Korisni savjeti: Kako da prevaziđete bijes na poslu?
Povećan pritisak da ispunite očekivanja + duže radno vrijeme + veća blizina iritantnih kolega = recept za kontraproduktivno ponašanje na radnom mjestu, poznatije kao bijes u kancelariji.
„Ima dana kada više vremena potrošim na tihi bijes i smišljanje načina kako da sabotiram jednu naročito iritantnu koleginicu, nego na svoj posao“, priznaje 27-godišnja Nevena, pravnica jedne prilično uspješne novosadske firme. „Ona neprekidno tvituje, visi na Fejsbuku ili se kikoće sa prijateljima na telefonu, čak i kada imamo pune ruke posla. Ali ono što me najviše nervira jesu njene priče o dijetama. Ne želim da znam da je skinula jedan kilogram ili koliko je u problemu jer je upravo pojela nešto iz pekare.“
Nevenina djela tajne sabotaže podrazumijevaju postupke kao što je ignorisanje dotične koleginice, kao i „zaboravljanje“ da joj prenese poziv na piće sa ostalim kolegama. „Dođe mi i da bacim njen ručak u kantu, kad god ugledam tu plastičnu posudu sa njenim imenom u zajedničkom frižideru, jedva da mogu da se suzdržim!“, kaže ona.
Iako su njeni postupci možda ekstremni, kada je u pitanju emotivno stanje, Nevena ima brojno društvo sa sličnim problemima. Izlivi iracionalnog bijesa ili bijesa u odnosu na nekog od kolega na radnom mjestu postali su toliko česti da je bijes u kancelariji postao prepoznatljiv kao fenomen. Procjenjuje se da ga više od polovine nas iskusi dva puta u toku radnog dana. Psiholozi ga zovu kontraproduktivno ili devijantno ponašanje na radnom mjestu i podrazumijeva akte agresije, neprijateljskog, nepristojnog ponašanja, kao i fizičko nasilje. Zaslužan je za povećanu stopu srčanih oboljenja i depresije među populacijom zaposlenih, kao i uznemirujuću pojavu sve većeg odsustvovanja sa radnog mjesta.
„Kada pogledate kako živimo, stres kome su ljudi izloženi, pritisak zbog rokova i odsustvo zbog bolesti, jasno je da je mentalno zdravlje od velikog značaja u profesionalnom kontekstu“, kaže profesor Džon Ešton, nekadašnji dekan britanskog Fakulteta za javno zdravlje i pristalica uvođenja kraćeg radnog vremena, koji vjeruje da je trenutni pritisak koji je prisutan u radnom okruženju, kao i manja količina dostupnog privatnog vremena, direktan krivac za porast medicinskih stanja kao što je povišen pritisak i problemi sa mentalnim zdravljem, kao što je iracionalni bijes na radnom mjestu.
Nije teško shvatiti zašto je prosječan zaposleni danas pod većim pritiskom nego ikada prije. Individualni radni prostor je sve manji, što znači da se svakodnevno susrećemo sa pretrpanim prostorijama gdje se doslovno sudaramo ramenima sa drugim ljudima, bezbroj puta u toku dana, a mnoge od njih nikada ne bismo pozvali u svoj lični prostor pod drugim okolnostima.
Tehnološki napredak znači da se od nas očekuje da budemo produktivniji u kraćem vremenskom periodu i da zapravo nikada nismo off. Odrekli smo se malog dijela radnog dana koji je nekada spadao u naše lično vrijeme i više čak i ne pravimo prave pauze za ručak – među novim riječima koje su 2014. recimo dodate u Oksfordski rečnik je i pridjev ili prilog al desko (desk – radni sto), surova igra riječi koja vodi porijeklo od termina alfresco i znači na svježem vazduhu.
„Suočavamo se sa lošom raspodjelom rada“, kaže Ešton. „Pauza za ručak ne postoji, ljudi samo pojedu sendvič za stolom i nastave sa poslom.“
Ali bijes na radnom mjestu ne izazivaju samo zahtjevni rokovi i iritantne kolege: značajan faktor je i osjećaj da zaposleni nema apsolutno nikakvu kontrolu, kaže Pol Spektor, profesor industrijske/organizacione psihologije na Univerzitetu Južne Floride. Taj osjećaj nemoći ima dejstvo katalizatora u odnosu na ostale svakodnevne stresove i ume da gurne preko ivice čak i pojedince koji su najčešće uravnoteženi.
Na sreću, moguće je povratiti osjećaj lične moći i spasti sebe ponora nekontrolisanih emocija – ali ne dok ne postanemo iskreni i priznamo da imamo problem.
„Znala sam da je došlo vrijeme da se saberem, kada sam potpuno izgubila kontrolu sa mašinom za fotokopiranje“, sjeća se 31-godišnja Sandra, pravna zastupnica iz Beograda. „Šutirala sam i psovala mašinu iz sveg glasa, a onda sam podigla glavu… i vidjela da cijela kancelarija zuri u mene. Nisam imala pojma koliko dugo je trajala moja predstava. Odjednom mi je postalo jasno: narušila sam svoju reputaciju i učinila štetu svojoj karijeri.“
Sandra kaže da joj je bilo potrebno dva mjeseca da se izvuče iz opsesivnog ponašanja koje joj je prešlo u naviku. „U početku je teško zauzeti pravu distancu, sagledati sebe objektivno – i pratiti svoje emotivno stanje. Ali vremenom postaje lakše“, kaže ona. Čak i ako impuls da se izduvate u radnom okruženju nikada ne nestane u potpunosti, prvi korak ka osvajanju osjećaja moći i kontrole je upravo vaša odluka mu se ne prepustite.
(Cosmopolitan.rs)
