LUKAŠENKO U PROBLEMIMA: Predsjednik sa najdužim stažom u Evropi hapsi disidente i na nebu

Aleksandar Lukašenko, diktator koji vlada Bjelorusijom 26 godina, ovog puta je zaista nadmašio samoga sebe. Slanje vojnog aviona da presretne privatni putnički avion, uz izglednu asistenciju agenata tajne službe na tom avionu koji su, prema izvještajima, lagali posadi da se u avionu nalazi bomba (a sve to kako bi se uhitilo disidenta koji je iz druge zemlje putovao za treću), slučaj je bez svjetskog presedana.

Irski premijer Micheál Martin, kojeg se incident posebno tiče budući da avion koji je prisilno prizemljen pripada irskom prijevozniku Ryanairu, nazvao je to “državno sankcioniranom prisilom” i “piratstvom na nebu”. Slične optužbe iznijeli su i mnogi drugi europski čelnici, poput predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, koja je najavila da “oni odgovorni za otmicu Ryanairovog aviona moraju biti sankcionirani”, prenosi index.hr.

To se i dogodilo. EU je sinoć na sastanku Europskog vijeća odlučio uvesti nove sankcije Bjelorusiji i zatvoriti europski zračni prostor za zrakoplove te zemlje.

Od “baćke” (oca) nacije do “žohara”

No teško je vjerovati da će taj potez natjerati Lukašenka da pusti na slobodu uhićenog novinara i aktivista Romana Protaševiča, kamoli slomiti njegovu strahovladu, koja se sad proširila izvan granica Bjelorusije, kada to nisu postigli ni najveći prosvjedi u povijesti Bjelorusije nakon prošlogodišnjih izbora, koje su Europski parlament i Europsko vijeće proglasili nelegitimnima jer nisu bili “ni slobodni ni pošteni”.

Prema službenim rezultatima, Lukašenko je na tim izborima za predsjednika Bjelorusije u kolovozu 2020. osvojio nevjerojatnih 80.23 posto glasova, a njegova glavna protukandidatkinja Svetlana Tihanovskaja samo 9.9 posto glasova. No sve upućuje na to da se radilo o još jednoj klasičnoj krađi, odnosno lažiranju izbornih rezultata, što je i dalje uobičajena pojava u mnogim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, Bliskog istoka i Srednje Azije.

Masovni prosvjedi održavali su se i tjednima prije izbora, a oporbeni vođa Sijarhei Tihanovski prozvao je Lukašenka “žoharom”, po dječjoj pjesmi Moćni žohar. Prosvjednici su, slijedeći njegov primjer, počeli nositi papuče na prosvjede, a njihov pokret dobio je nadimak Revolucija papuča ili Antižoharska revolucija.

Zaustavite žohara postao je njihov glavni slogan, u dramatičnom kontrastu s nadimkom baćka (otac), koji je od milja dobio kad je izabran za prvog predsjednika neovisne Bjelorusije 1994.

Lukašenko je na prosvjede lani reagirao zatvaranjem oporbenih vođa prije izbora i slanjem interventne policije i vojske na ulice nakon izbora. Prosvjednike, međutim, nisu odvratili njihovi gumeni meci, šok-granate, vodeni topovi, premlaćivanje i uhićivanje.

Izbori su očito bili namješteni

Kako je tada pisao Economist, sami izbori, baš kao ni oni prije njih, nisu ni bili zamišljeni da utvrde volju naroda, već da omoguće Lukašenku da dalje vlada uz privid legitimiteta. Vođe oporbe pozatvarani su pod konstruiranim optužbama ili protjerani iz zemlje prije izbora. Većini neovisnih promatrača zabranjeno je promatrati glasanje, inozemne novinare se maltretiralo, a predizborne ankete su naprosto zabranjene. Aktivisti za ljudska prava tvrde da je uoči izbora privedeno više od 1300 ljudi, uključujući neovisne izborne promatrače i članove Tihanovskajina tima.

Usto, preliminarno glasanje produljeno je na tjedan dana, vjerojatno kako bi se olakšalo namještanje. Režimsko izborno povjerenstvo priopćilo je da je čak 40% Bjelorusa glasalo na ovaj način prije izbornog dana – no dugačke kolone glasača ispred birališta sugeriraju da je to laž, baš kao i sam rezultat. Na nekoliko, rijetkih, biračkih mjesta u Minsku, gdje su neovisni promatrači prisustvovali i spriječili namještanje, Tihanovskaja je dobila između 70% i 80% glasova.

Neovisna istraživanja pokazuju da je Tihanovskaja dobila 71 posto glasova, dok je Lukašenko dobio samo 10 posto. Ta 37-godišnja učiteljica engleskog jezika se i kandidirala samo zato što je njen suprug Sijarhei Tihanovski uhićen kako se ne bi mogao kandidirati.

Bjelorusi ga izviždali kao Ceausescua

Desetak dana nakon izbora Lukašenko je doživio poniženje koje podsjeća na povijesni trenutak pada rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescua u Rumunjskoj revoluciji 1989.

Naime, Lukašenko je tada, nakon masovnog prosvjeda u nedjelju u Minsku na kojem je sudjelovalo najmanje stotinjak tisuća ljudi – daleko više od prorežimskog skupa koji se održao isti dan – posjetio državnu tvornicu u predgrađu Minska.

No ondje baš i nije dobio srdačan doček kojem se nadao. Naime, kako se vidi na snimkama događaja, okupljeni radnici su mu za vrijeme govora počeli skandirati “odstupi”, odnosno “odlazi”, ali i “lažljivče”.

Sve se dogodilo u tvornici vojnih vozila MZKT, jednoj od niza državnih tvornica sovjetskog tipa, koje i dalje čine znatan dio bjeloruske ekonomije, gotovo 30 godina nakon raspada Sovjetskog Saveza i bjeloruskog proglašenja neovisnosti. Lukašenkov posjet tvornici očito je bio zamišljen kao potvrda da i dalje uživa tradicionalnu podršku radničke klase.

Unatoč dovikivanju iz publike, Lukašenko je nastavio govor braneći legitimitet izbora, koje oporba i velik dio javnosti smatra ukradenima, a koje je i Europska unija opisala kao “ni poštene ni slobodne”.

“Vi govorite o nepoštenim izborima i želite održati poštene”, rekao je bjeloruski predsjednik okupljenima, na što su neki bez ustezanja odgovorili: “Da!”

“Moj odgovor vama je: ‘Imali smo izbore, i dok god me ne ubijete, neće biti novih izbora'”, odgovorio je prkosno Lukašenko.

Pa ipak, za razliku od Ceausescua, Lukašenko je preživio pokušaj revolucije i zadržao se čvrsto na vlasti. Iako su veliki prosvjedi protiv očito ukradenih izbora i korumpiranog Lukašenkovog režima trajali mjesecima – uz, po nekim procjenama, 250 tisuća ljudi u Minsku i još toliko u ostatku zemlje na njihovom vrhuncu prosvjeda, 23. kolovoza – nisu uspjeli natjerati Lukašenka na to da odstupi.

Uhićeno više od 30 tisuća bjeloruskih prosvjednika

Bjeloruska policija uhitila je od početka prosvjeda do danas više od 30 tisuća prosvjednika. Više od 1300 prosvjednika je ozlijeđeno, bilo da ih je policija premlatila na ulicama ili nakon uhićenja u zatvoru, a najmanje četvero je poginulo, uz još 50 nestalih, prema podacima neovisnog bjeloruskog Centra za ljudska prava Visna.

Tihanovskaja je morala pobjeći iz zemlje u susjednu Litvu nedugo nakon izbora, budući da su joj sloboda, a možda i život bili ugroženi. Druga oporbena čelnica, Maria Kolesnikova, uhićena je 7. rujna i odvedena na granicu kako bi ju se deportiralo.

“Rekli su mi da ću, ako dobrovoljno ne napustim Bjelorusiju, ionako biti deportirana, živa ili u komadićima. Također su mi prijetili kaznom zatvora do 25 godina”, ispričala je naknadno Kolesnikova, koja je ipak spriječila deportaciju, tako što je pokidala svoju putovnicu. Osam mjeseci kasnije i dalje se nalazi u bjeloruskom zatvoru, gdje čeka suđenje za “zavjere za preuzimanje državne vlasti na neustavni način i uspostavljanja i vođenja ekstremističke organizacije”, zbog poticanja na prosvjede protiv Lukašenkovog režima.

“Bolje biti diktator nego gej”

Lukašenko je, podsjetimo, na vlasti još od 1994., dulje nego ruski predsjednik Vladimir Putin. Strani promatrači procjenjuju da u Bjelorusiji nije bilo slobodnih i poštenih izbora već četvrt stoljeća – od onih na kojima je Lukašenko došao na vlast. S obzirom na duljinu i nesumnjivu autoritarnost njegove vladavine, nije čudno da su ga odavno prozvali “posljednjim europskim diktatorom”.

To, naravno, nije potpuno točno, budući da ruski predsjednik Vladimir Putin podjednako zaslužuje titulu diktatora. I Rusija je, svojim najgušće naseljenim dijelom, europska zemlja, a i Putin, baš kao i Lukašenko, proganja, zabranjuje, likvidira oporbu, zatire slobodne medije i neovisno civilno društvo i namješta izbore, koji su puki paravan očitoj diktaturi. Ni jedan ni drugi ne misle se, po svemu sudeći, maknuti s vlasti dok su živi – ako na to ne budu prisiljeni.

Ilustrativno je da je, kad ga je njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle, inače prvi njemački ministar koji se javno deklarirao kao gej, nazvao “posljednjim europskim diktatorom” 2012., Lukašenko odgovorio: “Bolje biti diktator nego gej.”

Uzor Putinu, očuvao “mini Sovjetski Savez”

U određenom smislu Lukašenko je bio uzor Putinu, bivšem KGB-ovcu koji je na vlast došao 2000. 65-godišnji Lukašenko, bivši upravitelj sovjetskog kolhoza (notornog tipa kolektivnih farmi), došao je na vlast u Bjelorusiji 1994. kao protivnik ekonomske šok-terapije koju su zagovarale zapadne zemlje tijekom demokracije iz komunizma u kapitalizam.

Također, Lukašenko je od ulaska u bjeloruski parlament 1990. i izbora na funkciju ravnatelja antikorupcijskog parlamentarnog povjerenstva 1993. stekao reputaciju borca protiv korupcije, što mu je također pomoglo na izborima 1994.

U svojoj je zemlji pokušao i uvelike uspio zadržati neku vrstu „mini Sovjetskog Saveza”, kako je pisao Deutsche Welle. U ekonomskom smislu to se odnosilo na relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne potpore, a prije svega od političkog saveza s Rusijom. No u unutarnje političkom smislu to se prije svega odnosi na uspješno i brutalno gušenje tek rođene bjeloruske demokracije, koja nikad nije dobila priliku zaživjeti i pridružiti se klubu slobodnih europskih zemalja.

Ironično je da je Lukašenko nedugo prije nego je postao predsjednik objavio članak koji danas, ironično, zvuči kao manifest njegove buduće vlasti, pod naslovom Diktatura: Bjeloruska varijanta?, ali u kojem je kritizirao vlasti zbog skretanja prema diktaturi i žalio za komunističkim sustavom.

“Lukašenko je stvorio Sjevernu Koreju u Europi”

Njegovu post-sovjetsku vladavinu možda najbolje simbolizira to što je zadržao isto ime notorne tajne službe koju je imala u Sovjetskom Savezu – KGB, uz pomoć koje provodi svoju diktaturu. Preko referenduma je donio izmjene zakona i ustava kako bi imao više ovlasti i neograničenu mogućnost ponovnog izbora. Parlamentu je oduzeta moć, liberalna oporba je marginalizirana, a mediji su cenzurirani. Neki oporbeni političari su nestali bez traga, prosvjedi su bili ugušeni.

“Kada bi Lukašenko izašao na neku ulicu bez tjelohranitelja, ljudi bi ga rastrgli na komade”, konstatirala je u razgovoru za Deutsche Welle Jelena Zaharenko, kćer bivšeg bjeloruskog ministra unutarnjih poslova, kasnije oporbenog lidera, Jurija Zaharenka, koji je krajem devedesetih otet i ubijen.Zaharenko je po svemu sudeći platio glavom jer je pokušao spriječiti da bjeloruski predsjednik prigrabi sve poluge vlasti

Tihanovskaja je, pak, ovih dana usporedila Lukašenkov režim s jednim drugim – onim sjevernokorejskim, na čelu s Kim Jong-unom, čija obitelj vlada tom izoliranom komunističkom zemljom već 70 godina.

“Lukašenko je stvorio Sjevernu Koreju u Europi i moramo odmah na to reagirati”, upozorila je Tihanovskaja.

Lukašenko opasnim presedanom dao primjer drugim diktatorima

U kolumni za Atlantic koju je Tihanovskaja podijelila američka autorica i povjesničarka Anne Applebaum upozorava na to da je Lukašenko svojim državnim piratstvom bez presedana uništio civilizacijsku normu slobodnog zračnog ili morskog putovanja.

Taj incident spada u istu kategoriju kao rusko korištenje radioaktivnih i nervnih otrova za likvidaciju (ili pokušaj likvidacije) svojih odmetnutih građana u Londonu ili Salisburyju, saudijsko brutalno ubojstvo i komadanje svog novinara u konzulatu u Istanbulu, iranska ubojstva disidenata u Turskoj i Nizozemskoj ili kineske otmice stranih građana kineskog porijekla na svom tlu ili kineskih državljana u inozemstvu, smatra Applebaum.

Sve to spada u alarmantnu novu praksu koju nevladina organizacija Freedom House naziva “transnacionalnom represijom”, odnosno širenjem državnog terora i brutalnog kršenja ljudskih prava izvan vlastitih granica. A kad je bjeloruski diktator spreman na prevaru prizemljiti i ugroziti europski avion koji je uglavnom prevozio građane EU, iz jedne zemlje članice EU u drugu, to samo potvrđuje to da ga reakcija EU i Zapada uopće ne brine, jer je siguran u podršku svog saveznika, ruskog predsjednika Vladimira Putina.

“Za razliku od drugih post-sovjetskih nacija, Bjelorusi, koji su uspješno prošli kroz industrijalizaciju i urbanizaciju 60-ih i 80-ih, mrštili su se na perestrojku i glasnost posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačeva. Promjene su bile loše za nas. Lukašenko se uspeo na vlast igrajući na sentiment slavne, relativno prosperitetne prošlosti i obećanja da će vratiti red i prosperitet”, komentirao je Valerij Karbalevič, autor knjige o Lukašenku, za Euronews.

Prvo se dodvoravao Putinu pa se prestrašio mogućeg ujedinjenja s Rusijom

Kad je ekonomska kriza nakon raspada SSSR-a završila, Lukašenko je među pristašama stekao reputaciju snažnog vođe koji je bio sposoban zaustaviti kolaps zemlje.

“On je razumio da je Bjelorusija vrlo ovisna o ruskim energetskim zalihama (90% bjeloruskih energenata dolazi iz Rusije), flertao je i udvarao se Putinu, zbog čega je dobio velike popuste na ruski plin”, dodao je Karbalevič, objašnjavajući Lukašenkovu uspješnu politiku.

No globalni pad cijena nafte posljednjih godina nije pogodio samo Rusiju već i Bjelorusiju. Lukašenko je prvo, dodvoravajući se Putinu, proveo dva referenduma o većoj političkoj povezanosti s Rusijom, no onda se predomislio, očito prestrašen Putinovim prijedlogom o ujedinjenju dviju zemalja. Otada su odnosi dvaju diktatora prilično zahladnjeli.

Štoviše, Lukašenkov režim je nekoliko dana prije izbora uhitio i skupinu od tridesetak navodnih ruskih plaćenika iz zloglasne tajne paravojne grupe Wagner, optužujući ih da su planirali izvesti teroristički napad u Bjelorusiji i tako destabilizirati izbore. Moskva je sve negirala i zatražila njihovo puštanje na slobodu.

A prošle je godine Lukašenko postao svjetska vijest i predmet zgražanja, ali s druge strane i simpatija korona-skeptika, zbog svog posprdnog stava o pandemiji koronavirusa. Umjesto uvođenja karantene, bjeloruski je predsjednik građanima predložio da piju votku kako bi se borili protiv bolesti.

“Apsolutna je glupost zatvarati državne granice. Panika nam može nauditi više od samog virusa. Bolje je umrijeti stojeći nego živjeti na koljenima”, kazao je Lukašenko u ožujku prošle godine i dodao: “Ovdje nema virusa. Ne vidim ih.” Devet mjeseci kasnije, zatvorio je granice zemlje pravdajući taj potez upravo pandemijom, iako oporba i aktivisti tvrde da je pravi cilj bio “željeznom zavjesom” – kako je to nazvao Petroševičev medij Nexta Live, spriječiti ljude da bježe od njegovog režima.

Lukašenko izgubio legitimitet, ali Putin ga održava na vlasti

Oni koji ga poznaju, piše Euronews, kažu da nikad neće dobrovoljno odstupiti s vlasti. No sada je njegova vlast klimavija nego ikad u posljednjih 26 godina.

“Osobina koja najbolje opisuje Lukašenka je njegov neviđeni žar i opsjednutost moću, koja graniči sa psihičkim poremećajem. Za moć će učiniti sve”, zaključio je Karbalevič.

“Bjelorusi nisu vlasništvo. Ova država ne pripada jednom čovjeku”, rekla je Lukašenkova protukandidatkinja Tihanovskaja u videoobraćanju objavljenom uoči konačnog glasanja. Lukašenko je, pak, posegnuo za vječnim diktatorskim manevrom i optužio prosvjednika da su dio strane zavjere i hibridnog rata, sugerirajući da ih vode Amerika, NATO, Rusija ili Ukrajina, što samo svjedoči o tome koliko je bjeloruski režim danas izoliran. Očito je da je legitimitet u očima svog naroda i međunarodne zajednice izgubio, ali, zahvaljujući zaleđu koje mu drži “veliki brat” Putin, i dalje drži svoju zemlju za taoca. Baš kao što je oteo Ryanairov avion.

(SB)