće ih bacala niz vodu, a onda oni, kad nekako isplivaju na nekoj obali, tu naprave ime i posao. Međutim, ja vjerujem da ima nade da se i ovdje napravi važan kulturni centar, važna tačka spajanja uticaja, novca i ideja. Za to treba stvoriti tim i naći pare. Treba neko da hoće i da može. Strategija je važna, pomoć države, grada, ljudi, mladih ljudi. Sve to mora da se uplete u jedan kanap kojim će se onda kulturni život povući naprijed. Ali, ja o tome trubim već 30 godina, ali i trubiću i dalje…

Da li bi za Beograd mogao da se upotrijebi naslov memoara Bekima Fehmiua, “Blistavo i strašno”?

– Bi, mogao bi. Ja sam se suočio i sa jednim i sa drugim u tom gradu i volim ga što je takav.

Dok razgovaramo još jedan od kraljeva nas je napustio. Tek treba da se navikavamo na život bez drugog velikog Šabana, a nismo zaboravili ni Tomu kojim si se ti bavio. Kad se može očekivati realizacija projekta o njemu?

– Ne znam. Situacija u Srbiji je rovita, teško je predvidjeti bilo šta. Treba ostati hladne glave i čuvati otadžbinu i ono malo identiteta koje nam još uvijek nisu oteli, ukaljali i obesmislili. Treba ostati Srbin do kraja. Sačuvati ljudskost i samilost, ali i staviti političare na mjesto koje zaslužuju – da budu sluge i da budu promjenjivi, smjenjivi, potrošna roba. Tako ćemo pomoći i njima i sebi. Ako to uspijemo, naša kultura će doživjeti procvat, nagli ispucaj u nebesa.

(Srpska Cafe)