Magazin 10.06.2019.

LANA BASTAŠIĆ: Morala sam da se izmjestim iz Banjaluke da bih mogla o njoj da pišem

ČITANJE: 10 minuta

Mlada autorka romana „Uhvati zeca”, koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu, rođena u Zagrebu, odrasla u Banjaluci i trenutno nastanjena u Barseloni, razmišlja o povratku u Beograd i u „svoj maternji jezik”.

Već sa svojim prvim romanom našla se u najužem izboru za prestižnu Ninovu nagradu, i mnogi koji su ga pročitali smatraju da Lana Bastašić u 32. godini pokazuje zrelost i talenat kakvi se obično nalaze kod znatno iskusnijih i starijih pisaca. Kritičari je nazivaju „srpskom Elenom Ferante” jer su glavne junakinje u knjizi „Uhvati zeca”, kao i u svetskom hitu italijanske spisateljice, dve bliske prijateljice čije se sudbine prepliću pod silinom istorijskih događaja u jednoj specifičnoj sredini.

– Godi mi da me porede sa Elenom Ferante, očarala me još od „Dana napuštenosti”, koje sam davno pročitala, ali se pitam da li bi tema ženskog prijateljstva, iako zaista retko obrađivana u svetskoj, pa i u domaćoj literaturi, trebalo da bude glavni razlog za takvo poređenje. Da sam pisala o smrti majke, da li bi me nazvali „srpskim Kamijem” ili, da sam se bavila odrastanjem dečaka kakvo je opisano u „Lovcu u žitu”, da li bi me smatrali „srpskim Selindžerom”? Ne verujem! – kaže autorka za „Magazin”.

Potraga za identitetom

Ona smatra da je sve to posledica predrasuda o „ženskim piscima”, naročito onima mlađe generacije.

– Moram da priznam, i sama, čitajući na studijama gomilu anglosaksonskih pisaca, u jednom trenutku sam shvatila da je većinom reč o muškarcima, i da su njihovi junaci takođe muškarci. Žensko prijateljstvo se smatralo trivijalnim. Knjige koje su pisale žene čak su se i po koricama prepoznavale kao „ženske”, bez obzira na ozbiljnost i univerzalnost teme. Nije mi bila želja da pišem o „ženskom prijateljstvu”, ali ja jesam žena, i ženski likovi su mi bliski, preko njih sam mogla uverljivije da prenesem ono o čemu sam zaista želela da pišem, a to je potraga za identitetom u zemlji u kojoj je cela ideja identiteta dovedena u pitanje. Najbolje se piše o onome što se poznaje: ja u romanu pišem o odrastanju devojčice u toj „zemlji čuda” u kojoj je sve iskrivljeno i naopako, gde se pravila ne razumeju, ali se moraju prihvatiti, baš kao što je u knjizi Luisa Kerola činila Alisa, sledeći belog zeca. Pišem o tome kako je naporno graditi svoj identitet kad ti, sa više strana, razne sile govore ko si, šta si, šta bi trebalo da budeš i kako da se ponašaš. Strašno je kad na vas, kao mrak, padne neki drugi identitet, koji vas proguta. Sve to ostavlja dubokog traga u duši, zauvek, bez obzira na vremensku i geografsku udaljenost – priznaje Lana.

U ovoj rečenici se naslućuje i odgovor na ono neizbežno pitanje, koliko je u priči autobiografskog. Sara i Le(j)la nisu stvarni likovi preneti iz Laninog života na stranice njene knjige. One su tu da podrže i iznesu glavnu ideju romana, sažimajući sva ona sećanja i osećanja koja je autorka ponela iz godina provedenih u Banjaluci, i onih kasnije stečenih, daleko od Balkana, rata, mržnje, straha, beznađa i očaja.

– Bile su mi potrebne dve junakinje, jedna koja pripoveda i druga o kojoj se priča; jedna koja je otišla i druga koja je ostala; jedna koja je odrastala na neki način privilegovano, kao Srpkinja u Banjaluci, i druga koja je, zbog svog muslimanskog imena, u tom istom gradu proživljavala sasvim drugačiji život. Tu je i treći lik, Le(j)lin brat Armin, Sarina tajna simpatija, koji je nestao devedesetih godina, i za koga porodica i prijatelji nisu znali da li je uopšte živ, kao što je do danas slučaj sa mnogim mladićima iščezlim u tim strašnim vremenima sukoba na području nekadašnje Jugoslavije – navodi Lana.

Za njenu generaciju, ta bivša zemlja ništa ne znači, oni ne razumeju „jugonostalgiju”, ne žele da se vraćaju u prošlost. I sadašnjost je previše zahtevna, a budućnost neizvesna. Mnogo toga lošeg što se danas dešava širom Evrope, širom sveta, a ne samo na Balkanu, posledica je upravo tog teškog istorijskog nasleđa kojeg mladi žele da se oslobode, smatra Lana. Rastući nacionalizam, konzervativizam, neonacizam. Osetila je to u Barseloni, gde sada živi, uređuje književni časopis koji je pre više godina pokrenula sa svojim tadašnjim partnerom, i vodi školu književnosti.

– Nasleđe frankizma i dalje se oseća u Španiji, gde je fašizam opstao do 1978, i još nisu nađeni leševi svih žrtava, pa ni Lorkin. Taj neonacizam i frankizam mnogo su jači i više me pogađaju nego baskijski separatizam. Volela bih da vidim republikansku Španiju, gde se više misli na čoveka, na njegovo dostojanstvo i život, a manje na to gde se rodio i ko su mu preci. Volela bih da se tako gleda i na ljude na Balkanu – kaže naša sagovornica.

Eno je, piše!

Lana je rođena u Zagrebu, ali je odrastala u Banjaluci. Deda po ocu je bio Srbin iz Hrvatske, kad je izbio Drugi svetski rat odveden je u Jasenovac, pa je pobegao iz logora. Mnogo je očeve familije pobijeno 1941. godine.

– Imam i hrvatski i bosanski pasoš, ipak ne osećam da me ijedan od tih identiteta u potpunosti opisuje. Iz Zagreba sam rano otišla, ali sam odatle ponela naglasak zbog kojeg sam se izdvajala od vršnjaka u Banjaluci. Često smo se selili, i nekako sam uvek bila „nova učenica” u razredu. Kasnije sam mnoge druge gradove doživela kao „svoje” jer sam tamo stekla prijatelje. Dosta putujem, od Barselone do Sarajeva, Zagreba, Beograda… Ovde sam sada došla na mesec dana, kao gost festivala „Krokodil”. Dobro mi je u Beogradu, tu su mi stariji brat Luka, oralni hirurg, i mlađa sestra Tijana, psiholog. Mama Suzana je ostala u Banjaluci. Imam i dve bake, po tati Desanku, a po mami Senku, koja je bila učiteljica i još živi u tom selu pored Banjaluke, gde sam se u stvari oduvek najbolje osećala. Emotivna veza, a ne pasoš je to što čini da sam negde „kod kuće” – priznaje Lana.

Stroga i zahtevna, kako je opisuje unuka, baka Senka je najviše zaslužna za njenu buduću književnu karijeru. Kao da je prva prepoznala njen dar i odlučila da ga podstiče i neguje.

– Imala je bogatu biblioteku, naročito je volela ruske pisce. Naučila me je sva slova i često smo zajedno čitale. Kasnije sam se ipak opredelila da studiram engleski jezik i književnost. Baka Senka je veoma ponosna na sve moje nagrade za pesme i priče koje sam objavila, kao i za neobjavljenu dramu.

Izložila je na posebnom mestu isečke iz novina i fotografije koje o tome svedoče. Roditelji, oboje stomatolozi, blagonaklono su gledali na pisanje kao na neki moj hobi, i tek kad su počela da stižu priznanja prihvatili su da je to ono što zaista želim da radim u životu. A pisala sam oduvek. Redovno sam vodila dnevnik od svoje osme, devete godine. Ukućani su govorili „Eno je Lana, piše”, seća se književnica.

Filološki fakultet je završila u Banjaluci, ali je master iz kulturoloških studija odbranila na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Nakon toga je otišla u Prag, gde je stekla međunarodni sertifikat za predavača engleskog jezika, a onda u Barselonu. Tu je upoznala katalonskog pisca Boržu Bagunju. Zajedno su pokrenuli literarni časopis „Karn de kap” (u prevodu sa katalonskog „meso glave”, što asocira na živu misao), a 2016. i školu književnosti i kreativnog pisanja na španskom, katalonskom i engleskom.

– Časopis se u svakom broju bavi drugom temom, i svaki je drugačijeg dizajna. Najnoviji je kao kutija koja se rasklapa. Posvećen je „kreativnom uništavanju jezika”. Borimo se protiv čuvanja jezika kao muzejskog primerka, jer smatramo da književnost cveta samo uz živi jezik, koji krši ustaljena pravila – ističe Lana.

Ćuti, sine

Jezik je za nju važan ne samo zato što je pisac. Kao što čovek nosi sa sobom, odnosno u sebi, svoju domovinu bilo kuda da krene, tako nosi i svoj maternji jezik, a sa njim i istoriju, kulturu, nasleđe predaka i sopstvenu prošlost, smatra mlada književnica. Dovoljan je jedan telefonski poziv, kakav se u romanu dogodio njenoj junakinji Sari, da to bude „okidač” za povratak u svoj prvi jezik i za lov na „belog zeca” iz sećanja. Pa ipak, a to se isto primećuje iz ponekad neobičnih rečeničnih konstrukcija u Sarinom slučaju, dugo „izbivanje iz jezika” ostavi posledice.

– Ako hoću da pišem na maternjem jeziku, moram da budem tamo gde se on govori, na ulici, među ljudima. Ozbiljno razmišljam o preseljenju u Beograd. Pogotovo što će i tema mog narednog romana biti povezana sa srpskim jezikom, bolje rečeno sa legendama, mitovima i praznoverjem o ženama koji opstaju u našem govoru, i tako nesvesno određuju njihov položaj i ulogu u zajednici. „Ćuti, sine, dobro je”, kažu u Bosni. Ali ja neću da ćutim, nisam sin i nije dobro! – primećuje Lana.

Ako je njen prvi roman bio „roman putovanja”, gde se junakinje kreću od Mostara do Beča, ali i od sadašnjosti do prošlosti i natrag, ovaj drugi će biti „roman paralize” (kako je vidi Džejms Džojs), u kojem likovi ostaju u mestu, na neki način okovani maternjim jezikom, objašnjava naša sagovornica. Posebno je zanima kako, upravo zahvaljujući jeziku, patrijarhat opstaje u ženskom društvu i u odsustvu muškaraca. Već je počela da sakuplja, po Balkanu, narodne izreke i sujeverja koja to podržavaju.

Lana kaže da je morala da ode sa Balkana da ne bi postala ogorčena i nesrećna osoba, puna cinizma. Morala je da se izmesti iz Banjaluke prostorno i vremenski, da bi mogla o njoj da piše. A sad oseća da bi morala da se vrati „u svoj jezik” kako bi nastavila sa pisanjem. U Beograd, koji je, smatra, dovoljno veliki grad da bi u njemu našla svoje mesto.

Bez katarze

– Živeći u Banjaluci, rano sam naučila da ne postavljam pitanja. U školi su neka deca izlazila iz učionice pred čas veronauke. Neka su promenila ime kad je počeo rat. Jednostavno nismo o tome razgovarali, prihvatali smo to kao izraz straha od nečeg lošeg. Ta sećanja sam dugo nosila u sebi, mislila sam da sam sa njima završila, ali nisam. Zbog toga sam se, u romanu, vratila u taj mrak, razmišljala kako bi izgledao moj život tamo da sam se rodila kao neko drugi. Htela sam da ispričam priču istinito, verodostojno, zato na kraju knjige nema katarze, nema srećnog završetka, nema odgovora, već novih pitanja. Uostalom, čitaoci se vraćaju samo takvim knjigama – smatra Lana.

Poklon Banjaluci

Na romanu „Uhvati zeca” Lana je radila četiri godine, uglavnom noću, kad završi dnevne obaveze. Pisan je u prvom licu jednine, i počinje u trenutku kad se navršilo 12 godina otkako je pripovedačica napustila domovinu, dakle njena su sećanja lična, subjektivna i upitna, njeno pamćenje selektivno. To je „priča o priči” i priča o Balkanu koji nije mesto, nego pre stanje svesti ili osećanje, o Banjaluci kakvu je Lana pamti: tišina, strah, iščekivanje… „Poklonila sam Banjaluci ovaj roman, ali nisam u početku tamo mogla da organizujem njegovu promociju, kao da su me odbacili, i to me boli”, kaže književnica. U izlogu najveće banjalučke knjižari nema romana „Uhvati zeca”. Nije im se dopalo ono što su u ovoj knjizi videli kao svoj lik u ogledalu, veruje autorka.

(politika.rs)