Komentar: Zašto je vezir bio u Travniku?

Rahmetli Sulejman Tihić bio je dobar čovjek i umjeren bošnjački političar. Znao je on nekako naći pomirljiv jezik i sa liderima Srba i Hrvata, pa i onda kad se ni oko čega ne bi složili.

Lijepo je bilo poznavati ga i pričati sa Suljom o svemu, o životu i politici, a imao je šta i za reći. Za ove mlađe, sklone etiketiranju svakog ko se ne potpisuje kako njima odgovara, Tihić je čovjek koji je početkom rata iz svog Šamca proveden kroz nekoliko srpskih logora, da bi se među prvima poslije rata opet u svoj Šamac vratio i živio sa Srbima.

Volio je Šamac više od Sarajeva i često je znao reći da ga mnogi u Sarajevu gledaju kao da nije njihov, kao stranca. Imao je on za njih svoju Sarajku Sehadu i sve se sa njom i završavalo.

“Znaš, D.J, težak je, mnogo težak mentalitet ljudi u Sarajevu”, znao bi reći Suljo.

“Pa, nije ni sultan bio budala kad je vezira u Travnik poslao da stoluje, a ne u Sarajevo”, zaključio bi Tihić. (Ime i prezime D.J. poznato redakciji).

Svi narodi u ovoj i ovakvoj Bosni sa Hercegovinom teški su sami od sebe, a tu su narav naslijedili od očeva i djedova. I dobro da je tako, jer ih to održava sve ove vijekove i godine, od sultana pa do Incka. Ne daju na svoje.

I uvijek su oni koji su iz Sarajeva imali nekakav nesporazum sa onima iz “provincije”. I politički i kulturološki. Sarajlije vole da budu ti koji uzimaju mjeru drugima, da određuju ko je dobar, a ko loš, ko je patriota, ko izdajnik, ko je zločinac, a ko heroj… I ponovo u beskonačnost.

Tako je bilo, tako je sada i tako će biti. Niti će se šta tu može mijenjati, niti je dobro da se bilo šta mijenja, jer onda ne bi bilo ni nas ovakvih kakvi smo. Teških, dobrih, loših i svakavih.

Na ovo razmišljanje o sultanu i Sarajlijama navede me nova radio drama koju su, evo, ovih dana izrežirali. Priča ide kao i svaka ovdašnja priča.

Bila jedna Pejka koja je neku stavr šiljila na jadnom MIralemu (a to se moderno sad mobing piše). Kad ovaj zuluma nije mogao trpiti, počeo ja javno pisma da piše kako mu Pejka ne da se on igra repriza. U tome su onda jedan i drugi Dino i Bakir prepoznali onaj najgori, srpski zulum u Sarajevu, pa priprijetli Pejki da je podsjete ko je i odakle je.

Kako obično i biva, u sve to se umiješala politika – jedni su Pejku branili, drugi je napadali, treći ostavke davali i to sve u trideset minuta radio drame. Koja je naprasno završena kad se pojavio jedan Belmin, rekao da su i Pejka i Miralem u pravu, da se i on previše igrao repriza, a da mu ona nikad nije to ni zabranila. I kraj. Ko ne shvata poentu priče, taj se ovdje nije ni rodio.

(D.J.)