Majdandžić: Nisu nama krivi sistem i društvo, krivi smo mi!

Ima izreka ” ko hoće može, ko neće traži izgovor”. Društvo činimo mi, a ne društvo nas, i za dobre i loše stvari koje se dešavaju oko nas isključivo smo mi odgovorni. Krivi smo jer ne činimo ništa da nam bude bolje.

Predstavnici Inicijative građana Rekreativna zona Banjaluke poručili su početkom ove sedmice kako će se na sve načine boriti da sačuvaju pirodnu ljepotu Banj brda, te da će pasivnim otporom spriječiti sve one koji pokušaju da oskrnave ovo prirodno bogatstvo podizanjem rampe i puštanjem automobila pema ovom poznatom izletištu Banjalučana.

Sa jednim od aktivista ove Inicijative, Željkom Majdandžićem razgovaramo ne samo o spornoj rampi, već o značaju društvenog aktivizma i angažovanja na poboljšanju uslova življenja u jednoj sredini.

Željko, ti djeluješ u Rekreativnoj zoni Banjaluke, zašto je potrebno braniti da se ukloni jedna rampa, koje je postala poznata ne samo u Banjaluci, već i u BiH?

Kada je u pitanju RZ Banj brdo i rampa, mi moramo biti svjesni da je ona trenutno jedini realni čuvar zone bez saobraćaja, poznavajući naš mentalitet. Svima je već poznata priča ko je zagovornik uklanjanja rampe i da iza toga stoje određeni pojedinci iz političkih krugova. Da nije aktivista iz građanske inicijative i velikog broja građana ljepotice sa Vrbasa, rampa bi bila davno uklonjena i gore bi se odvijao nesmetan saobraćaj motornih vozila. Mi moramo biti svjesni da očuvanjem rampe dajemo priliku za razvoj turističkih i ekonomskih potencijala koji su prijeko potrebni, kako za grad, tako i za regiju. Banj brdo je veliki potencijal, koji sa dobrim upravljanjem i te kako može da nam doprinese, i to mi kao aktivisti pokušavamo stalno da damo na znanje i da dokažemo nešto što svi vide, osim pojedinaca koji uporno pokušavaju da to ospore zaslijepljeni ličnim interesima. Ti pojedinci se pozivaju na osjetljive kategorije ljudi, a to su starije i nemoćne osobe i lica sa invaliditetom, za koje kažu da nemaju priliku da dođu do spomenika na vrhu Banj brda. To je tako jadno, jer im je to jedini argument, iako i nije neki kada se uzme u obzir da čuvari bez ikakvih posebnih dozvola puste takve slučajeve da prođu u motornom vozilu do spomenika i kada uzmemo u obzir da mi iz RZ se zalažemo za nabavku neke vrste ekološkog prevoza ili da bude organizovan prevoz za sve one kojima se iz nekog razloga ne šeta do vrha ili ne mogu zbog ograničenja. Banj brdo bez saobraćaja za motorna vozila je potrebno očuvati i iz razloga što se Banjaluka širi i razvija iz dana u dan, a ostaje bez parkovskih prostora po kojima je bila poznata širom svijeta, a što je bila i neka vrsta znaka prepoznatljivosti i identiteta Banjaluke. Takođe, mnogi građani nemaju niti vremena, niti novca da odvoje kako bi otišli negdje dalje u prirodu i to im je jedina prilika da se približe prirodi i provedu vrijeme u njoj. Tu priliku im nikako ne smijemo oduzeti, dovoljno je oduzeto samim tim što nemaju ni vrijeme, ni novac.

Koji će biti postupci aktivista iz RZ ukoliko se ta rampa ukloni?

Ukoliko bi došlo do uklanjanja rampe na Banj brdu, to ne bi bio gubitak samo za nas kao aktiviste okupljene oko RZ, nego i za grad i sve druge. Ne vidim zašto bi iko normalan to učinio, osim u ovom slučaju gdje se to pokušava uraditi zbog interesa pojedinca. RZ neće ostati skrštenih ruku i reagovaće u skladu sa potrebama koje takva situacija bude nalagala. Naglašavam da su naše najveće oružje hiljade građana, privredni subjekti i svi oni koji su uz nas, tako da šta god uradi GU, mi ćemo imati adekvatan odgovor novonastaloj situaciji, pa im toplo preporučujem da dobro razmisle šta rade i da tri puta mjere, a jednom sijeku.

Koliko su po tebi bitne male pobjede, kojih ima u Banjaluci u posljednje vrijeme dosta, mislim ovdje i na slučaj zelene površine u Boriku. Kako naučiti slaviti upravo te male pobjede?

Više malih pobjeda čini jednu veliku pobjedu i upravo iz tog razloga svaka ta mala pobjeda ima svoju veliku važnost i kao takvu je treba slaviti, pogotovo u društvu kao što je naše, u kojem vlasti ne žele da sarađuju sa aktivistima. Dok je u svijetu to i te kako normalna i svakodnevna pojava, gdje u promjenama sarađuju ti subjekti, kod nas je to gotovo nemoguća misija. Slučaj parka u Boriku i Banj brda su dokaz da građanski aktivizam može da dovede do promjena odluka i da okrene vjetar u drugom pravcu. Ta dva slučaja treba da daju hrabrost i budu povod i podsticaj ostalim građanima da se bave aktivizmom, jer samo kao takvi mogu da nešto promijene nabolje, a nikako držeći se po strani i okrećući pogled na drugu stranu od problema. Kada bi svako učinio onoliko dobroga koliko može za ovo društvo, mi bismo bili primjer za mnoge. Jakim aktivizmom može doći do promjena bilo gdje u svijetu, pa i kod nas, što se i pokazuje u slučaju Borika i Banj brda. Ovdje je ne tako davno aktivizam počeo jačati i potrebno je da se uključi što veći broj građana u njega, naravno, svako u svom domenu i promjene nabolje su neminovan slijed događaja.

Šta po tebi znači aktivizam, ko su to aktivisti?

Po nekoj definiciji, riječ “aktivizam”predstavlja društveni angažman ljudi koji su okupljeni oko neke zajedničke ideje i koji kroz zajedničko udruživanje i sprovođenje određenih projekata, za cilj ima unapređenje kvaliteta života, rješavanje aktuelnih pitanja, doprinoseći društvu kako u lokalnim zajednicama, tako i na državnom nivou. Značenje riječi aktivizam je izvedenica iz latinske riječi activus, što znači činiti nešto ili biti aktivan u društvu. Samo zvanje “aktivista” nosi sa sobom prije svega obavezu da doprinosite cjelokupnom društvu i budete inicijator pozitivnih promjena po sve. Naravno, to ima i svoju težinu, jer biti društveno koristan i zastupati interese većine prije svega nailazi na česte potrebe za dokazivanjem ispravnosti stava koji zastupate, što zahtijeva da imate čvrste i argumentovane odgovore, pogotovo što živimo na prostorima gdje je narod kroz istoriju pasivan i nezainteresovan za mnogo toga, samim tim i nedovoljno informisan, zbog čega se i nalazi u nezavidnom društvenom položaju.

Zašto si ti odlučio da počneš aktivistički djelovati, šta te nagnalo?

Kao što sam već rekao, nalazimo se u nezavidnom položaju i izrazito smo pasivna nacija. Mučilo me to, jer kao individua nisam nikada svoj život prepuštao drugima tako olako kao što, nažalost, većina nas prepušta. Kao da nemamo nikakvu odgovornost prema vlastitim životima, nekako smo se predali i prepustili. Mi smo mali prostor i jednostavno mi je neshvatljivo da za dvadeset i jednu godinu poslije stravičnog rata ne živimo u uređenom sistemu kojem mnogi mogu da pozavide. Mi ne da se nismo pomjerili naprijed, nego smo otišli cijeli vijek unazad, a da ne govorim da nam nije palo na pamet da uzmemo stvari u svoje ruke i krenemo graditi sistem koji je odavno i sa koljena pao na nos. Svaki put me zaboli kada čujem kod većine ljudi da rješenje svih svojih problema i života vide u tome što će otići daleko negdje i da pri tome ne vide izlaz iz cjelokupne situacije ako ostanu ovdje. Pitam se zar je lakše otići iz grada ili mjesta u kojem smo rođeni i gdje prije svega pripadamo, nego uzeti stvari u svoje ruke, okupiti istomišljenike i krenuti ka pozitivnim promjenama, ali ne na način da kudimo sistem i tek ponekad prokomentarišemo sebi pod brk da niko i ne čuje, nego da konkretno radimo i stvaramo. Upravo iz želje za opstankom na ovim prostorima i stvaranjem boljih životnih uslova, odlučio sam se baviti aktivizmom i boriti se za interese svih nas, jer sam razmisljanja da, ako nije dobro svima oko mene, ne može biti dobro ni meni, ma koliko se ja izdvajao od drugih. Moj osmijeh na licu je bezvrijedan ako nemam nasmijano lice sa druge strane, tu je moj interes i upravo zato interese društva stavljam ispred vlastitih, da ne kažem malih i kratkovidih interesa.

Aktiviste dosta ljudi doživljava kao anarhiste, šta ti misliš o tome?

Da, aktiviste često nazivaju anarhistima iz razloga jer su aktivisti prvi oni koji koji se usprotive vlasti i sistemu štiteći interese naroda. Nerijetko smo svjedoci da u svijetu i okruženju, građanski aktivizam je doveo do radikalnih promjena, bez obzira kakve su represivne mjere primijenjene nad njima, to su ljudi koji su, samim svojim izborom da budu aktivisti u pravom smislu značenja te riječi, spremni da na neki način plate cijenu zbog viših ciljeva za društvo. Mnogi gledaju aktiviste kao anarhiste, i sigurno da ima i radikalnog aktivizma. Za sebe mogu reći da sam spreman na kompromise kada su interesi građanstva u pitanju, ali ne i na popuštanje pod pritiscima. Takođe sam spreman i na radikalne mjere u slučaju da to situacija nalaže, vojnički rečeno “na ofanzivu se djeluje defanzivno, a nikako bijegom”. Mislim da građanstvo treba da odlučuje i svojim životima i zato treba da postoji jak aktivizam koji će biti snagom srazmjeran donosiocima određenih zakona i odredbi koje nisu podgodne za građanstvo.

Koliko je važno svojim primjerom pokazati da se nešto može uraditi da nam svima bude bolje, da se gledaju opšti, a ne lični interesi?

Svojim primjerom želim pokazati da se uz malo volje može puno uraditi na mnogo čemu, dok su neki dokoni ja dokonosti ne dam prostora u svome danu, nego ga dajem društvenom doprinosu i razvoju i, što je najbitnij,e istinski uživam gledajući promjene, a znajući da sam upravo ja dio tih promjena nabolje. Svim ovim što radim, o čemu govorim, želim izazvati mase na promjene, jer samo ako sebe promijenimo i podignemo svijest o određenim stvarima u društvu, onda možemo očekivati i da se društvo promijeni, jer mi smo ti koji ga čine, a ne neko treći. Zato kakvi smo mi, takvo nam je i društvo, pa prema tome, ne trebamo prigovarati društvu i sistemu nego samima sebi što ništa ne radimo da loše pojave promijenimo. Kada opšte interese stavimo ispred ličnih, onda će sami po sebi i lični interesi biti zadovoljeni kvalitetom života koje će nam društvo kao takvo samo po sebi moći ponuditi. Bilo je komentara, naravno, i pitanja zašto to radim, jer živimo u strahu da će nam se nešto loše desiti u slučaju da damo sebi za pravo, ništa drugo nego da budemo odgovorni svoje živote, da upravljamo njima i da imamo svoje “ja”.

Da li si se susretao sa pritiscima da odustaneš, kako je bilo balansirati u svemu tome, imajući u vidu da se rampa zaista nastoji skloniti pod određenim političkim pritiscima?

Što se tiče pritisaka, postoje, jer ipak ulaziš u određenu vrstu zamjeranja sa neistomišljenicima, ali moram priznati da se ni najmanje ne bojim takve vrste pritisaka, jer to smatram za nešto što je normalno i nešto do čega mora doći kada ste jedan od onih koji stoji na suprotnoj interesnoj strani. To vam dođe kao utakmica, stavimo loptu na centar i utakmica može da počne, a bolji, jači i izdržljiviji će da pobijedi.

Za kraj, zbog čega je ova jedina Rekreativna zona, po tebi, toliko važna za Banjaluku?

Kao sto sam već govorio i pisao u više navrata, Banj brdo je ogroman resurs, prirodni, turistički i privredni. Ono kao takvo, uz minimalne investicije i dobro raspolaganje resursima, dugoročno gledano može da bude od velike važnosti za grad i sve nas. Zato ću ovu priliku iskoristiti da još jednom pozovem na saradnju sve one koji mogu da utiču na pozitivan ishod i razvoj cjelokupne situacije na Banj brdu, da ga očuvamo kao takvo, damo sve od sebe da se unaprijedi i razvije u onom smjeru koji je najbolji za sve nas. Ima izreka “ko hoće može, ko neće traži izgovor”. Društvo činimo mi, a ne društvo nas, i za dobre i loše stvari koje se dešavaju oko nas isključivo smo mi odgovorni.

(Buka)