KOMENTAR: Kome smeta komunikacija Hrvatske i Republike Srpske bez sarajevskog posredovanja?

U sezoni obilježenoj koronom, političari su više nego u ranijim periodima bili skloni da potpisane sporazume ili sastanke i skupove, čiji su akteri, nazivaju „istorijskim“. Na globalnoj sceni, ovakvom trendu su u značajnoj mjeri doprinijele predizborne potrebe predsjednika SAD Donalda Trampa, pošto je živopisni kandidat republikanaca za drugi mandat u Bijeloj kući za niz vlastitih poteza, od Bliskog istoka do Balkana, već rezervisao zapaženo mjesto u budućim hronikama ovog vremena, ne razmišljajući pretjerano o tome da li će se istoričari kroz nekoliko decenija složiti sa takvom ocjenom.

U regionalnim koordinatama, posljednji događaj za koji je ovakva odrednica upotrebljena u različitim osvrtima bila je posjeta srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika Zagrebu, obilježena njegovim susretima sa predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem i premijerom ove zemlje Andrejem Plenkovićem, 16. septembra. Prema sadržaju tih razgovora, bar ako se imaju u vidu interpretacije njihovih učesnika, nije se pričalo o spektakularnim temama, pa bi automatsko svrstavanje u udžbenike svakako bilo pretjerano i deplasirano.

Međutim, realno, to je bio prvi put, od Dejtonskog sporazuma do danas, da dva vodeća zvaničnika Hrvatske u Zagrebu istog dana primaju predstavnika Republike Srpske i vode s njim razgovre o relevantnim pitanjima. Imajući u vidu prećutnu naviku najuticajnijih funkcionera iz Zagreba da u protekle dvije i po decenije ignorišu postojanje oficijelne Banjaluke, samo par stotina kilometara od njihovih kabineta, sama činjenica da su se sastanci u ovom sastavu uopšte desili jeste značajan pomak.

Nije sporno, i Hrvatska je, uz Srbiju, među garantima Dejtona, što podrazumijeva i prihvatanje dvoentitetskog uređenja BiH, ali potpis Franje Tuđmana na ovaj međunarodno-pravni akt i on, i njegovi nasljednici, tretirali su dugo, nema sumnje, kao privremeno stanje. Bilo je i sporadičnih izuzetaka, poput dolaska Ive Josipovića, dok je bio predsjednik Hrvatske, u Banjaluku. Ali, i ta posjeta 2010. godine, bez obzira što je bila relaksirajuća, pa i začinjena sviranjem klavira u Banskom dvoru, morala je biti kamuflirana kao obilazak biskupa Franje Komarice, uz par kontakata sa ovdašnjim političarima, samo da bi se amortizovale kritike iz Zagreba i Sarajeva na Josipovićev račun.

U svakom slučaju, silni animoziteti, nakupljeni kroz istoriju u odnosima Hrvata i Srba, naravno, nisu zbog susreta u septembru 2020. preko noći nestali, ali gest ne treba potcijenjivati, jer ima težinu, opet neformalnog, svojevrsnog priznanja Zagreba da Srbi u BiH posjeduju teritorijalnu formaciju sa značajnim nadležnostima i da ona neće nestati ako se Plenković i Milanović, poput prethodnika, prave da preko Save i Une vide samo Sarajevo i zapadni Mostar.

Zagrebački sastanci zanimljivi su i po tome što su izazvali dvije vrste negativnih reakcija, ali i gotovo potpuno odsustvo komentara iz redova stranke, odnosno koalicije u Republici Srpskoj iz koje dolazi sam Dodik. Ovo posljednje je naročito interesantno ukoliko se zna da su njegovi sljedbenici iz vladajuće partije i bloka pokazivali veliki entuzijazam u nizu situacija u kojima je bilo teško braniti određene nepromišljenosti njihovog lidera. Međutim, sada je taj hor skroz utihnuo, kao da je sastavljen od vokala koji su bili totalno nepripremljeni za ovakav potez i, do posljednjeg momenta, apsolutno neobaviješteni o planovima za put u Zagreb, što vjerovatno jeste bio slučaj. Biće da su, na kraju, sumnjali da je uradio ispravnu stvar, mada su takva preispitivanja izostajala kada je za njih bilo povoda, a naprasno su se pojavila u momentu rizičnog, ali, za sada, relativno nespornog iskoraka.

Dok su se navodni fanovi dvoumili da li da istrče na osjetljiv teren, opozicionari u Srpskoj posegnuli su za rutinom. Polazeći od činjenice da učesnici razgovora u kasnijim izjavama nisu pominjali da je na sastancima bilo riječi o Trgovskoj gori, čelnici SDS-a su prigovorili da je „Novi Grad prodan“. Nisu propustili priliku i da se ironično osvrnu na ranije Dodikovo zalaganje da se spriječe sarajevski pokušaji blokade izgradnje Pelješkog mosta, uz konstataciju da je takav gest bio jednostran i uzaludan, jer je izostala najavljena hrvatska „kontrausluga“, u vidu odustajanja od odlaganja radioaktivnog otpada uz granicu sa RS i BiH.

Ipak, u sjenci intenzivnih tonova od najeksponiranijih predstavnika opozicije i simptomatične tišine u vladajućoj koaliciji, ostale su dva najilustrativnija zapažanja na srpskoj strani. Jedno je došlo od samog Dodika, koji je podsjetio da su „Srbi i Hrvati dva najvažnija naroda u regionu“ i poručio da će njihovi predstavnici „morati da razgovaraju“. Dakle, bez patetike i krupnih riječi o „velikom pomirenju“, ali uz svijest da ima smisla pokušati koliko-toliko normalizovati odnose dva naroda sa najvećim udjelom u ukupnom stanovništvu i teritoriji prostora bivše Jugoslavije.

Drugi ugao, različit po vrijednosnim sudovima, ali sličan po trezvenosti, zauzeo je počasni predsjednik PDP-a Mladen Ivanić. Za razliku od ostatka opozicione prve postave, on je ukazao i na histeriju iz Sarajeva povodom posjete, uključujući i onu koja je dolazila od druga dva člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića. U vezi s tim, jasno je rekao da Dodik, kao srpski član Predsjedništva bih, „ima legitimno pravo da ide gdje hoće i sastaje se s kim hoće“, te da „niko nema monopol nad BiH“. S druge strane, sa opozicionim kolegama složio se u vezi sa Trgovskom gorom, dodajući da se „tu apsolutno ništa nije desilo“.

Ta dimenzija, za sada, ipak ostaje nepoznanica. Tačno je da je Milanović i Plenković u naknadnim interpretacijama nisu označili kao jednu od tema razgovora, ali, izostanak javnog potenciranja i dalje nije dokaz da je ovaj momenat zaobiđen. Jer, i u regionu i u svijetu česti su susreti političara čiji sadržaj ima i diskretnije segmente, koji se ne predočavaju građanima, tako da nije na odmet sačekati nekoliko mjeseci da se sagleda kakvu težinu imaju kontraargumenti ambasadora BiH u Hrvatskoj Aleksandra Vranješa, koji je rekao da je ovo pitanje u dijalogu 16. septembra ipak otvoreno, te da će uskoro uslijediti niz „operativnih sastanaka“ na kojima će funkcioneri sa nižim pozicijama u hijerarhiji razrađivati potencijalne pravce rješavanja ovog problema. Na kraju je i sam Dodik potvrdio da postoji takav dogovor, ograđujući se, ipak, riječima da nije usaglašeno rješenje, ali da jeste došlo do pomjeranja sa mrtve tačke.

Opet, želja da se izbjegne oštra retorika iz RS kako se ne bi doveo u pitanje prvi korak u konsolidaciji odnosa sa uglavnom nenanklonjenim, ali ipak nezaobilaznim susjedom, ne bi trebala da poremeti listu prioriteta i da stvori krajnje neutemeljen redosljed „bolnih tačaka“. Naime, kada Plenković naglašava potrebu zaštite imovine hrvatskih povratnika u Posavini ili između Banjaluke i Prijedora prilikom planirane izgradnje auto-puteva, to nije nebitno. Ali, ako se zna da je takvih slučajeva maksimalno par stotina i da je već pokazana dobra volja u RS, to svakako ne može biti važnije od života i smrti više od 100.000 stanovnika dijelova RS i FBiH, kao i Srba sa hrvatske strane Une, suočenih sa hipotetičkom nuklearnom opasnošću pred očima.

I dok se na političkoj sceni RS čekaju efekti posjete – opozicija uglavnom u pomalo nategnutom borbenom gardu, a vlast pretežno u neuobičajenom, pasivnom položaju – u Zagrebu i Sarajevu se ocrtava simptomatično partnerstvo, u kojem su na istoj strani bošnjački radikali i navodna građanska opcija sa šahovnicom u pozadini. Odmah nakon udruženog jauka Željka Komšića i Šefika Džaferovića zbog sastanka u Zagrebu, sastalo se i Predsjedništvo SDA, koje je izrazilo šok i nevjericu zbog same činjenice da su se Plenković i Milanović uopšte „drznuli“ da pozovu u goste bilo koga iz Banjaluke bez „zelenog svjetla“ iz Sarajeva. „Ta nas je odluka doista iznenadila. Ne vidimo svrhu da se na taj način podupire politika koju utjelovljuje Dodik”, rekao je Bakir Izetbegović.

Lider SDA nije širio ovu tezu, ali nema dileme da bi isti stav imao da je kao „predstavnik srpskog naroda“, što je objašnjenje poziva koje su upotrebili Plenković i Milanović, u Zagreb iz RS stigao izaslanik bilo koje parlamentarne stranke, iz vlasti ili opozicije, svejedno. U tragikomičnoj reakciji, Izetbegović je najavio da će odmah „udariti packe“ HDZ-u BiH, pošto su mu oni za takve zahvate jedini i dostupni, i to u vidu prekida pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH sa partijom Dragana Čovića. U ovom slučaju, nikakva racionalna argumentacija nije moguća, uključujući i Dodikovu izjavu da „nije izgovorena nijedna loša riječ o Bošnjacima“, jer je riječ o patologiji u kojoj se između Bosne i Hercegovine i Sarajeva stavlja znak jednakosti. Sve što izlazi iz tog stereotipa, a ima srpski ili hrvatski predznak unutar BiH, za skoro jednoglasni narativ u gradu pored Miljacke predstavlja destrukciju i nedopustivo soliranje.

Ovakvom uvrnutom rezonovanju pridružio se i jedan broj dežurnih dušebrižnika iz glavnog grada Hrvatske, uvijek spremnih da povlađuju svakom hiru bošnjačkog radikalizma i da se zgražaju nad najmanjim vidom srpskog identiteta. Ipak, svi su oni „bivši“, pa njihova gunđanja nemaju težinu, bilo da je riječ o nekadašnjoj šefici diplomatije Vesni Pusić ili ranijoj premijerki Jadranki Kosor. Ne zna se šta je karikaturalnije – da li situacija kada Pusićeva kaže da se „rijetko slaže sa Izetbegovićem, ali da to sada čini“, iako bi i površna analiza, u slučaju BiH, utvdrila gotovo stoporocentnu podudarnost stavova navodnih ideoloških antipoda, ili sklonost Jadranke Kosor da ničim izazvana glumata samoproklamovanog zastupnika Haškog tribunala za region, mada je riječ o strukturi pred gašenjem.

Ipak, osim emitovanja „buke i bijesa“, ličnosti sklone ovakvim ispadima danas ne posjeduju mehanizme da zaustave započete procese. Koji, treba li ponoviti, nemaju senzacionalne domete, jer su, kako su i akteri naglasili, bili znatno više posvećeni pragmatičnim temama – od ekonomije do saobraćajnih kontroverzi, poput hrvatskog otezanja sa konekcijom auto-puta Banjaluka – Gradiška na auto-put Zagreb – Beograd – nego što su usmjereni ka strateškim zaokretima. Ipak, i to je dovoljno da se u svemu prepozna jedan korak, rizičan i nesiguran, ali neminovan i bez vidljive štete. Jalova nastojanja većinskog Sarajeva i manjinskog Zagreba da ti razgovori budu sputani sa dva koraka unatrag za sada nemaju efekta.

Kao što nikakav učinak nemaju ni pokušaji Bakira Izetbegovića da vlastitu ljutnju zbog bilo kakve prekogranične komunikacije mimo Bisere Turković predstavi kao oličenje korektnosti i fer-pleja. To ima veze samo sa njegovim duplim standardima, a u nijednoj normalnosti nema mjesta, čak i u ovoj „novoj“, ustanovljenoj sa koronom.

(SB/banjaluka.net)