Komentar: Naše rijeke treba štititi od gole sječe šume, a ne od malih hidroelektrana

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Deklaraciju o zaštiti rijeka kojom se od Vlade traži da se obustavi na šest mjeseci izgradnja malih hidroelektrana, kao bi se uradila revizija podstojećih, te da se traži navodno novac od Evropske unije kako bi se, eto, podstakle investicije u istinske obnovljive izvore energije.

Koliko se moglo upratiti, podnosilac same Deklaracije je PDP, koji je postao ekološki osvještena stranka nakon što su potpisali zajedničko djelovanje sa minornim političkim pokretom koji, kao, promoviše ekologiju.

Većina poslanika i opozicije i pozicije smatra da su male hidroelektrane štetne te da društvo da plaća enormne cifre kroz sistem podsticanja. Istina, taj sistem je uspostavljen po modelu Evropske unije – da se uz cijenu električne energije jedan mali, baš mali procenat odnosi na obnovljive izvore.

I ništa to ne bi bilo sporno da se nije prije par godina pojavila nekakva ekološka nevladina organizacija koja je krenula u medijsku kampanju protiv malih hidroelektarana, kao da su one najveće zlo što je zadesilo ovdašnje
društvo. Investitori su medijski linćovani kao zelenaši koji peru neki novac u sprezi sa lokalnom politikom, a sve to plaćaju građani.

Dilati kokain je prihvatljivo, ali ne i izgraditi MHE

E, onda je sva ta priča ušla u politiku, pa više nema smisla nikom ništa ni objašnjavati, pozivati se na činjenice, efekte, korist za društvo ili bilo šta.

Danas je bolje biti diler kokaina nego investitor u male hidroelektrane i obnovljive izvore energije. Eto, takva je atmosfera stvorena u čitavoj BiH.

Ranije je u Federaciji već prošla slična inicijativa, pa skoro da su obustavili dalje investicije.

Da se vratimo osnovnim činjenicama u vezi s malim hidroelektranama. Prvo, ekološki najprihvatljivija električna energija, od kada je Nikola Tesla turbinu stavio na Nijagaru, jeste iz hidrocentrala. Bile male ili velike, one ne
zagađuju životnu sredinu, već imaju neznatan, zanemariv uticaj na tok rijeke i okolinu, velike zbog brana, a male su uglavnom bez akumulacija vode. U obnovljive izvore energije spadaju još solarne i vjetroelektrane, ali njihova eksploatacija i isplativost je određena lokacijom, odnosno svaka je priča za sebe.

Kad se već poteže ekologija kao adut, onda valja reći da to rade političari u zemlji koja je među najzagađenijim u onoj istoj Evropi od koje će, kao, tražiti novac za obnovljive izvore energije.

Najveći zagađivači su termoelektrane koje decenijama bez ikakvih filtera sve što uglja spale isporuče direktno svima nama u pluća. I niko, ama baš niko od tih ekologa, udruženja ili političara da postavi jedno pitanje bar na tu temu.

Pa, čitava Federacija se digla da ugura u Tuzli još jedan termo-blok, iako opet ista Evropa godinama upozorava i prijati sankcijama. Koliko je poznato, samo RiTE Ugljevik je posljednjih godina krenula u ugradnju postrojenja za odstranjivanje sumpora iz uglja kako bi smanjila zagađenje. Ostali za to nemaju novca.

Mi sami zagađujemo naše rijeke

Ali, nevladini ekolozi su rekli da termo može, a hidro, i to onaj najmanji, ne može. Jer, uništen je potok, a on je već veliki potencijal, možda nekad neki turista dođe da ga vidi i plati par evra što je vidio.

E, sad, da neko iz politike danas želi pogledati istini i u oči vidio bi ko u stvari uništava naše rijeke i da to nisu nikavi strani osvajači, odnosno investitori, već svi mi pomalo, a najviše sami mještani koji žive kraj tokova tih malih rijeka i potoka. Njihova ekološka svijest je ravna crta, a ti potoci im služe kao odvodna kanalizacija za smeće koje svakodnevno bacaju u njih, čekajući kakvu veću bujicu da to sve spere i odnese do većih rijeka.

Drugi najveći problem ovdašnjih vodotoka, opet vjerovali ili ne, nisu male hidroelektrane, već gola sječa šta se decenijama provodi po našim šumama. Ako nema šume nema ni vode. Ne treba tu puno pameti da se shvati, ali
treba političke volje i mudrosti da se stane u kraj tom zločinu prema našim šumama. Tako jedino možemo zaštititi naše rijeke da ne postaju bujice čim padne malo kiše.

Ali, ne možeš dva puta u istu vodu ući, rekao je nekad davno grčki filozof Heraklit, ili se njemu to pripisuje. Što će reći, prošlo je vrijeme kad se moglo koliko-toliko razborito i smisleno raditi, planirati i investirati u male
hidroelektrane.

Danas ti nemaš, niti možeš nekome bilo šta reći, predložiti, niti ko želi da te sasluša.

Zato ni Deklaracija, koja je usvojena u Skupštini, nista ne može promijeniti, ni na bolje, ni na gore.

(N.Sp)