MANIPULACIJE: Za SDA nema neupitnih partnerstava sa srpskim i hrvatskim strankama

Nakon tri decenije manje ili više (ne)preciznih pokušaja da se predvide buduća politička kretanja u Bosni i Hercegovini, može se reći da u ovoj zemlji napokon postoji neprikosnoveni autoritet za tu temu. To je Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije.

On je u bajramskom intervjuu otkrio da je još 1986. znao da će biti rata u BiH i na to upozoravao svakog ko je htio da ga sasluša, od oca pa nadalje. Dakle, u momentu kada vjerovatno ni CIA nije mogla da sa stoprocentnom sigurnošću nacrta šemu raspleta u centralnoj jugoslovenskoj republici tokom devedesetih, sin Alija Izetbegovića je, kako tvrdi, pukim čitanjem došao do zaključka da razrješenja nema dok se ne zapuca.

Ako ništa drugo, sada je bar ustanovljen vremenski raspon u kojem počinju da se ostvaruju proročanstva ovdašnjeg Nostradamusa – to je period od šest godina, jer je upravo toliko prošlo od njegovih crnih slutnji do prvih ispaljenih metaka. Znači, ko god ima namjeru da planira životne poteze u BiH, može apsolutno da se ravna prema projekcijama Izetbegovića juniora, uz već pomenutu, neobičnu hronološku odrednicu od 72 mjeseca, koliko je neophodno da procesi koje najavljuje Bakir sazriju i krenu ka kulminaciji.

Pošto predsjednik SDA, bogu hvala, još nije najavio nove oružane sukobe, a ni drugi talas korona virusa, nije na odmet podvući crtu ispod onoga što čini od posljednjih opštih izbora do danas. U suštini, radi sve ono što je prva postava njegove i očeve partije uoči prethodnog rata pripisivala srpskoj strani, tada politički personifikovanoj u Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću. Onda su muslimanski lideri u Sarajevu za tandem vodećih Srba govorili da su im puna usta državnog jedinstva, a da svi potezi koje povlače u realnosti idu u smjeru razbijanja Jugoslavije. Ako se ostave po strani rasprave o utemeljenosti takvih teorija, nema dileme da ovakve riječi predstavljaju savršen autoportret politike SDA 2020. godine.

Djelovanje s tim predznakom začinjeno je i dozom orijentalnog lukavstva, što se naročito ogleda u načinu kako SDA tretira koalicione odnose u zajedničkim institucijama. Formalno su u Savjetu ministara sa HDZ-om i SNSD-om, na osnovu čega bi bilo logično pretpostaviti da je i u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH ista situacija. Međutim, većina izjašnjavanja o bitnim pitanjima pokazala je da SDA, kada dođe trenutak glasanja, bira sasvim druge partnere, pa se desilo i to da sa SDS-om i PDP-om uđu u promjenu sastava Centralne izborne komisije, što je samo jedan u nizu slučajeva sličnog pozicioniranja. U tome, naravno, nema nikakve političke ljubavi, jer bi i u ovim partijama, pretresanjem postdejtonskih hronika, pronašli primjere sa zamijenjenim ulogama.

Balansiranjem SDA nisu pogođeni samo stranački interesi, već i nacionalni. To je, očito, na djelu u situaciji kada Stranka demokratske akcije, koja odavno kontroliše vrh Centralne banke, ne dopušta da se posljednji kredit MMF-a od 330 miliona evra, odobren Bosni i Hercegovini za saniranje ekonomskih posljedica epidemije korona virusa, raspodijeli prema već dogovorenoj formuli među entitetima i kantonima.

Ova blokada će, računaju centralisti i unitaristi u vrhu SDA, pogoditi i dio BiH sa njihovom vlašću, ali to nije ništa spram zadovoljstva koje im pruža ponižavanje HDZ-a kroz nespremnost da se i četiri kantona sa hrvatskom većinom nađu među zvaničnim korisnicima tih sredstava. Zbog ovakvog povoda, indirektno ispašta i Republika Srpska, koja je prinuđena da bude akter potpunog apsurda, odnosno da učestvuje u već započetoom plaćanju rata za odobreni i dostavljeni kredit, od kojeg, voljom SDA, još niko nije vidio nijedan cent.

Za stranku Bakira Izetbegovića, to pokazuju i sadašnjost i prošlost, nema neupitnih partnerstava sa srpskim i hrvatskim strankama u BiH. Za njih postoje samo ogoljeni interes da se unedogled nastave političke igre na dva kolosijeka, a beznadežno je naivan, pa i limitiran, svako na političkoj sceni RS ko povjeruje da je u takvoj vizuri SDA privilegovan, odnosno da je konkurentski blok marginalizovan. U njihovim stanovištima takve konzistentnosti nema, a „partner“ iz Srpske koji je ujutro „gornji“ već poslijepodne biće „donji“, i obrnuto.

Ako se sve to ima u vidu, jasno je da RS neće posegnuti za avanturizmom, već za elementarnim zdravim razumom, ukoliko se okrene sebi i relacijama sa Srbijom, uz bavljenje bh. temama samo ukoliko pripadaju domenu nužnosti. U takvom ambijentu, jeste iluzija očekivati obnovu saradnje SNSD-a i SDS-a iz perioda do 2013. godine, kada je sporazum o zajedničkom nastupu u Sarajevu neslavno propao. Međutim, uvijek će postojati uslovi da vlast i opozicija u RS, bez obzira na obostrane ostrašćene tonove u Banjaluci, na nivou BiH usaglase nepretenciozni papir čiji bi radni naslov mogao da glasi „Znamo za jadac“. Jer, svega nekoliko tačaka je dovoljno da se definiše nepristajanje bilo koje relevantne opcije iz Srpske da učestvuje u manipulacijama SDA.

Nema potrebe da takav hipotetički dokument sadrži bilo kakve dalekosežne političke poruke i specijalne analize matrice SDA zvane „zavadi pa vladaj“. Dovoljno je tek da bude podsjetnik na znamenitu priču iz davnih vremena. Koja glasi: „Ako te neko prevari jednom, ubio ga bog. Ako te prevari drugi put, ubio vas bog obojicu. Ako te prevari i treći put, ubio bog samo tebe“.

(banjaluka.net)