Magazin 20.12.2020.

Majka ga po rođenju bacila u kontejner, on danas zarađuje milione

ČITANJE: 4 minute

Samo nekoliko sati po rođenju Fredija Figersa majka je bacila u đubre. Rečeno mu je da je bila zavisnica od narkotika i da nije mogla da brine o njemu, ali je nakon što je pronađen odmah zbrinut kod hranitelja.

Danas su oni njegovi roditelji i na papiru, a put od “bebe iz kontejnera” do uspješnog mladog biznismena odlučio je da podijeli sa cijelim svijetom.

“Moji hranitelji su tokom svog života prihvatili više od stotinu djece, ali ja sam bio jedno od dvoje koje su usvojili. Bližili su se 70-oj, pa dio planova za budućnost baš i nije bilo usvajanje novorođene bebe, ali pošto su vidjeli kroz čega sam sve prošao, nisu željeli da prođem kroz sistem njege. Živjeli smo u gradiću na Floridi gdje svi sve znaju, pa su djeca u školi čula moju priču čak i prije mene”, ispričao je on za “Guardian”.

Vršnjaci su ga maltretirali, nazivajući ga “bebom iz kontejnera”.

“Tada sam morao da razgovaram sa ocem. Kada sam imao 10 godina rekao mi je u kakvim okolnostima sam rođen. Mislio sam: ‘Da li me je neko zaista bacio? Da li sam smeće ili osoba?’. Sve to mi je dugo smetalo, ali prevazišao sam. Imao sam majku i oca koji su me voljeli”, kaže Fredi.

Starost njegovih roditelja značila je drugačije djetinjstvo, prenosi “Srbija Danas”.

“Moj otac nije mogao da igra fudbal sa mnom, pa sam se zainteresovao za tehnologiju. Čitao sam enciklopedije od korica do korica. Bili smo siromašni, obilazili smo luksuzne prodavnice u potrazi za stvarima koje su odbacili. Kada sam imao osam godina, otac mi je kupio polovni Mekintoš na buvljaku. Nije radio, ali sam uspio da ga rastavim i popravim, poslije 50. pokušaja”, dodaje Figers.

Kako je i dalje bio maltretiran, računari su bili njegov spas. To ga je odvelo do računarske laboratorije u školi i podstaklo da započne sopstveni posao, popravljajući kompjutere.

Prva zarada sa 14 godina

“Sa 12 godina dobio sam prvi posao. Radio sam posle škole u gradskoj kući kao računarski tehničar. Pomogao sam u razvoju protokola Internet usluge, gurao sam svoju strast do krajnjih granica. Naučio sam sve što sam mogao i do 14 počeo da programiram, dva dana sam sjedio za računarom i nisam bio ni gladan. Dopalo mi se”, kaže Figers.

Otprilike u to vrijeme, otišao je na putovanje sa crkvom kako bi, kao volonter, pomogao u oporavku obližnjeg grada nakon što ga je pogodio tornado.

“Pomagao sam u autosalonu. Njihova dokumenta su odletjela u vazduh, pa sam im osmislio bazu podataka. Kada sam se vratio kući počeo sam to da radim i za druge firme. Dobro sam zarađivao sa 14 godina, ali sam uvek štedio znajući da želim da imam svoju kompaniju za telekomunikacije”, svjedoči Fredi.

Kada je imao 17 godina, njegovom ocu je dijagnostikovana demencija. Usred noći izašao bi iz kuće i šetao po više kilometara. Zaboravio bi da obuče košulju i pantalone, ali uvijek je imao obuvene cipele.

“Uzeo sam jednu i ugradio u đon pločicu koja je imala zvučnik i senzor. Tako sam mogao da provjerim gdje je kada ode od kuće, a moj glas bi se čuo sa njegove pločice. Objasnio sam jednoj firmi sa kojoj sam sarađivao šta sam napravio i oni su bili oduševljeni. Kupili su uređaj od mene za 2,2 miliona dolara”, kaže Figers.

Oduvijek je želio da ocu kupi ribarski brod o kojem je sanjao.

“Umro je poslije manje od 48 sati nakon što sam dobio taj novac. Umjesto toga, uložio sam svaki peni u stvari koje bi pomogle drugim ljudima kao što je mjerač za dijabetičare koji dijeli rezultate putem ‘Blututa'”, objašnjava.

Figers sada ima 31 godinu i izvršni je direktor kompanije “Figers Komunikejšn” i fondacije koja pomaže djeci u hraniteljskim porodicama.

“Za Božić kupimo 25.000 biciklova i poklanjamo ih. Sve dugujem svojim roditeljima, jer su mi pokazali saosjećanje i da imam dobre ljude oko sebe. Nikada nisam čuo oca kako viče. Umro je 2014. godine, ali još dok sam bio dijete, znao sam da je to taj par cipela u kojima želim da koračam”, zaključuje mladić.