KOMENTAR: Od filmova do izbora 2018.

Sve su izgledi da će BiH dočekati izbore krajem 2018. sa tri nacionalne i filmske varijacije na temu „Igara prijestolja“ – i ratnih i mirnodopskih.

Baš kada je većina običnih smrtnika u Republici Srpskoj i Federaciji BiH pomislila da su stranački lideri potrošili kompletan arsenal retoričkih egzibicija i da im preostaje samo da, od kampanje do kampanje, ponavljaju oprobane govorničke recepte za izborni uspjeh, ispostavilo se da još ima prostora za iznenađenja.

Jer, od 1995. do danas ipak se niko nije dosjetio da u dnevno-političkoj borbi posegne za adutom zvanim – film! Nije sporno, bilo je tu i tamo televizijskih ostvarenja sa partijskim potpisima i pretenzijom autora da njihovi propagandni dometi budu pomenuti u istim hronologijama u kojim se nalaze i „Građanin Kejn“, „Kazablanka“, „Ko to tamo peva“ ili „Nacionalna klasa“. Međutim, trakavice sa tonom lažnog optimizma i scenama imaginarne obnove i izgradnje brzo su zaboravljene, a tokom svog kratkotrajnog bitisanja ostavile su ravnodušnim obje ciljne grupe: nisu učvrstile partijske vojnike u uvjerenju da su njihovi šefovi ljudi posebnog kova, niti su ljutite kritičare pokolebale u ubjeđenju da je baš sve oko njih crno.

Sada se ispostavlja da je sve to bilo tek prethodnica, puka pješadija u odnosu na tešku artiljeriju aktiviranu u avgustu 2017. Prvo je u Sarajevu počelo snimanje turske serije o osnivaču SDA i (poslije)ratnom vođi Bošnjaka Aliji Izetbegoviću. Inače, čitava priča o pripremama za lokalnu verziju „Sulejmana Veličanstvenog“, namijenjenu nekadašnjem bosanskom pašaluku, krčkala se mjesecima, ali nije izazivala interesovanje u RS i zapadnoj Hercegovini, a bogami ni u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Međutim, kada su se u poduhvat uključili Alijini potmoci, lavina se zakotrljala.

Mada je kćerka Sabina ostavila drugačiji utisak, tvrdnjom da familija sugeriše tvorcima turske serije da ne idealizuju pretjerano njenog oca, već da ga prikažu u realnim koordinatama, sin Bakir je, posjetivši ekipu glumaca u Tarčinu, logoru za Srbe u prvoj polovini devedesetih, situaciji dao nepogrešiv ratnohuškački prizvuk.

Odmah se uključio predsjednik RS i lider SNSD-a. Milorad Dodik je, reagujući opravdanim gnjevom na Bakirovo šepurenje u ambijentu u kojem je Alija dvije decenije ranije odlučivao o životu i smrti zatočenih Srba, posegao i za „olako obećanom brzinom“, obećavajući ekspresno kreiranje filma o Radovanu Karadžiću a zadatak je dodijeljen RTRS-u.

I Hrvati u Bosni i Hercegovini su poručili da će, ako se ispostavi da Bošnjaci i Srbi ozbijno misle sa filmskim i televizijskim odama „prvim predsjednicima“, spremiti odgovor u vidu sage o Mati Bobanu. Istina, to je saopšteno kroz usta glumca Slavena Knezovića, dakle, osobe koja nije baš politički „kapitalac“, poput Bakira i Milorada. Ipak, znajući za činjenicu da su Hrvati najmanji, ali i najsolventniji konstitutivni narod u ovoj zemlji, ne treba sumnjati da bi se već obezbjedio budžet, a onda i sve ostalo, kako bi BiH dočekala izbore krajem 2018. sa tri nacionalne i filmske varijacije na temu „Igara prestola“ – i ratnih i mirnodopskih.

I, šta se „javlja“ svakom prosječnom proroku u RS i FBiH kada je riječ o godini koja slijedi? Ako pripada kategoriji entuzijasta, za koje je čaša uvijek do pola puna, u bliskoj budućnosti može da prepozna rješavanje ekonomskih nevolja na neočekivan način. Jer, osim što će ambiciozni umjetnički projekti u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru zaposliti kompletnu glumačku profesiju unutar sva tri naroda i oba entiteta, još od vremena Veljka Bulajića na ovom prostoru važi pravilo: „Trebaće on i mnogo statista za masovne, grandiozne scene…“

S tim da je danas nastavak drugačiji, pošto je hronična besparica poništila i preokrenula bijesni poklič: „Iako kažu da on dobro plaća, tamo neće, neće biti mene“. Tamo hoće biti svi oni koji jesu raspoloženi da, poput Baje Malog Knindže svojevremeno, „ondje gdje se pjeva patriotska pjesma budu prisutni duhom, a ako se za nju i plaća, to učine i tijelom“.

Stranački lideri zaigrali su opet na sigurnu kartu, znajući da ovdašnji svijet može bez hljeba, ali ne i bez nacionalnih igara. Ko mu to uskrati, leti mu politička glava!

(srpskainfo)