Lozinka na Fejsbuku ljubav ne čuva

Da li imamo pravo da sačuvamo intimu u vezi i braku? Niko ne bi trebalo da se odriče privatnosti i daje šifre od mejlova i društvenih mreža da bi zadobio povjerenje.

Ako je ljubomora, kako je govorio satiričar i novinar Karl Kraus, zmaj koji ubija ljubav pod opravdanjem da pokušava da je zadrži u životu, da li povjerenje može da je sačuva živom?

Ukoliko se složimo da može, da li to ostavlja prostor da partneri koji vjeruju jedan drugom, čuvajući sebe i svoju intimu, čuvaju i vezu? Da li bi, uprkos snazi emocija i želji da u odnosu budemo čisti, trebalo da zadržimo neki komadić samo za sebe, a da to ne znači da nešto strašno krijemo? Mogu li neke naše misli i htijenja da ostanu samo naši? I smijemo li da ne pristajemo na bezuslovnu predaju ličnih “stvari”, pisama, zabilješki, pa i lozinki za mejlove, društvene mreže, poslovne fioke, torbe i džepove?

Dejan Cvetković, psihoterapeut Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu, tvrdi da je to preduslov zdrave ljubavi. I da odricanje od privatnosti nije znak niti garancija uspješne veze u kojoj su obe strane zadovoljne i zadovoljene.

– Za dobar odnos je nužno da partneri zadrže prostor samo za sebe, jer će se bez toga utopiti – kaže za “Život plus” Cvetković.

Veza ili brak će postati simbiotski čvor, postojaće samo “mi”, dok će se “ja” sasvim izgubiti. A tokom izvjesnog vremena to može da postane veliki problem. Koliko puta ste čuli kako supružnici govore da su se žrtvovali zbog braka, kako su odustajali od veoma bitnih stvari koje su radili prije nego što su se vjenčali? To je dokaz da takve žrtve nisu dobre za odnos, jer ne doprinose njegovom kvalitetu. Vremenom takvi supružnici postaju sve nezadovoljniji, pošto na njihovu “žrtvu” nije odgovoreno kako su očekivali.

A tada je već kasno. Kada se jednom odreknemo svog “ja”, jer nam je stalo samo do onog “mi”, intimu je teško povratiti. U početku to možda i ne djeluje kao teret, ali stav većine psihologa je da vremenom sigurno dobija obrise “omče oko vrata”. A pritom prestaje da govori o prisutnosti povjerenja.

Da li je nužno da partneri jedno drugom “predaju” šifre od mejlova, Fejsbuka…? Pa ako žele da lozinke zadrže za sebe, da li to mora da znači da nešto kriju ili im je to način da sačuvaju osjećaj slobode?

Cvetković je tu vrlo decidiran, pa kaže:

– Nije nužno da to urade. Jer, to i dalje ne znači da nešto kriju, da varaju, prave planove partneru iza leđa. Zašto bi neko svom dečku pokazivao prepisku sa drugim ljudima, ako nije njemu namjenjena? Zašto bi neko čitao tuđa pisma? Odgovor je potpuno jasan. Problem je upravo na drugoj strani – tamo gdje neko od partnera insistira na šiframa mejlova, Fejsbuka… U tom slučaju se može govoriti o pokušaju kontrole, a ona je uvijek posljedica lične nesigurnosti.

Anketa sajta za onlajn upoznavanje OurTime je pokazala da 37 odsto žena smatra da ima pravo da provjerava partnerove poruke i mejlove ako postoji sumnja da nešto krije, dok su muškarci u tome nešto umjereniji. Njih 29 posto je reklo da to uredno radi. Dame su, dakle, sumnjičavije, pa je čak svaka treća priznala da je ovakva provjera jedini način da bude mirna i spokojna. Većina njih kontroliše i liste poziva i satnicu razgovora.

Dok jedni vjeruju da je pristanak na vezu i brak bez ijednog “tajnog foldera” način da se taj odnos sačuva, drugi smatraju da je upravo to strelica koja vodi do kraja. Istraživanje sprovedeno na Berkli univerzitetu je poljuljalo ove prve, pokazavši da je čak 60 posto veza puklo zbog “vršljanja” po partnerovim profilima na društvenim mrežama, u kojima je svaka ispisana riječ bila povod za sumnju. Sumnjalo se zbog svega što je moglo da zvuči dvosmisleno, iako konkretnih dokaza za izdaju nigdje nije bilo.

To se onda poklapa sa Cvetkovićevim stavom da određeno polje intime mora da se zadrži, jer odricanje od njega narušava odnos i izaziva posesivnu ljubomoru, koja može da preraste u paranoju. Iza svakog ugla vreba opasnost, pa treba biti na oprezu. Važno je, dodaje psihoterapeut, da oba supružnika sačuvaju sebe, a da odanost dokazuju tako što će se posvetiti porodici, a ne njuškanju.

U protivnom, kada jednom krene predaja, ona počinje progresivno da se uvećava po principu – “dam ti mali prst, tražiš cijelu šaku”. Iz želje da partner stekne povjerenje u nas, mi mu se otvaramo do samog kraja, a da to ne povećava ni ličnu ni zajedničku sreću.

– Ovo upućuje na kontrolišuće ponašanje. A ono je samo sebi cilj i podrazumijeva da ispitivanje druge strane i njena kontrola nikada ne mogu da prestanu. Uvijek će se tu naći još materijala da se pita, provjeri, zabrani. Kontrolu nije lako zaustaviti i nijedan “dokaz” je neće zadovoljiti. Ona će iznova htjeti nove potvrde bračne vijernosti – objašnjava Cvetković.

Stručnjaci se slažu da je svakom čovjeku potrebna određena doza slobode, pa će, ukoliko je izgubi na takvim naizgled sitnicama, vremenom početi da preispituje svoja osjećanja, položaj, život. Počeće da žudi za promjenom, ali ne odmah, jer je ponekad teško povući granicu između zdrave zainteresovanosti i podrške od kontrole. Kakvu poruku zato moramo da izvučemo?

– Da su otvorenost, iskrenost i briga neophodne za kvalitetan odnos. Ali da mi moramo da budemo sigurni u sebe. Bez te sigurnosti, ljudi traže oslonac u drugom, i to kroz stalna testiranja lojalnosti. Partner je zato stalno na oku, stavlja se na kušnju, a da, u takvoj postavci stvari, nikada ne može da pruži dovoljno dokaza ljubavi. Dakle, treba raditi na sebi i vjerovati u sebe, da bi mogao da vjeruješ u druge – poručuje sagovornik “Života plus”.

PRETURANjE PO TORBI JE KONTROLISANjE

AKO muž ženi stalno pretura po torbi, da li to može da se okarakteriše kao kontrolisanje?

– To jeste kontrolistanje – kaže psihoterapeut Cvetković. – Ne bi trebalo to da radi bez njene saglasnosti. I to je čak diskutabilno, jer ona na to može da pristane zato što osjeća da je pod pritiskom. Osim ukoliko ga partnerka ne zamoli da nešto potraži u njenoj torbi, muškarac ne bi trebalo da pretura ni u kom slučaju.

(B92)