Mikula: “Mali čovjek” i njegovi problemi su većina

Demografi kažu da je prosječna starost nevjeste koja stupa u brak, ovdje i sada, 28 godina, dok je prosječan muškarac pred oltarom star otprilike 32 godine. Ta starosna granica nekada je bila znatno niža, stoga razlozi za pomenuti trend najviše i interesuju stariju populaciju. Ovako bi otprilike glasio uvod u neko puno dosadnije štivo od najnovije pjesme Bojana Mikulića Mikule koja glasi: “Kaš se ženit, kaš se udavat, de mi reci pa da mogu mirno spavat”.

Pjesma i spot objavljeni su prije tačno mjesec dana. Tekst, muziku, aranžmane, gitare i vokal potpisuje Bojan Mikulić, a produkciju Milan Sudžuk. U spotu pjevač koji viri kroz špijunku dalje kaže: “Imaš djece, e nemaš, pa što, šta čekaš što ne rješavaš to”.

Mikula ne pjeva junačke pjesme, niti kao Starac Milija ili Filip Višnjić “udara” u gusle, ali gitarom i glasom slično njima bilježi fenomene svog vremena. Njegove stihove definisali smo kao epove o običnom malom čovjeku. Prožimanje narodne mudrosti i malograđanštine daju im dovoljno veliku dozu humora da bi ogolile stvarnost i najpreciznije opisale trenutno stanje. Mikula, pak, bez lažne skromnosti govori da svoju preciznost opisa vremena u kome živimo ne bi stavljao u superlativ.

-Ja se trudim da skrenem pažnju na te neke sitnice koje su više nego prisutne u svakodnevici, samo što djeluju iz pozadine dok su na prvoj liniji druge stvari manje ili više bitne. Ja dakle samo okrenem taj zoom i gle čuda! Trudim se da napredujem u tome. Epovi o običnom malom čovjeku. Fino. Taj mali čovjek je većina, zar ne? Zašto se onda ne pozabaviti njegovim problemima- kaže Mikula.

Rekli ste da sažaljevate one koji se stide dijalekta sredine u kojoj su rasli. Da li su i takvi većina?

MIKULA: Ne bih rekao da su u većini, ali da ih ima – ima. Živio sam šest godina u Minhenu i mogu vam reći da su Bavarci veoma ponosni na svoj, po mnogima, seljački dijalekt. Mislim takođe da je dijalekt jedan od čuvara maternjeg jezika. Mnoge riječi iz drugih jezika su se bespotrebno uvukle u našu svakodnevicu možda baš zato što smo lijeni da ih prevodimo.

Da li baš zato što pjevate jednim od narodnih dijalekata lakše “ubadate” u srž problema?

MIKULA: Nije u pitanju srž problema, nego stvarnost. Ne pjevam književnim jezikom jer ne opisujem ljude koji govore književnim jezikom. Uostalom, kada ste čuli da vam neko iz čista mira postavi pitanje: “Kada ćeš se ženiti?” Ne zvuči tako agresivno kao “Kaš se ženit!?” Samo pišem živim jezikom kad je već život tema, to je jednostavno na terenu tako, zar ne?

Što se terena tiče, ne djelujete kao profesionalni muzičar, nego radite posao vezan za auto-dijelove?

Radim u veleprodaji auto-dijelova, kancelarija, telefoni, katalozi, mailovi, špedicija, logistika, dobavljači iz inostranstva, domaći kupci od kojih većinu nikad nisam ni vidio uživo, ali koje ponekad doživljavam kao rodbinu npr. jer se svakodnevno čujemo telefonom. Imamo super tim i pored ekonomskih nerijetko se bavimo i psihološkim problemima i to na veoma duhovit način. Ako sam nekada u životu bio zadovoljan svojim poslom i radnim okruženjem, to je onda to i veoma je inspirativno! Što se tiče profesionalne posvećenosti muzici, još ne gledam na to kao na nešto od čega bih živio.

Da li Vam za tako nešto fali ambicije ili mogućnosti?

MIKULA: Ambicija mi ne fali, mogućnosti su u nekom blagom usponu. Šta mi fali i ovako? Da imam više vremena za muziku, ko zna na šta bi to izašlo.

Na vječni počinak skoro su otišla dva velikana – Lemi Kilmister i Dejvid Bouvi. Koji od njih dvojice je veći uticaj ostavio na Vas i u kojoj mjeri je muzika koju ste slušali uticala na onu koju ste stvarali?

Iako je vjerovatno prvi “preslikač” koji sam u šestom ili sedmom razredu osnovne peglom zalijepio na majicu bio upravo “Motorhead”, bilo je to iz razloga što je taj bend bio identitet hevi metal muzike, a ne zbog toga što sam bio baš baš njihov fan. Slušao sam ih u masi žanra. Krivo mi je što prošle godine nisam otišao da ih gledam uživo na festivalu “Exit”, stvarno mi se išlo na to prodrmavanje. Lemi je bio veliki, jedan i jedini, on je započeo svu tu grmljavinu. Kad je umro, obrijao sam se na njegov fazon i tako mu odao počast. Što se Bouvija tiče, njega sam počeo da studiram prije nepunih godinu dana. Do tada sam kao i svi ostali znao za njega i slušao ono što su mediji servirali. Međutim, nekad u aprilu prošle godine počeo sam ozbiljnije da se bavim njime. Mislim da izbor omiljenog muzičkog pravca uopšte nije preduslov da bi se slušala njegova muzika. Genije. Bilo kako bilo, obojica su umrli nakon što su nam ostavili iza sebe toliko toga da im samo možemo biti od sveg srca zahvalni. Ne sumnjam da su se kvalitetno proveli u ovozemaljskoj misiji. Što se tiče bilo čijeg uticaja na moj rad, mogu reći da mnogi utiču na mene kao neka vrsta goriva na koje radim. Ako me, recimo, danas oraspoloži i podigne “AC/DC”, to uopšte ne znači da će iz mene izaći rifovi koji na njih podsjećaju. Volim da se igram muzikom i riječima i da ih pustim da slobodno izlaze iz moje glave ili duše.

Pored originalnih pjesama, pišete i obrade. Koliko su životi muzičkog džet-seta inspirativni za parodiju?

MIKULA: Muzički džet-set je, nažalost, često sam po sebi parodija pa i nije potrebna prevelika inspiracija. Nekoliko puta sam posegnuo da parodiram neke spotove, ali su bili toliko odvratni da jednostavno nisam htio da skrećem pažnju na njih čak ni izrugivanjem. Djeca me vole i slušaju, često mi i šalju snimke kako pjevaju ili recituju moje pjesme, tako da osjećam odgovornost sa te strane. Izbjegavam vulgarnost u najmanju ruku iz tog razloga.

(NN)

 

Biografija

Bojan Mikulić Mikula rođen je u Banjaluci 1973. godine, a odrastao u selu Nožičko, kod Srpca. Živio je u Minhenu, te studirao na Odsjeku za njemački jezik i književnost u Banjaluci. Danas živi i radi u Beogradu. Njegove pjesme dostizale su i dostižu milionske preglede na YouTubeu, a prvi album “Sloboda i druge bajke” objavio je 2015. godine.

(NN)