MILOŠ ŠTRKIĆ: 15 znamenitih Banjalučana o kojima sam napisao knjigu ostavili su dubok trag u sjećanju sugrađana
Miloš Štrkić rođen je 7. aprila 2000. godine u Banjaluci. Kao dijete sa Predgrađa, prve korake je napravio na Banjalučkom polju. Osnovnu školu “Aleksa Šantić” u Rosuljama završio je 2015. godine, nakon čega upisuje Ekonomsku školu u Banjaluci, koju završava 2019.
Taj mladi čovjek, sa nepunih 20 godina, objavio je knjigu “Velikani grada na Vrbasu”, u kojoj se nalaze biografije 15 značajnih ličnosti iz prošlosti Banjaluke. Ovo ostvarenje, vrijedno pažnje i respekta, nedavno je promovisano pred Banjalučanima, i to upravo u srednjoj školi koju je Miloš pohađao.
– Knjiga se može naći u knjižari “Kultura”, a uskoro bi trebalo da bude dostupna i u knjižari “My Book”. Takođe, može se naći i na štandovima uličnih prodavača – precizira Miloš Štrkić na početku razgovora za banjaluka.net.
Za one koji nisu imali priliku da čitaju knjigu, naš sagovornik je pomenuo svih 15 osoba koje su ušle u njegov izbor.
– Tih 15 ličnosti predstavnici su različitih vjera, nacija, konfesija, ali i političkih opredjeljenja. U ovih 15 biografija su tri bana – Svetislav Tisa Milosavljević, Bogoljub Kujundžić i Todor Lazarević, dva slikara – Spiridon Bocarić i Božidar Nikolić, dva doktora – Đorđe Bukina i Dušan Muškatirović, dva narodna heroja – Vahida Maglajlić i Veselin Masleša, zatim profesor Vaso Glušac, trapist Franc Pfaner, španski kralj Alfons XIII, gradonačelnik Hamzaga Husedžinović, pruski plemić Albreht fon Šindler i trgovac Salomon Haim Poljokan – kaže Miloš.
Naravno, za odabir ovih biografija autor je morao da ima određene kriterijume.
– Da bi se počeo pisati bilo kakav rad, neophodno je imati osnovne kriterijume, odnosno određene ideje koje želimo ostvariti i ispoštovati. Želio sam da u ovo djelo svrstam zaslužne osobe o kojima se do sada mnogo govorilo, ali i one o kojima je, što zbog našeg zaborava, što zbog istorijskog nevremena, veoma malo pisano. To bih naveo kao prvi kriterijum. Drugi kriterijum jeste, priznajem, pomalo subjektivan. Dao sam sebi pravo, te sam živote koji su mi bili zanimljivi, a vezani su za istoriju Banjaluke, svrstao u ovu publikaciju – objašnjava Miloš.
Knjiga nije mehanički zbir biografija koje ništa ne povezuje. Među njima, ipak, postoji zajednička nit, bez obzira na to što je riječ o ličnostima iz različitih istorijskih epoha i društvenih okolnosti.
– Postoji jedna osnovna nit – upravo činjenica da su ti ljudi, pored toga što su proveli dio svog života u gradu, ostavili dubok trag u sjećanju kod stanovništva. Danas, nakon toliko godina, to sjećanje jeste požutjelo, ali oni nisu pali u zaborav – smatra Štrkić.
Budući da selekcije ove vrste često izazivaju takve primjedbe, Miloš potvrđuje da se tokom rada na knjizi suočavao sa tezama da određenim osobama nije mjesto u ovom izboru, dok drugima jeste, ali ih nema u njegovoj hronici.
– Kritike su svakako bile prisutne. Određene jesam uvažio, dok sam neke odbacio. Htio sam da do kraja ostavarim svoj plan. Naravno, mnogi su pitali: “Zašto baš taj?” ili “A gdje ti je ovaj?“ Moj odgovor je da pročitaju knjigu i odmah će im biti jasna moja selekcija – kaže on.
Tokom rada na knjizi, Štrkić je koristio dokumente iz Arhiva Republike Srpske, Muzeja RS, Muzeja savremene umjetnosti RS i privatnih kolekcija. Interesovalo nas je kako gleda na druge autore i hronike, posvećene prošlosti Banjaluke i, generalno, da li smatra da je takvih knjiga malo ili mnogo, te da li su subjektivne ili objektivne.
– Prilikom pripreme knjige imao sam uvid u veliki broj do sada objavljenih publikacija. Treba istaći da se period stvaranja i rada ličnosti o kojima sam pisao najviše odvijao tridesetih godina prošlog vijeka. Skoro sve publikacije koje govore o tim godinama, štampu i ostalu građu, listao sam i čitao. A što se tiče subjektivnosti prilikom pisanja, ona je uvijek prisutna, htjeli mi to priznati ili ne. Ukoliko govorimo o autorima koji pišu o Banjaluci, njih nema mnogo. Uvažavam sve koji pišu o Banjaluci, a postoje i određeni ljudi koje veoma poštujem, poput Zorana Mačkića – ističe Miloš.
Imajući u vidu njegovu mladost, autor “Velikana grada na Vrbasu” neminovno se suočio sa situacijama u kojima mu ljudi ne osporavaju dobre namjere, ali ukazuju na godine ili nedostatak akademskih titula, kao prepreku za zahtjevan poduhvat preispitivanja prošlosti jednog grada.
– Vjerujte mi, taj poduhvat nije bio nimalo lak. Moja mladost, koliko god mi je bila saveznik, toliko mi je bila i protivnik. Prisutna je bila sujeta kod ljudi koju su, bar sam mislio, ostvareni i već priznati autori. Shvatio sam, prilikom pisanja, da je sujeta veoma opasna, kako za onog kome je namijenjena, tako i za onog od koga je upućena. Ali ogromna ljubav, podrška ljudi koje poštujem i koji su stručni, pomogla mi je da ova knjiga ugleda svjetlost dana. Naravno, ko radi, taj griješi, i uvijek se potkradu greške. Nikada nisam bježao od toga. Nisam izmišljao toplu vodu, pisao sam pitkim stilom, poštovao istorijske podatke i slušao svoje srce. To mi je pomoglo da savladam sve prepreke. Ova knjiga je pisana za moje Banjalučane – kaže Štrkić.
Miloš priprema i roman posvećen fiktivnoj porodici u Banjaluci između dva svjetska rata. Pitali smo ga kako napreduje ta zamisao i šta bi junaci njegove storije u nastajanju zatekli u Banjaluci 2019. godine, kada bi ih, kao autor, vodio kroz vrijeme.
– Jeste, pripremam roman. Želim da na poseban način predstavim istoriju međuratne Banjaluke. Svoje znanje stečeno pisanjem i stalnim istraživanjem hoću da prenesem na papir. Moj glavni lik je Banjalučanin koji bez Banjaluke ne može nijedan dan. Međutim, istorijska bura oduvaće svijetle i donijeti tamne oblake nad gradom na Vrbasu. Kada bi moj lik danas došao u Banja Luku, pored mnogih promjena, volio bi je i dalje. Jer, jedna je Banjaluka – zaključuje naš sagovornik.
(S. Bižić, banjaluka.net)
