Milena Dravić: Dragan je pomagao i onima koji ga presretnu na ulici

Dragan Nikolić i Milena Dravić poput Boni i Klajda branili su srpsku kulturu od svih pošasti koje su je tokom proteklih decenija tako uporno napadale. Radili su to umjetnošću i dostojanstvom, ali šmekerski.

Najblistaviji bračni i umjetnički par sa ovih prostora, upoznao se na snimanju “Horoskopa”, 1969. godine. Vjenčali su se isto tako šašavo, u skladu sa njihovom divnom prirodom. Usred snimanja jednog filma zamolili su reditelja za kraću pauzu i otišli u opštinu Vračar da sklope brak. Kuma je bila Seka Sablić. Kasnije je došao “Obraz uz obraz”. I… Ostali su zajedno.

Vijest o smrti Dragana Nikolića, iako se dugo pričalo o njegovom krhkom zdravlju, pogodila je sve poput groma. Ostaviće duboku prazninu, iako jedna takva legenda nikad zapravo ne može umrijeti. Nastaviće da živi kroz umjetničko zaleđe, priče o njegovim genijalnim dogodovštinama koje će decenijama prepričavati lokalci uz zasluženo divljenje njegovoj ne samo umjetničkoj nego i ljudskoj gromadi.

Milena Dravić je ne samo jedna od najvećih srpskih glumica u istoriji domaće kinematografije već dokaz jednog vremena u kojem je bilo sve moguće pa i da jedan naš film bude 20 godina na repertoaru u Londonu. Dugo je nije bilo u novinama i ljetos se odlučila da Nedeljniku ukaže poverenje i progovori javno.

Nedeljnik prenosi dijelove ovog kultnog intervjua. Ne u znak sjećanja na Gagu Nikolića. Njega je nemoguće zaboraviti. Prenosimo ga u znak podsjećanja i jednog velikog poštovanja.

– Zaista je došao jedan trenutak kada mi je bilo sve izbrisano kao gumicom. Apsolutno nema ništa. Sve je otišlo i čitava moja koncentracija je posvećena samo jednom – da Draganu bude bolje i da ja učinim sve koliko je u mojoj moći da mu pomognem. Da zaštitim njegov život ali i njegovu umjetnost. Jer da se razumijemo, počeli su da ga ponižavaju. Dragana su debelo ponizili. Po nekoliko pitanja. I u okviru profesije, ali i što se tiče drugih stvari. Ali ne bih više od toga da pričam. Zamolila sam u jednom trenutku medije da prestanu da pišu takve strašne stvari i objavljuju one strašne naslove.

Dragan i ja smo ljudi istog kova. Mi nismo nikada bili zaštićeni. Nas niko i nikada nije štitio, a ja sam vidjela da su mnogi bili zaštićeni. I sad vidim neke za koje mogu reći da su i problematične ličnosti a da su ipak zaštićeni. Nas dvoje smo izlazili toliko u susret ljudima. Napravili smo karijere mnogima i mislim da nismo zaslužili to što se desilo”

Da li ste bili zapanjeni tim razvlačenjima Dragana po tabloidima, tom krvožednošću medija?

– Jeste, ali iza te krvožednosti stoji neko.

Tiraž i profit?

– Ne samo profit. Ima i jedna dodatna stvar. Ne mogu da tvrdim da su imali zeleno svjetlo, ne mogu da kažem da je riječ o osveti, ali bilo je tu onog da neko hoće da te nauči pameti.

Pa šta da vas nauči u tim užasnim trenucima?

– Neću da govorim o sebi, ali Dragan je pomagao svakome pa i onima koji ga presretnu na ulici. Zvali su ga telefonom. Pomagao je i mnogima koji su zvali sa Kosova. Zašto onda tom čovjeku činiti onoliko veliko zlo. Ili su posrijedi ko zna koje ličnosti u tabloidima, a ima i raznih organizacija pa je došlo vrijeme da se obračunaju preko nas.

Vi vjerujete da to nije bio jedan odvratni rijaliti?

– Jeste, bio je odvratni rijaliti, ali bilo je i još nešto. Indikacija za moj odgovor ima u filmu i predstavi “Profesionalac”. Ima jedna stvar koja upućuje na to. Vidim ko su zaštićeni ljudi. A ako si čist i sam sa svojim poslom, poštenjem, odnosom prema ljudima, dobijaš šamarčinu.

Dragan je imao veliki uspjeh u Francuskoj, u pozorištu u Parizu. Zašto se vratio?

– Prije same uloge u pozorištu, u Parizu je snimio film sa Marijom Šnajder, Erlandom Jozefsonom, Alidom Vali… A onda dolazi ponuda režisera Lučana Pintilijea koji je došao u Beograd da dodjeli ulogu Draganu za predstavu “Na dnu” u pariskom pozorištu “Sara Bernar”. I Dragan odlazi u Pariz. On je jedini glumac sa ovog prostora koji je pozvan u tako veliku kuću u Parizu i za tako veliku ulogu. A jedina osoba koja zbog svog glumca stiže u Pariz, jer zna da je on tremaroš, jeste Mira Trailović koja se pojavljuje i kojoj se svi klanjaju u Francuskoj jer je tada direktor festivala u Nansiju. Ona dolazi na generalnu probu i daje mu krila da razbije tremu. Svi naši slikari iz Pariza bili su na premijeri. Poslije toga, Dragan u Parizu dobija ulogu Isusa Hrista u predstavi “Majstor i Margarita”. Fenomenalan uspjeh. Zovu ga da glumi u mnogim francuskim filmovima. Istovremeno, Dragan se u Parizu stalno viđa sa Danilom Kišom. Ali jednog dana mi samo kaže: “Daj da se vraćamo, dosta je.”

Zašto?

– Nedostaje mu društvo iz Beograda. Crveni krst. Fali mu Atelje 212. I vratimo se. A jedini je naš glumac koji je je igrao na tako velikoj sceni u Parizu.

Da li mu je bilo žao?

– Mi tada u Jugoslaviji imamo mnogo posla. On igra mnogo ovdje, ali odlazi povremeno u Francusku gdje snima filmove, jedan i sa Katrin Denev.

Deluje da nikada nije bilo rivaliteta između vas i Dragana? Vi ste ga podržavali u karijeri u Francuskoj?

– Mi nismo te fele. Nismo sujetni ljudi. Sama profesija je takva da se sujeta možda i podrazumjeva. Ali nas dvoje nismo.

(nedeljnik.rs)