MILAN TEGELTIJA: Traže li mu političari “usluge”, kako radi Gordana Tadić, o Memiću i Dragičeviću…

Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH Milan Tegeltija spada među ličnosti kojima se mediji u Bosni i Hercegovini najčešće bave. Njegov rad, kao i ostalih članova Vijeća, nerijetko kritiziraju i novinari i građani, a Tegeltija, koji od jula prošle godine obavlja drugi mandat na čelu VSTV-a, kaže da je na to navikao. U intervjuu za Faktor, Milan Tegeltija govori o političkom utjecaju na pravosuđe u BiH, radu državnog Tužilaštva i glavne tužiteljice Gordane Tadić, optužbama da je blizak pojedinim političarima i centrima moći…

Prošle sedmice u BiH je stigao nezavisni pravni ekspert EU-a Reinhard Priebe i sastao se sa članovima VSTV-a. O čemu ste razgovarali tokom tog sastanka, šta je konkretno zadatak gospodina Priebea u BiH?

– Gospodin Priebe je ovdje da napravi jednu nezavisnu analizu i da svoje preporuke u vezi sa cjelokupnim lancem vladavine prava u BiH. To se ne odnosi samo na pravosuđe, nego na sve agencije i institucije koje su dio sistema vladavine prava, počevši od zakonodavne vlasti, parlamenata, izvršne vlasti, do agencija za sprovođenje zakona, ministarstava unutrašnjih poslova, poreskih uprava itd.

Smatrate li da je njegov dolazak u ovom trenutku znak da postoje ozbiljni problemi u tom sistemu vladavine prava o kojem govorite?

– Mislim da ne treba čovjek biti puno pametan pa da zaključi da u BiH definitivno imamo nedostatke u tom lancu. Vladavina prava je prvenstveno nešto što u percepciji građana ne funkcioniše na najbolji mogući način. Ne možemo zabijati glavu u pijesak i reći da je sve idealno, jer da je tako i da nam je sve kako treba, mi prvi u VSTV-u ne bismo ništa mijenjali i ne bi bilo potrebe za bilo kakvim reformama, Peer review preporukama, novim pravilnicima… Čim to sve radimo, znači da postoji ozbiljan prostor za unapređenje funkcionisanja pravosudnog sistema, ali i na svim nivoima vlasti u BiH i svim agencijama koje se bave sprovođenjem zakona, uključujući ministarstva unutrašnjih poslova, SIPA-u, obavještajne agencije…

Koliko će analiza i preporuke koje će donijeti Priebe biti obavezujuće za predstavnike vlasti i pravosudnih institucija u BiH?

– Bosna i Hercegovina je prije svega suverena država, ali samom činjenicom da se opredijelila za evropski put i put ka članstvu u EU, pretpostavka je da će pratiti preporuke koje dobije od relevantnih institucija Evropske komisije. To je prirodno i mislim da to nije stvar nametanja, nego jednostavno dio puta BiH ka EU za koji moraju biti ostvareni određeni uslovi koje Evropska unija propisuje. Vjerovatno će i ove preporuke gospodina Priebea, kao i sve ranije koje smo imali, u momentu kada BiH dobije kandidatski status i kad se otvore određena poglavlja, postati uslovi za priključenje Evropskoj uniji.

U saopćenju VSTV-a nakon sastanka sa Priebeom navedeno je da se nije razgovaralo o pojedinačnim predmetima. Zbog čega ste imali potrebu posebno to naglasiti?

– Tog dana kada smo imali sastanak, dobili smo ogroman broj novinarskih upita, između ostalog i da li se razgovaralo o predmetima Dragičević i Memić. Zato smo rekli da se o konkretnim predmetima uopće nije razgovaralo, da bismo svima odgovorili na taj upit.

Hoće li se, prema Vašim informacijama, gospodin Priebe uopće baviti predmetima Dragičević i Memić?

– Ne bih govorio u njegovo ime, to pitanje morate postaviti gospodinu Priebeu ili Evropskoj komisiji.

Veza između politike i pravosuđa u BiH jedna je od glavnih tema u medijima i javnosti posljednjih godina. Po Vašem mišljenju, postoji li politički utjecaj na bh. pravosuđe i u kolikoj mjeri?

– Postojeći institucionalni i zakonski okvir osigurava da pravosuđe bude potpuno nezavisno. A da li ima pojedinih primjera utjecaja, ne samo kad su u pitanju političari nego i određeni ljudi iz sfere moći, ja ne mogu da garantujem da toga nema. Ono što je sasvim sigurno je da se to ne može smatrati praksom rada pravosudnih institucija. Imali smo situacije i sa sudijama i tužiocima koji su čak i optuženi u krivičnim postupcima zbog takvih stvari. U svakom sistemu, pa i u pravosudnom, mogu se desiti devijacije, ali ponavljam, to nikako nije pravilo funkcionisanja tog sistema.

Mediji su i Vas često dovodili u vezu sa određenim političkim strukturama, posebno sa Miloradom Dodikom i SNSD-om.  S druge strane, Vi ste više puta to demantovali, kažete da niste “Dodikov čovjek”… Neću Vas pitati da to sad ponavljate, ali evo konkretno pitanje: da li ste imali takve situacije da je neki političar pokušao utjecati preko Vas na neke procese u pravosuđu, bilo da je riječ o pojedinim predmetima i istragama ili zapošljavanjima, imenovanjima?

– Nikada, ni dok sam bio predsjednik suda a ni sada, kao predsjednik VSTV-a, nisam doživio da mi se bilo ko obrati sa takvom vrstom intervencije ili pokušajem da utiču na donošenje moje odluke. Postoji jedna fama oko toga da imamo, kao, nekakve centre moći koji ostvaruju utjecaje na članove VSTV-a. Ja vam otvoreno kažem, nikad mi se niko na taj način nije obratio.

Teško mi je to da povjerujem…

– Možda Vam je teško, ali ja Vam kažem da nikad nisam dobio takav zahtjev. Naravno, dešavalo se i meni i drugim članovima Vijeća da nam se obraćaju građani, “obični” ljudi i žale se na neki svoj predmet, ili su nezadovoljni presudama, dugotrajnošću postupaka i slično, očekujući od nas da mi možemo na to da utičemo. Međutim, VSTV ne može intervenisati u pojedinačne predmete na sudovima i u tužilaštvima.

Šta je onda Vaša uloga? Sastajali ste se s porodicom Memić, išli ste u Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci i raspitivali se kako teče slučaj Dragičević… Zbog čega ste sve to radili ako nemate nikakvu mogućnost da intervenišete?

– Uloga VSTV-a je sistemskog karaktera, što znači da se sve mjere koje preduzima Vijeće odnose isključivo na sistem kao cjelinu, a nikako na pojedinačne predmete. Kada je riječ o pojedinačnim predmetima, mi tu možemo preispitivati da li je bilo prekršaja sudija i tužilaca ali da bismo to uradili, mora biti pokrenuta procedura za koju je nadležan Ured disciplinskog tužioca kao samostalan organ. Bez njegove inicijative, VSTV se ne može uopće baviti nijednim sudijom i tužiocem niti njegovim postupanjem u nekom predmetu. Tužioce u Banjoj Luci koji rade na predmetu Dragičević, recimo, pitao sam da li imaju nekih sistemskih prepreka da se taj predmet završi i imaju li neku perspektivu kada bi taj predmet mogao biti završen, zbog pritiska javnosti koji postoji.

I šta su Vam odgovorili?

– Rekli su mi da čekaju rezultate vještačenja određenih predmeta koja se rade u drugim državama i da imaju problem jer se predugo čeka na to, a bez tih rezultata ne mogu nastaviti da rade. Također sam dobio informaciju da postoje određene okolnosti zbog kojih oni smatraju da bi predmet Dragičević mogao preći u nadležnost Tužilaštva BiH. Evo, od tada je prošlo nekoliko mjeseci, očito je da Tužilaštvo još ne smatra da bi trebalo da pošalje takav zahtjev.

Koji su to po Vama najznačajniji rezultati rada glavne državne tužiteljice Gordane Tadić u protekle dvije i po godine?

– Gordana Tadić je prvo bila vršilac dužnosti dvije godine i teško je cijeniti rezultate rada na osnovu dvije godine, to je prekratak period. Ona je preuzela vršenje dužnosti glavnog tužioca u trenutku kada je suspendovan dotadašnji glavni tužilac Goran Salihović, kao i njegov zamjenik, šef Odjela za korupciju (Božo Mihajlović, op. a.). Sada možete zamisliti kakva je to situacija bila i u takvoj situaciji vi ne možete očekivati da Tužilaštvo bude u nekom sjajnom stanju. Zbog toga su njeni rezultati u te dvije godine primarno bili fokusirani na stabilizovanje i dovođenje Tužilaštva u jedan optimalan kapacitet i mogućnost da efikasno rješava krivične predmete. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme njenog vršenja dužnosti optuženi i bivši glavni tužilac, i šef odjela za korupciju i organizirani kriminal, imali smo veliki broj optužnica za ratne zločine… Možda su mogli biti malo bolji rezultati u oblasti korupcije, mi smo već rekli da time nismo zadovoljni ali ne samo kada je u pitanju Tužilaštvo BiH, nego sva tužilaštva.

Ako su slučajevi tužilaca Gorana Salihovića i Bože Mihajlovića protiv kojih su podignute optužnice najveći uspjeh Tužilaštva u protekle dvije godine, onda to znači da se Tužilaštvo bavi samo sobom?

– Da biste se bavili drugima, prvo morate srediti stanje u svojoj kući, to je logična stvar. Očito je da to pokazuje opredjeljenje Gordane Tadić da uđe u sređivanje unutrašnjeg stanja u Tužilaštvu, kako bi se onda mogli nositi sa problemima vani.

Ali, vani se u međuvremenu mnogo toga dešavalo, između ostalog slučaj “Referendum”, u kojem Tužilaštvo nije nikada podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika, pa sada imamo aktuelnu aferu s vrbovanjem selefija i istragom protiv ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića…

– Ljudi imaju pravo da budu nezadovoljni sudskim i tužilačkim odlukama. Međutim, ne možemo suditi o radu Tužilaštva zbog epiloga u pojedinim istragama jer to bi onda značilo da svako ko je pod istragom mora biti optužen. To zaista nije logika koju ja mogu da prihvatim. Ako su sudovi i tužilaštva nezavisni, onda moraju biti nezavisni u svojoj procjeni onoga što imaju kao dokaz. Prema tome, Tužilaštvo je procijenilo da za Dodika, Šarovića, Ivanića, nema dokaza da su počinili krivično djelo, a neki su optuženi za referendum, pa na kraju sud tu optužnicu nije potvrdio. Ne možemo mi da preispitujemo odluku Tužilaštva u nekom predmetu, da li je ona dobra ili loša. Nijedna država na svijetu tako ne funkcioniše.

Nedavno ste rekli u jednom intervjuu da je prošle godine zbog različitih prekršaja razriješeno dužnosti troje ili četvero sudija i tužilaca. Kakva mora biti težina prekršaja da bi jedan sudija ili tužilac bio razriješen, koji su to parametri i ko donosi konačnu odluku?

– Jako je teško razriješiti sudiju ili tužioca jer oni su zaštićeni doživotnim mandatom. Samo oni najteži prekršaji mogu do toga dovesti. Naprimjer, imali smo sudiju koji je razriješen zato što uopće nije radio na velikom broju predmeta… Teško je konkretno reći jer ne postoji tačno definisan prekršaj koji po automatizmu vodi razrješenju, nego svaki prekršaj pojedinačno i njegovu težinu procjenjuje komisija.

Je li po Vama težak prekršaj kada se neko lažno predstavlja kao glavni tužilac i šalje e-mailove u njegovo ime?

– Pošto znam šta me pitate, reći ću vam da je disciplinska komisija tu već donijela odluku i ja takvu odluku neću da komentarišem. Odluka je pravosnažna.

Nije Vam to neobično, da se takvom tužiocu povjerava da vodi veoma važne predmete?

– Nije mi ni obično ni neobično, za mene je to pravosnažno okončan disciplinski predmet i nemam nikakvih komentara.

U kakvom ste odnosu sa Muhamedom Ajanovićem?

– Muhamed Ajanović je moj prijatelj, on je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu.

Portal Žurnal je objavio tekst u kojem se navodi da je Ajanović preko Vas utjecao da Dalida Burzić bude izabrana za sutkinju Suda BiH.

– Ma to je… Da vam kažem, ja imam puno prijatelja. Muhamed Ajanović je jedan od mojih prijatelja. Ja ne znam zaista je li to sramota biti prijatelj sa nekim ko je dekan Stomatološkog fakulteta?

Niste sa njim razgovarali o Dalidi Burzić?

– Nikada u životu mi gospodin Ajanović nije sugerisao, predlagao izbor i imenovanje bilo kojeg sudije i tužioca. Mislim da je to priča koja nastaje iz potrebe da ljudi percipiraju međuljudske odnose na bazi interesa. Muhamed Ajanović i ja smo prijatelji i naši razgovori su prijateljske naravi. Imamo vrlo širok dijapazon zajedničkih interesovanja, počev od sporta pa nadalje, a o pravosuđu, vjerujte, ni ne pričamo, samo kad izađe nekakav članak gdje mene neko spominje.

Koliko Vas generalno pogađaju ti novinski tekstovi o Vama?

– Iskreno, u početku mi je smetalo, ali nakon svih ovih godina, navikao sam na to. Bilo bi mi prosto neobično kad toga ne bi bilo. Kad više ne budem predsjednik VSTV-a, možda će mi to i faliti, ko zna.

Za razliku od Vaših kolega iz VSTV-a, koji vrlo često podnose tužbe protiv novinara za klevetu, Vi baš niste skloni tome?

– Nisam, samo sam jedanput to uradio. Tužio sam Senada Avdića iz Slobodne Bosne jer je napisao da sam korumpiran i u sukobu interesa. S obzirom da je to teška optužba, morao sam da zaštitim svoja prava. Inače se trudim da to ne radim jer svjestan sam da ova funkcija sa sobom nosi teret i onih dobronamjernih, a bogami i zlonamjernih novinara.

Prijedlogom nove Strategije za rad na predmetima ratnih zločina, koji još nije došao na dnevni red Vijeća ministara, planirano je da svi predmeti ratnih zločina budu završeni u narednih pet godina. Je li to realan rok?

– Već danas mislim da to nije realno jer se Strategija trebala početi primjenjivati još prije godinu. Svakim danom produženja neusvajanja te strategije, produžavat će se i taj rok. To je zaista jedan apsurd i potpuno mi je nejasno da se bilo ko od političara može zalagati za procesuiranje ratnih zločina, a pri tome ne usvajati revidiranu strategiju, koja predviđa ozbiljne mehanizme da se taj posao okonča. Ne znam razlog zašto se Strategija ne usvaja, nikada mi niko iz Vijeća ministara to nije objasnio, pa čak ni neformalno.

Često se čuju primjedbe pojedinih političara u smislu broja optužnica za ratne zločine, pa onda koliko je optuženo Bošnjaka, a koliko Srba i Hrvata… Koliki je taj politički pritisak kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina, osjete li to tužioci i sudije koji rade na tim predmetima?

– Što se mene lično tiče, a mislim i svih sudija i tužilaca, ratni zločin je ratni zločin, žrtva je žrtva i ne pravim nikakvu razliku prema nacionalnosti ili vojnoj pripadnosti izvršilaca krivičnih djela. Svi koji su počinili ratne zločine jednako treba da odgovaraju. Za mene kao profesionalca i kao čovjeka, ne postoji nijedan razlog da se vrši bilo kakva selekcija kada je u pitanju optuživanje i presuđivanje ratnih zločinaca. Takve prigovore nekad nam stavlja jedna strana, nekad druga, nekad treća i to se mijenja kako koji predmeti dolaze na red. Svi se nešto trude da prikažu rad pravosuđa kao selektivan u trenutku kad im se učini da bi to bilo populistički prihvatljivo građanima koje predstavljaju.

Slični prigovori, kada je u pitanju nacionalna zastupljenost, postoje i kod imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Kako to komentirate?

– Prije svega, moram da kažem da se mi prilikom imenovanja prvenstveno vodimo stručnošću kandidata i to nam je primarni faktor. Ovo je mala zemlja, nemamo mi veliki broj stručnjaka. Naravno da u svakom narodu postoje stručnjaci iz svih oblasti, ali ne prijavljuju se svi na konkurse. Iako ne postoji striktno propisana obaveza da moramo voditi računa o nacionalnom balansu, mi ga vodimo. Evo, sad je bio prigovor da je izvršeno etničko čišćenje Bošnjaka iz pravosudnih institucija. Međutim, od četiri glavna tužioca u BiH, dva su Bošnjaci. Od četiri predsjednika suda najviših nivoa, dva su Srbina i dva ostali. Ja tu stvarno ne vidim prostor da neko može da tvrdi da je “etnički očišćen”. Kao da ljudi gledaju samo način kako da ospore svako imenovanje.