Region 27.08.2020.

MIOMIR ŽUŽUL: Tuđmanu nije bilo teško da odustane od Banjaluke, hrvatskoj vojsci jeste

ČITANJE: 11 minuta

Ričard Holbruk je rekao Franji Tuđmanu da hrvatska vojska ne ulazi u Banjaluku jer bi je ionako vratio Srbima, rekao je uticajni hrvatski političar iz devedesetih godina, Miomir Žužul, u intervjuu za zagrebački magazin “Globus”.

Početkom 1993. Franjo Tuđman je tadašnjeg zamjenika ministra inostranih poslova Hrvatske Miomira Žužula imenovao za hrvatskog ambasadora pri misiji Ujedinjenih nacija u Ženevi, gdje je tada već pet mjeseci funkcionisala Međunarodna konferencija za bivšu Jugoslaviju, pod kopredsjedavanjem lorda Dejvida Ovena i Sajrusa Vensa.

Kasnije je iz Međunarodne konferencije mirovni proces premješten u tzv. Kontakt grupu pet svjetskih sila pod američkim vodstvom. Miomir Žužul postao je posebni izaslanik Franje Tuđmana za saradnju sa Kontakt grupom, njegov čovjek za političku vezu s američkom administracijom, dok je vojnu vezu držao ministar odbrane Gojko Šušak.

Danas, nakon univerzitetske, diplomatske i političke karijere u Hrvatskoj, Miomir Žužul već petnaestak godina živi u SAD, gdje radi kao viši savjetnik za međunarodnu politiku u prestižnoj advokatskoj kancelariji Arnold & Porter. Ovih nedjelja je boravio s porodicom na redovnom ljetnom jedrenju u Hrvatskoj.

U razgovoru za Globus, Žužul se prisjetio da je Klintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Entoni Lejk dan nakon “Oluje” otišao u Brisel da se nađe sa generalnim sekretarom NATO-a Vilijem Klasom i dogovori model vazdušnih napada NATO-a u sljedećim operacijama u BiH. Nekoliko nedjelja kasnije kreće “Maestral”, zajednička akcija Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH u Bosni i Hercegovini.

– To je faza neupitnog hrvatsko-američkog partnerstva. Nakon te Lakeove inicijative operacije HV-a i HVO-a više nitko nije pokušavao zaustaviti. Potpuno je jasno da su te operacije bile dio većeg plana. Ideja je bila završiti rat tako da agresor bude potpuno poražen. I u tom kontekstu hrvatske i bošnjačke jedinice nastavljaju put prema Banjoj Luci, a ne u kontekstu osvajanja teritorija – kaže Žužul

Na pitanje – zašto je operacija zaustavljena pred Banjalukom, on odgovara da se “stvorio izbjeglički val”.

– Mi, nažalost, nakon briljantne operacije oslobađanja okupiranog teritorija nismo bili dovoljno pažljivi i oprezni, dogodila su se neka ubojstva, pljačke… To je pokolebalo Holbrookea, koji je kroz svoje mirovno posredništvo vidio način da postane državni tajnik u sljedećem mandatu. Bojao se humanitarne katastrofe. Zvao me, a mislim da je zvao i Matu Granića, da kažemo Tuđmanu da odmah zaustavi operaciju. Dolazimo kod Tuđmana, tamo je Šušak, koji je ljut na nas. Organiziramo direktnu komunikaciju Holbrookea s Tuđmanom, a u međuvremenu se Šušak čuo s američkim ministrom obrane Perryjem i doista smo shvatili da i Pentagon ultimativno traži da stanemo – priča Žužul.

On objašnjava šta se zatim desilo.

– U jednom trenutku Holbrooke je rekao Tuđmanu: “Predsjedniče, budite realni: što ćete dobiti kad osvojite Banju Luku? Pa vi je ne želite. Opet ćete je vratiti Srbima.” I Holbrooke ga je tada podsjetio na sporazum s Alom Goreom iz Kopenhagena o reintegraciji Podunavlja. Za Tuđmana odustajanje od Banje Luke na kraju nije bila teška odluka. Za vojsku je bila teška – zaključuje Žužul.

Nekadašnji visoki zvaničnik Hrvatske tvrdi da je Holbruka kasnije “stalno mučila dilema je li to bila ispravna odluka”:

– Svaki put kad bismo se sreli, na to se vraćao. Kad je jednom tadašnji premijer Zlatko Mateša bio u posjetu SAD-u, imali smo ručak s Holbrookeom. On dolazi na štakama, jer je bio slomio nogu, spušta štake na stolicu, sjeda i prva rečenica koju je izgovorio Mateši, kojeg dotad uopće nije poznavao, bila je: Gospodine premijeru, jesmo li pogriješili što nismo uzeli Banju Luku?

U ostatku intervjua Žužul je govorio o relacijama Zagreba i Vašingtona koje su prethodile “Oluji”:

– Predsjednik Tuđman je znao da je mirovno rješenje i za Hrvatsku i za BiH moguće jedino ako se u proces angažirano uključi Amerika. To je puno puta i govorio i neki su mu u Europi to i zamjerali. Odmah nakon američkih predsjedničkih izbora 1992. napisao je pismo izabranome američkom predsjedniku Billu Clintonu, u čijoj sam izradi i ja sudjelovao i u kojem ga poziva da se aktivno uključe u traženju mirovnog rješenja.

On objašnjava kad je počeo primjećivati prekretnicu u američkoj politici prema ratu u BiH i Hrvatskoj:

– Velika promjena se dogodila kada je predsjednik Clinton kao svojeg posebnog izaslanika za mirovni proces imenovao ambasadora Charlesa Redmana, zaobišavši hijerarhiju State Departmenta. Redman je bio apsolutno fascinantan: usredotočen na problem, fenomenalno informiran, studiozan i precizan. Bio je ambasador koji je dolazio je iz vojnog miljea, karijeru je započeo kao pilot i kod njega je vrijeme imalo vrlo precizno značenje. Za razliku od mnogo poznatijeg nasljednika Richarda Holbrookea koji je uvijek oko sebe volio imati medije, Redman je bio gotovo nevidljiv, imao je samo jednog asistenta, koji je uvijek putovao s njime i sve bilježio.

On tvrdi da je Redman na početku imao bolje veze sa Sarajevom.

– Ispočetka je promatrao nas i promatrao što se zbiva. I da budem iskren, imao je tada bolje kontakte s muslimanskom, kasnije bošnjačkom stranom, osobito s Harisom Silajdžićem. Po nalogu predsjednika Tuđmana nekako sam i ja ušao u izravnu komunikaciju s njime. Redman je tražio partnere s kojima se može doći do mirovnog rješenja, ne robujući stereotipima. A jedan od stereotipa u međunarodnoj zajednici je tada bio da se to rješenje ne može napraviti s Tuđmanom ili sa Šuškom… U nekoliko mojih prvih razgovora s Redmanom, u kojima mi se kasnije pridružio i tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, Redman nam je ukazivao: “Ako ne nađete rješenje s Muslimanima, vi ste politički uništeni. I ne samo politički.” Poslije mi je pričao kako je kroz te razgovore shvatio da mi uistinu želimo to rješenje. I tako je, kroz te razgovore, došlo do Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i do prekida muslimansko-hrvatskog rata.

Žužul smatra da je Tuđman “uistinu iskreno” prihvatio takvo rješenje:

– Bilo je, dakako, otpora u Hercegovini, koji su donekle i razumljivi. Ja znam da danas to nije popularno reći, ali Washingtonski sporazum je tada spasio Hrvatsku, uza sve svoje slabosti i manjkavosti. Otklonio je međunarodne pritiske, relaksirao je situaciju na terenu i omogućio nam da s američkom stranom postanemo, neću još reći partneri, ali ozbiljni sugovornici. Tada je Tuđman pragmatično prihvatio poziciju koju je nametnuo Redman: imate zajedničkog agresora, prestanite ratovati jedni protiv drugih, uđite u pregovore, rješenje ćete naći postupno. Okrenite se prema zajedničkom agresoru i u tome ćete imati potporu SAD-a. I to je doista dalje tako i bilo.

Zanimljiv je i njegov odgovor o stavu Moskve prema procesima na Balkanu:

– Zbog povijesne istine moram reći – Rusija nije bila negativan činitelj. Primjerice, ruski predstavnik, ambasador Vitalij Čurkin, generalno je bio zagovornik Srbije, ali nije bio negativan u odnosu na Hrvatsku.

On opisuje kad je u hrvatsko-američkim razgovorima prelomljeno da se ide na vojno rješenje:

– Negdje krajem 1994. Ali i tada je još u nekim dijelovima američke administracije bilo dosta podijeljenosti. No Srbi su sa svojim ofenzivama u BiH 1995. vodili prema tome da druge opcije više nije bilo.

Prema njegovim riječima, Tuđman se sastao s američkim potpredsjednikom Alom Goreom u martu 1995, na marginama jedne konferencije UN u Kopenhagenu, i tada je dogovorena tzv. mirna reintegracija Podunavlja. Dakle, pet mjeseci prije Oluje, a samo je potvrđena Erdutskim sporazumom u vrijeme dejtonskih pregovora.

Žužul tvrdi da je status Bihaća bitno uticao na završnicu rata.

– Za nas je eventualni pad Bihaća bio velika opasnost. Srbija bi time stvorila kompaktan teritorij koji bi joj kasnije bilo vrlo teško oduzeti, a svi su strahovali i od ponavljanja srebreničkog scenarija. Velika Britanija je 21. srpnja sazvala hitni krizni sastanak o BiH u Londonu. Sad se već iz dostupnih dokumenata zna da im je glavni cilj bio spriječiti hrvatske vojne operacije. Išao sam u London kao izaslanik predsjednika Tuđmana, koji mi je naložio da tražim potporu od Amerikanaca, da izvijestim Nijemce, a da Britancima ne kažem ništa.

Tada je imao i simptomatičan susret sa njemačkim šefom diplomatije Klausom Kinkelom, uz razgovor o vojnoj opciji za Krajinu:

– Ministar Klaus Kinkel i ja našli smo se doslovce na pisti zračne luke Heathrow u mercedesu njemačke ambasade u ranu zoru. Prenio sam mu Tuđmanovu poruku. Kinkelova poruka je bila: “Mi vam ne možemo puno pomoći, ali vas možemo štititi. Ključni su vam Amerikanci. Dogovorite s njima, a mi vam obećavamo 5 plus 2, pet radnih dana i vikend. Gledajte da u tom roku završite.”

Žužul kaže da “zeleno svjetlo” za “Oluju” Hrvatska, u stvari, nije dobila od tadašnjeg državnog sekretara SAD, već od nižerangiranog funkcionera:

– U 11 sati sam se trebao ponovo naći s Warrenom Christopherom, a nakon toga smo trebali ići na ručak, Bob Frasure i Chris Hill, Siniša Petrović i ja. Imali smo već rezerviran restoran, u koji smo i inače zalazili kad smo bili u Londonu. Međutim, sastanak s Christopherom je otkazan. Nas četvorica smo krenuli pješice prema restoranu, kad u jednom trenutku Bob Frasure kaže: “Ma ne idemo u taj restoran.” I odvede nas u jednu usputnu zalogajnicu. Tamo smo uz fish & chips razgovarali u detalje o tome što mi planiramo napraviti. Na kraju nam je Frasure rekao: “Sad se osjećam kao otac koji je kupio ferrari, i onda ga sin koji zna voziti zamoli da se malo provoza, a otac nije siguran bi li mu baš dopustio, bi li mu dao ključeve, jer je opasno. A onda je, napravivši gestu kao da vadi ključeve iz džepa, rekao: ”Evo. Ali pazite se i budite oprezni.” Još su mi rekli: bošnjačkoj strani je sugerirano da uđete u suradnju i da krenete.

Tek nakon više godina, tvrdi Žužul, saznao je zašto je otkazan sstanak sa Vorenom Kristoferom:

– Nekoliko godina kasnije Chris Hill mi je rekao da su on i Frasure, zapravo, željeli izbjeći sastanak s Christopherom. Oni su nam željeli prenijeti jasnu poruku da krenemo u operaciju, ali nisu bili sigurni kako će na to reagirati državni tajnik.

Već sljedećeg dana, 22. jula, u Splitu je potpisana zajednička deklaracija Tuđmana i Izetbegovića, a tri dana kasnije započinju vojne operacije “Ljeto 95”, priprema za “Oluju”.

On se osvrnuo i na plan Z-4. Žužul se slaže sa tezom da je ta dokument “nudio krajinskim Srbima, zapravo, državu u državi”.

– Na našu sreću, Srbi to nikada nisu shvatili. To je bilo više od autonomije današnje Republike Srpske u BiH. Za nas nikada nije bila opcija prihvatiti Plan Z4. Ali Tuđman ga je prihvatio kao polazište za razgovore, ne želeći antagonizirati Amerikance, s kojima je već imao dogovor o reintegraciji Podunavlja. Svi informirani tada su već znali da mogućnost bilo kakvog dogovora više ne postoji. Srpsko odlučno odbijanje Plana Z4, koji nisu željeli čak ni primiti i pogledati, na neki nam je način i pomoglo. Nismo morali smišljati neke diplomatske forme kako opravdati operaciju Oluja.

Žužul kaže da ga je 31. jula Tuđman poslao u Vašington da još jednom ispita koja je tačno njihova pozicija.

– Sastao sam se sa standardnim sugovornicima u State Departmentu, s generalima MPRI koji su otvoreno računali da mi idemo u operaciju. Na kraju sam imao dogovoren sastanak u Bijeloj kući s Leonom Fuerthom, savjetnikom Ala Gorea. Primio me potpredsjednik Gore, koji mi je u svoje ime i u ime predsjednika Clintona prenio poruku: “Krenite! Budite brzi. I budite krajnje oprezni.” Po povratku u Zagreb sam otišao izravno u ured predsjednika Tuđmana. Kod njega je upravo bio ambasador Galbraith i tajnica mi je poručila da im se pridružim. Tuđman me odmah upitao: “I onda? Što kažu u Washingtonu? Meni veleposlanik govori nešto drukčije nego što smo ranije mislili, da ne idemo u operaciju, već da nastavimo s pregovorima.” Ja sam mu odgovorio: “Predsjedniče, to nije ono što su meni rekli u Washingtonu.” Istog trenutka, a to se vidi i iz transkripta koji je među dokumentima Haškog suda, Galbraith se počinje povlačiti i ublažavati svoje pozicije. I iz transkripta je vidljivo da je on to radio na svoju ruku.

Na pitanje da li je Amerika dala Hrvatskoj “zeleno svjetlo” za Oluju, Žužul odgovara ta je to bio mnogo viši nivo saradnje.

– Nije to ipak semafor. Mi nismo ni tražili “zeleno svijetlo”, ali tadašnja hrvatsko-američka suradnja je bila mnogo više od “zelenog svjetla”. Dokaz je sama Clintonova izjava, koji već 8. kolovoza, dan nakon okončanja, pozdravlja operaciju Oluja. A na Veliku Gospu 15. kolovoza 1995., moji gosti u Imotskom su bili Richard Holbrooke, Wesley Clark i Bob Frasure – zaključio je Žužul u intervjuu za “Globus”.

(SB/banjaluka.net)